Konjićev skok

Hajde da se i to barem malo promijenilo. U ovih dvadesetak godina hrvatske neovisnosti, HDZ i SDP izmjenjivali su se u ulozi režisera i asistenta režisera u provođenju neoliberalnog modela ekonomije i društva. Pa kada je HDZ u osvit devedesetih krenuo u privatizaciju, imao je u tome pozadinsku podršku SDP-a. A kada je desetak godina kasnije SDP pokrenuo velik val stečajeva, imao je u tome malne bratsko razumijevanje HDZ-a. Ništa bitno nije se u tome ni danas promijenilo, ali jedan detaljčić treba ipak notirati kao stanovitu novost. To je razilaženje te dvije stranke oko toga treba li mijenjati Zakon o radu, što bi se po HDZ-u moralo napraviti – zapravo je to i pokušao u vrijeme vlade Jadranke Kosor, no zbog neočekivano masovne sindikalne peticije bio je prisiljen odustati – ali se SDP (i upadljivo manje glasno ostali partneri iz Kukuriku koalicije) tome protivi. Tako se prvi put u početnim obrisima pojavila podjela na proradnički i prokapitalistički nacionalni blok, kakav postoji i u većini zemalja u Evropi, makar i tamo to figuriralo samo uvjetno. Jer, ni ondje proradnički, “socijalistički” blok nimalo ne dovodi u pitanje vladajuću neoliberalnu paradigmu, nego je samo pokušava učiniti podnošljivijom za sve opterećenija radnička leđa. S krajnjim ciljem da se sveta paradigma održi.

Ali dobro, i tako tanka i isprekidana, to ipak jeste nekakva vododjelnica na hrvatskoj političkoj sceni. Tako su se s lijeve strane te vododjelnice svrstali SDP (Kukuriku) i sindikati, a s desne HDZ, poslodavci (HUP) i – Ivo Josipović. Što će tu predsjednik Republike nije sasvim jasno, jer on bi po logici neposrednih izbora na kojima je biran trebao biti uz većinu koja je glasala za njega, ali to ipak nije iznenađenje. Već na početku on je sastavom svog ekonomskog savjetodavnog tijela, u kojem sjedi gro krupnih kapitalista, nedvojbeno stavio na znanje koja mu je strana bliža. Osim toga, Josipović je ovdje postupio sasvim pragmatično. Ako je i okrenuo leđa većini, učinio je to samo zato što mu je izgledalo isplativije prikloniti se jačemu, a jači su sada očito oni koji navaljuju svim snagama da se sadašnji Zakon o radu neizostavno promijeni, a po mogućnosti i sravni sa zemljom. Pritom su u prvom planu dva cilja. Prvo, poništiti kolektivne ugovore, koji praktički u tzv. realnom sektoru više i ne postoje, ali ih zato treba satrti u državnom i javnom sektoru, kako nikome ne bi palo na pamet da ih vrati u realni. I drugo, maksimalno fleksibilizirati ionako fleksibilizirano tržište rada, što znači olakšati otpuštanje postojećih zaposlenih, e da bi se, tobože, omogućilo brže zapošljavanje novih. Iako se i u sređenijim evropskim okvirima u pravilu ostvaruje samo prvo, dok drugo ostaje na vječnom čekanju.

O, kolika se silna energija troši radi ostvarivanja ta dva cilja, posebno u medijima, a najviše u Josipoviću bliskim izdanjima EPH-a. Dobro, možda on ne bi supotpisao baš svaku budalaštinu koja se tamo objavi, kao nedavnu tvrdnju glavnog direktora HUP-a Davora Majetića u “Globusu” da su nam “radnici postali teški uteg oko vrata”. To je samo kulminacija višegodišnje kampanje u kojoj se baražnom učestalošću i žestinom tvrdi da su hrvatski radnici neizlječivi ljenčine, iako statistike kažu da rade više i od kao mrava vrijednih Nijemaca, a najnovije mudroserine iz ove antiradničke propagande radionice su da je blizu četvrtina zaposlenih u hrvatskim javnim službama i čak trećina u državnoj upravi – neproduktivni višak. Zanimljivo da se nitko nije zapitao što je s produktivnošću hrvatskih poslodavaca, ona kao da se podrazumijeva, iako je puno lakše naći dokaza za njenu halapljivost i grabežljivost. Što je najvažnije, hrvatski radnik na inozemnim tržištima poslovično dobiva visoke ocjene za marljivost i uspješnost, a nema primjera, ili se barem za njega nije čulo, da su se takvim lovorikama igdje ikada okitili i ovdašnji poduzetnici. Pa ipak, taj argument ne potežu, ni u najvećem afektu, čak ni sindikati, od kojih bi to trebalo najviše očekivati. Valjda zato da ne pokvare nagodbenjaštvo sa “socijalnim partnerima”, koje se često pretvara u drugo ime za kapitulaciju, najviše baš u slučaju odustajanja od referenduma o Zakonu o radu. U posljednje vrijeme dobro im idu i svađe oko toga koji sektori koje pokrivaju različite sindikalne centrale više opterećuju državni budžet.

U ovakvoj situaciji dodatno raste uloga SDP-a, vodeće stranke u vladajućoj koaliciji, čije je protivljenje izmjenama Zakona o radu Zoran Milanović stavio na visoku načelnu razinu izjavom da se time njeguje pravna kultura zaštite slabijih. No objektivno, to protivljenje jedva da mijenja više od zareza u spomenutoj neoliberalnoj paradigmi, štoviše baš se kroz noviju povijest SDP-a najbolje zrcali koliko je ta paradigma posljednjih godina ojačala i postala dominantna. Kada je, naime, Račanova vlada donijela novi, restriktivniji Zakon o radu, u Hrvatskoj je još vladala takva klima da je on dočekan uz oštre kritike da drastično sužava prava radnika. Danas se taj isti zakonski okvir doživljava u sasvim drukčijoj optici, kao nešto što navodno koči ekonomsku inicijativu poslodavaca i podgrijava već znamenitu “antipoduzetničku klimu”. Dakle, u samo desetak godina način razmišljanja naglavce se okrenuo, a spomenuti jauci iz krugova poslodavaca očito samo prikrivaju da se priprema završni udarac. Zapravo, on je praktički već izvršen.

Naime, danas je i široka javnost prihvatila da su poslodavci sputani strašnom levijatanskom državom, a da su zaposleni u državnom i javnom sektoru zaštićeni poput ličkih medvjeda i privilegirani u odnosu na one u realnom sektoru. Ali, umjesto da se njihova prava izjednače tako da se aktivira zamrla sindikalna zaštita u realnom sektoru, nju se želi dalje ograničiti i eliminirati i u javnom i državnom. Poslodavci inače vole vrištati na svaki spomen uravnilovke, ali, evo, uravnilovka u umiranju sindikalnih prava očito im sasvim odgovara. Na ovaj način oni su, uz izdašnu pomoć kolaboracionističkih medija, izvršili pravi desant, nešto poput novog konjićevog skoka, na prava radnika, kao da je riječ o nekakvoj ilegalnoj bandi koju jednom za svagda treba obezglaviti. Može se slobodno reći da je to avantura na rubu otvorene ludosti, ili se preko ruba već i prešlo. Nijedna zemlja u Evropi koju trese tremul današnje krize neće joj se moći othrvati bez reafirmacije rada i radništva, a pogotovo to neće moći Hrvatska čija kriza ponajviše vuče korijene iz zatiranja radne i industrijske kulture u posljednja dva desetljeća. Tu ne pomažu mali koraci ili pimplanje s novim porezima koje sada gledamo u Banskim dvorima, nego snažni zahvati koji će stvoriti novu razvojnu paradigmu i natjerati poslodavce i banke da otvaraju nova radna mjesta, a ne da gase postojeća.

Milanovićeva vlada, međutim, jaši na repu događaja, pa kada nešto i poduzme, to ni za milimetar ne mijenja glavnu maticu događaja. Uvela je, na primjer, novi porez telekomunikacijskim kompanijama pod prijetnjom da će tako ostati sve dok te kompanije ne investiraju dio goleme dobiti u novu proizvodnju, što je ove jako uzrujalo, ali ne i omelo u novom velikom valu otpuštanja. Ili, drugi primjer, suprotstavila se Bruxellesu koji je uzeo u zaštitu te kompanije, uz prigovor da su antidampinške carine koje je EU uvela Hrvatskoj dovele do gašenja sisačke Željezare. Ali, kakva korist od toga, više od 900 radnika Željezare već se preselilo na burzu. Da li je moralo biti tako i može li Vlada nešto napraviti da spriječi daljnja urušavanja devastirane industrije? Naravno da može, može, recimo, iznuditi ukidanje spomenutih carina tako da ih i sama uvede zemljama EU-a, što neki hrvatski izvoznici sve glasnije predlažu. Ali, u ovoj Vladi previše je smjernih eurofila da bi se to moglo očekivati, a nema u njoj očito ni prave sape da se otvoreno pohrva s ovdašnjim krupnim kapitalom i njegovim inozemnim političkim zaštitnicima.

Tako ostaje još samo Zakon o radu, ta mala politička alatka koja je ipak samo u rukama vladajuće saborske većine i kojom ona može barem pokušati zaustaviti ovo sve drastičnije narušavanje ravnoteže kapitala i rada. Čovjek se mora vruće nadati da Milanovićeva vlada neće proigrati i taj nejaki, ali zadnji, zbilja zadnji, adut koji ima u rukama.