EU nije ideal demokratije

Dan pre nego što je Vlada Srbije brzopotezno smenila Sretena Ugričića s položaja upravnika Narodne biblioteke, u njoj je održana zanimljiva konferencija na temu “Šta dalje – suočavanje s prošlošću u Srbiji”. Deo odgovora dobili smo i od Erika Gordija, sociologa kulture i profesora na londonskom Univerzitetskom koledžu, koji se specijalizovao za Jugoistočnu Evropu.

Kao neko ko je prepoznao elemente totalitarnog režima u nedavnoj prošlosti Srbije, kako sagledavate smenu upravnika NBS-a i reakcije na tekst Andreja Nikolaidisa?

U kojoj se zemlji na svetu dešava da se Vlada po hitnom postupku bavi direktorom biblioteke? Slučaj je zanimljiv, kao i Nikolaidisov članak, koji ne poziva na nasilje: ljudi nisu razumeli ironiju, no on je izneo neki lični stav, a kao savetnik predsednika Skupštine Crne Gore ustvari nema tu slobodu. Ljudi ne razlikuju svoj privatni život od posla države. Nije Nikolaidis nevin, on je simptom sindroma da ljudi na položaju državu smatraju privatnom svojinom. Ne može Obama da izađe u publiku i da kaže da mrzi ovo i ono…

Sve je počelo proslavom 20 godina Republike Srpske, pričama o atentatima. Koliko nas sve to vraća u devedesete?

Provokacija ide na provokaciju, a ta je ceremonija bila provokacija. Ljudi su smislili nekakvu tradiciju RS-a koja, kao, nije stvorena ratom nego pravnim aktom, opet izmišljenim. Osmišljavaju tradiciju koja ne postoji, ali to je provokacija koja odgovara na sve primedbe i optužbe usmerene ka RS-u. To je bio propagandistički skup. Onda se na tu provokaciju odgovorilo provokacijom, što Nikolaidis inače radi, koja je ovoga puta i uspela.

Zloupotreba evropske krize

Koliko je celi taj slučaj poziv na obračun s neistomišljenicima?

Reč je o uspostavljanju granica diskursa. Dozvoljeno je da se dovede u pitanje zločin protiv čovečnosti i genocid, to Milorad Dodik radi svaki dan, ali nije dozvoljeno dovoditi u pitanje legitimnost RS-a, ne mogu se dovesti u pitanje institucije nastale zahvaljujući zločinu. To je pokazatelj slabosti tih institucija. Ljudi su reagovali sa žestinom, što je i sam Nikolaidis rekao, zato što su sebe prepoznali u toj kritici. Na taj način brane svoje političke položaje.

Hrvatska će nakon Slovenije biti druga država bivše SFRJ koja će postati članicom EU-a…

Ljudi su svesni da EU nije savršena, ni najbolja moguća opcija. Nije da nema druge opcije, nego niko na tome ne radi. Igor Mandić govori da je EU pogubna za zemlje regiona, da bi bolja bila neka nova Jugoslavija, što je verovatno nemoguće, ali mislim da je pogodio u srž problema – a to je da region ima svoje interese. Neki od njih su zajednički, a ne poklapaju se savršeno s interesima EU-a. Bilo bi dobro da postoji nekakva demokratska alternativa EU-u, ali ne postoji.

Ovakva se Hrvatska gotovo idealno uklapa u aktuelna zbivanja u EU-u, gde je desnica sve jača a kriza sve veća?

Politička situacija u Evropi je promenjiva. Rekao bih da se EU promenila posle finansijske krize, nije više toliko okvir za unapređivanje nekih humanitarnih ili civilnih interesa, sve više je samo finansijski sistem, ekonomska zajednica u kojoj dominiraju Francuska i Nemačka. Nezadovoljstvo je prisutno posvuda, to je sistem koji se sada suočava sa svojim nemalim nedostacima. Sve je očitije da Hrvatska ima iste probleme kao druge zemlje regiona. Ne može se reći da ima jake institucije, da nema probleme s korupcijom ili nezavisnošću sudskih institucija. U svakom pogledu, to je slaba država sa slabim institucijama. Jedina je nada da one institucije koje imaju potencijal ojačaju saradnjom s institucijama EU-a, ali to će teško ići. EU danas nije ideal demokratije, a to se najbolje vidi po tome kako su formirane vlade u Grčkoj i Italiji. U Grčkoj su sada i fašističke partije u vladajućoj koaliciji. Postoji i izvesna doza zloupotrebe evropske krize. Desnica i u Srbiji i Hrvatskoj sada kaže: “Eto, vidite kako se EU raspada, bolje da se ne trudimo.” Možda to znači da je prošao najbolji trenutak kada je EU mogla da učini nešto za zemlje Jugoistočne Evrope.

Strah od demokratije

Često se povlače paralele između SFRJ-a i EU-a: prilikom proširenja 2004. uglavnom su se naglašavale pozitivne strane, a danas negativne?

EU je, kao i SFRJ, osnovana u pokušaju da različiti ljudi zajednički realizuju interese koji se ne poklapaju savršeno. Slični su problemi: postoji centar i periferija, moćni i manje moćni akteri. Na početku evropskog projekta, posle Drugog svetskog rata, ambicija je bila da se stvori novi evropski čovek, koji bi bio sposoban da reši dugoročni konflikt, poput onog s Nemačkom i Francuskom. Naravno, taj novi evropski čovek nije stvoren. Na početku stvaranja Jugoslavije, ljudi poput Ivana Meštrovića imali su ambiciju da stvore novu mitologiju koja će ujediniti sve narode s ovih prostora. Nije bilo izgleda da uspe.

Ima li sličnosti i u ovim kriznim trenucima, moguća su istupanja iz monetarne unije?

Kada je britanski premijer Dejvid Kameron sprečio novi sporazum o monetarnoj uniji, skočila mu je popularnost, verovatno ne zato što se ljudi razumeju u ekonomiju, više je to bio emocionalni trenutak. Sporazum kojim je EU formirana više ne odgovara svim zemljama, treba pronaći novu formulu, ali svi imaju strah od toga. Na referendumima EU nije dobila više od 60 odsto, ne samo zato što nije demokratski projekat: to je projekat koji vode nekakve elite, ali i projekat u kom postoji strah od demokratije.

Koliko je demokratija prevaziđena i šta je alternativa? Mnogi se zalažu za prosvećeni apsolutizam?

Odgovor na većinu problema demokratije još je veća demokratija. Ako nije uspešna, to je verovatno stoga šta se politička demokratija ne poklapa dobro s autoritarnom ekonomijom. Rešenje nije neki novi autoritarni sistem. U određenoj meri postoje autoritarni delovi svakog demokratskog sistema, ali prosvećeni autoritarizam znači da vladajući edukuju narod da bude spreman za demokratiju. Mislim da to nigde nije uspelo, pa i kada je bilo namere da se to napravi. Recimo, Huan Peron je kao predsednik-predavač išao po Argentini i objašnjavao kakvi bi ljudi trebalo da budu, pa je smenjen.