Za kapitalističkom trpezom

Hrvatske su političke elite stekle neobičnu naviku da mjere štednje najavljuju metaforama iz domene nutricionizma – od notornog “stezanja remena” do kolektivne “dijete” kao glavne strategije novoizabrane vlasti – što je retorički luksuz kakav sebi, valjda, mogu priuštiti samo oni koji se s problemom gladi ipak ne suočavaju u ozbiljnijim razmjerima. Dokumentarni film “Hrana d.d.”, pristigao nedavno i pomalo neočekivano, s trogodišnjim zakašnjenjem, na ovdašnji, multipleksizirani kino-repertoar, sasvim sigurno neće pokrenuti širu raspravu o globalnoj proizvodnji i distribuciji hrane u javnosti, koja pitanja prehrane uglavnom iscrpljuje u problematici sira i vrhnja, a ono što će pritom ostati propušteno mogućnost je da se zaprepašćujuća činjenica neadekvatne ishrane oko polovice svjetskog stanovništva promotri iz rakursa bitno drukčijeg od palijativnih rješenja povremenih donatorskih akcija, moralizacije rijetkih i dekontekstualiziranih medijskih reportaža i deplasiranog apeliranja na savjest svakoga od nas. Ne stoga što bi “Hrana” bila izniman dokumentarac: ona suvremenu proizvodnju hrane ipak tretira pomalo konfuzno, ostaje koncentrirana isključivo na SAD i izbjegava radikalnije režijske postupke poput onog iz sjajnog filma Nikolausa Geyrhaltera “Kruh naš svagdašnji” (2005), u kojem smo sat i pol mogli gledati samo polaganu, ritmičnu smjenu širokih kadrova mehanizirane i kompjuterizirane industrijske prerade prehrambenih artikala, bez komentara, izjava ili prateće glazbe; zbog svega toga je, uostalom, i mogla biti nominirana za nagradu Američke akademije.

Neka jedu smeće

Konačno, postoji i nešto poput performativnog paradoksa u činjenici da se film o katastrofalnim posljedicama masovne konzumacije fast fooda i zašećerenih napitaka prikazuje u dvoranama ispred kojih su vas prethodno nudili velikom kolom, kokicama i čokoladicama. Pa ipak, nekoliko linkova koje nudi redatelj Robert Kenner dovoljno je za usmjeravanje rasprave prema razini na kojoj zastrašujuća nejednakost raspodjele svjetskih rezervi hrane – inače, sasvim dovoljnih za uravnoteženu prehranu cjelokupnoga čovječanstva – proizlazi iz inherentne logike kapitalističkog sistema: od uvodnog upozorenja kako se poljoprivreda promijenila značajnije u posljednjih pedesetak godina nego u cijeloj prethodnoj, desettisućljetnoj povijesti, preko prikaza uspostavljanja monopola tri ili četiri gigantske korporacije kroz koji se ta promjena odvila, sistemskog iskorištavanja nezaštićene i potplaćene imigrantske radne snage, pa sve do posljedičnog devastiranja malih obiteljskih farmi, golemim dugovima pretvorenih u obespravljene dobavljače velikih igrača, i do snažnog državnog subvencioniranja pojedinih grana agrikulturne proizvodnje, što su primjeri sasvim dovoljni za diskvalifikaciju sveprisutnih ideoloških fabrikacija o slobodnom tržištu. Ili, kao što je u studiji “Neka jedu smeće” (2009) uvjerljivo pokazao teoretičar Robert Albritton: baš je okrupnjavanje prehrambene industrije najupečatljiviji egzemplar suvremene, postblokovske “planske ekonomije”, kojom upravljaju korporacije, dok je uloga države svedena na osiguravanje poticaja i uspostavljanje zakonskog okvira pogodnog za uvećanje njihovog profita. Demokratsko je odlučivanje pritom suspendirano, i to u, doslovce, vitalnim pitanjima čovječanstva.

Ako pretpostavljene dobre namjere redatelja “Hrane” nisu bile dovoljne da se iz priče o radikalnoj transformaciji proizvodnje i potrošnje hrane povuku dalekosežniji zaključci o sistemskoj uvjetovanosti tih promjena, objavljivanje eseja “Hrana kao roba” Freda Magdoffa u novom broju “Monthly Reviewa” pokazalo se kao dobrodošla podudarnost, uglavnom jer premješta fokus sa Sjedinjenih Država na globalni kontekst. Problem pretjerane debljine, posljedica nezdrave prehrane koju još od Drugog svjetskog rata naovamo uzrokuje specifična strukturna dinamika američkog kapitalističkog sustava, usmjerena prema sniženju cijene – i kvalitete – hrane kako bi se otvorio prostor za smanjenja radničkih plaća, s jedne, i preusmjeravanje privatne potrošnje prema profitabilnijim robama, s druge strane, poprima time u iskrivljenom zrcalu svoj strašniji odraz: lik izgladnjelog čovjeka.

Neka idu na dijetu

Podatak kako je svaki šesti stanovnik svijeta pothranjen ili gladan nije nepoznat, ali lakoća kojom se iznova previđa i zanemaruje pouzdan je indeks ideološki programirane indiferencije goleme većine stanovnika tzv. razvijenog dijela svijeta. Nerazvijeni dio pritom takvim ostavljaju poslovne prakse istih onih korporacija, sposobnih snižavanjem cijena istisnuti lokalne male proizvođače hrane s tržišta. Strukturne uvjete ovakve situacije Magdoff postavlja nedvosmisleno na elementarni nivo marksističke analize: “Kontradikcija između obilja globalnih zaliha hrane i raširene loše prehrane i gladi proizlazi prvenstveno iz toga što se hranu tretira kao robu poput bilo koje druge.” Ako pritom postoji razlog zbog kojeg treba insistirati upravo na svjetskoj proizvodnji i preraspodjeli hrane kao jednoj od najznačajnijih ulaznih točaka u dekonstruiranje mehanizama kapitalističkog sustava, onda je to stoga što se malo gdje drugdje tako radikalno i zastrašujuće pokazuje disbalans osnovnih ljudskih potreba i sistema koji ih pokušava zadovoljiti vodeći se logikom kratkoročnog profita, logikom unutar koje ne postoji prostor za kalkulacije ekološke održivosti ili pitanja pravedne distribucije.

Okvir za moguću raspravu koji su postavili jedan recentno prikazan film i jedan recentno objavljen članak ostat će u nas, međutim, prazan; toga se vrijedi prisjetiti kada sljedeći put budemo gledali ili čitali novu u nizu sve popularnijih, “amerikaniziranih” vijesti o pretilosti hrvatskih građana i građanki. Pozicija zemlje u tranziciji, naime, komforna je utoliko što provincijalnim zazivanjem razvijenoga Zapada unaprijed zaglušuje svaki pokušaj kritike vlastitoga sudjelovanja u kapitalističkoj proizvodnji globalne nejednakosti. Ali to, naposljetku, možda i nije najveći paradoks tamo gdje koalicija oformljena uz obilan obrok u luksuznom restoranu dolazi na vlast s namjerom da uvede kolektivnu dijetu.