Bilo je puno gore!

“Crne oči”, predstava o ratu u Slavoniji, u Dramskom kazalištu “Gavella”

S ratovima devedesetih neprestano se suočavamo na domaćim kazališnim pozornicama, ali uglavnom oprezno, često po šabloni i uz određeni nedostatak osobne hrabrosti. Najdalje su u tome suočavanju otišli redatelji poput Olivera Frljića, Boruta Šeparovića i drugova, a kazališta tzv. srednje struje ili ostaju na površini ili se mračnim vremenima raspada Jugoslavije približavaju bez suvišnog uznemiravanja duhova.

Eutanaziran naboj teksta

Skupini opreznih pripada i predstava “Crne oči”, koja je ovih dana premijerno izvedena u zagrebačkom Dramskom kazalištu “Gavella”, prema tekstu Davora Špišića i u režiji Dražena Ferenčine. Treba odmah reći da je Špišić (kojeg poznajemo i po odličnom komadu “Alabama”) napisao sasvim solidan tekst o životu dviju obitelji, hrvatske i srpske, na početku rata u Slavoniji: drama obiluje autentičnim i duhovitim dijalozima iz slavonskog sela, uz mnoštvo karakterističnih likova i situacija, od čega u pravilu nastaje dobra predstava.

Špišić je dobro opisao i provalu nacionalističkog transa početkom 1990-ih, mahanje zastavama i eksploziju političke zlovolje koja je odjednom prekrila lica mirnih seljaka, donedavnih prijatelja i kumova. Kako priča odmiče a rat postaje sve gori, autor ne zaboravlja spomenuti da su neki ljudi u Slavoniji nestajali ili kamenovani do smrti. Komad završava morbidno: glavna junakinja Jelena skonča zatučena od sugrađanki kao “četnikuša”, a njezin muž Antun vraća se iz rata bez obje noge, koje je kao vojnik JNA izgubio negdje u besmislenom puškaranju oko Celja.

Problem predstave “Crne oči” ponajprije je u tome što redatelj Ferenčina nije uspio od dramskih poanti stvoriti stvarnu psihološku atmosferu rata u Slavoniji i što je time eutanazirao osnovni naboj drame. U ravnom i predvidljivom nizanju scena – po principu red sjedenja oko kulena, red smrti, red rakije šljivovice – gledamo kako i hrvatska i srpska obitelj gube svoje bližnje, ali ta tenzija, koja raste i jasno je izražena u tekstu, nema ozbiljnije posljedice na međusobne odnose junaka na sceni.

Bez otrovnog animoziteta

Predstavom dominira solidarnost, uz minimum nacionalnih trvenja među junacima mješovite zajednice, ali takva slika jednostavno ne odgovara onome što je u jesen ratne 1991. bila stvarnost Slavonije. U toj smo se stvarnosti nagutali huškačkoga govora mržnje, koji je vrištao gotovo iz svih medija, s uličnih grafita i iz usta ljudi koji više nisu mogli podnijeti svoje susjede. Od Slovenije do Kosova, osnovno pogonsko gorivo ratova bila je etnička mržnja, koja nije samo prelazila bivše republičke granice nego je, kao nožem, presijecala spavaće sobe i dvorišta običnih ljudi, rođaka i prijatelja. Sve se to u “Crnim očima” moralo vidjeti, ali nije. Ferenčina je napravio predstavu bez toga otrovnog animoziteta do jučer bliskih prijatelja i rođaka i – promašio. Nemoć “Crnih očiju” da jasnije zasiječe u pitanje međuetničkih odnosa u ratu govori i o psihologiji našeg suočavanja s prošlošću: od vlastite savjesti ne možemo pobjeći, ali joj teško do kraja gledamo u lice.

Ipak, mora se reći da je “Gavellin” glumački ansambl, predvođen Olgom Pakalović, Darkom Milasom, Živkom Anočićem i Biserkom Ipšom, na zavidnom nivou obavio svoj posao, ponajprije stoga što mu je to omogućila galerija živopisnih likova i njihovih sudbina.

Iako će se predstava ponajviše gledati zbog uvijek aktualne ratne priče, šteta što na pozornici nismo vidjeli i dramu o mržnji kroz koju su prošli obični ljudi da bi “postali važniji od države”, kakvu je napisao Špišić.