Krleža na crvenom tepihu

VIJESTI, NOVA TV

Andrija Jarak je pred DORH-om, nije dobro. Nije dobro! Delikatna tema – Sanaderova prodaja jeftinije struje šibenskom TLM-u i mostarskom Aluminiju – teško se objasni i u “čitancu”, međutim Jarak je apsolvirao materiju, stao pred kameru i u dugom neprekinutom solilokviju objasnio: a) zašto to terete Sanadera, b) zašto je tu istu politiku prodaje struje nastavila vlada Jadranke Kosor, c) zašto to isto radi Milanovićeva vlada i d) zašto to u potonja dva slučaja nije kazneno djelo, nego samo politika. Na takvoj bi konstrukciji nevješt novinar polomio zube i u offu, no Jarak je cijeli stand up izveo bez predaha i time zaslužio visoku ocjenu gorepotpisanog kritičara. Jarak je, podsjetimo, na HTV-u bio treći ešalon, ali sada je kasno da se kaje…

U EUROPI
Dosad možda najbolja epizoda ovog vanserijskog serijala prikazuje logor Buchenwald, obližnji Weimar i lokalnu tvornicu koja je proizvodila peći za krematorije. Proizvođači peći nisu bili nacisti i nisu bili prisiljeni, a ipak se nikada nisu pokajali. Dvojica među njima svađali su se, iz čisto konkurentskih razloga, čija je peć bolja, koja ima veći kapacitet i u kojoj trupla bolje sagorijevaju. Jedan od njih je nakon odležanih nekoliko godina zatvora svoju peć patentirao pri nekom uredu za intelektualno vlasništvo u Zapadnoj Njemačkoj. Na pitanje zašto se očevi nisu bunili, jedan od sinova kaže: “Što bi time dobili? Gdje bi završili?” Iz jednog odgovora proizlazi da bi i on, u istim okolnostima, reagirao kao njegov otac. Povinovao bi se. Neherojski ali, čini se, iskren odgovor. Pola kapaciteta svakog budućeg totalitarizma leži u toj vrsti refleksnog oportunizma.

Amerikanci su 1945. godine stanovnike Weimara odveli u Kazet, kako kasnije ne bi mogli reći da nisu znali. Na dolasku u logor, vidimo slike ljudi koji na izlet idu veselo, kao na piknik u Samobor. Pri izlasku, to su teške, depresivne fizionomije. “Suze nisu dovoljne, mladiću”, pripovijeda jedan iz kolone tadašnjih posjetitelja logora Geertu Maku. “Onda mi je ponovio: suze nisu dovoljne… I otišao.” Katarza je postignuta.

Jugoslavenska poslijeratna filozofija bratstva & jedinstva prizore zločina gurala je pod tepih, misleći da time čini dobro. Tako je samo ojačan intenzitet podmukle, skrivene mržnje, olakšan put teorijama zavjere, dana hranu šovinizmima. Kasnije se pokazalo da su “nemački lekovi najbolji na svetu” – istinu, kako je smatrao Kant, nikada ne treba skrivati, nijekati ili potiskivati, bez obzira na sve zamislive konzekvence.

OTVORENO O ACTA-i

“Ja pripomažem da se ono što je naopako provodi dosljedno”, kaže jedan lik u romanu “Fabian” Ericha Kästnera, i dodaje: “Sve što poprima divovske oblike može imponirati, pa i glupost.” Otprilike takvu asocijaciju čovjek stječe kada u “Otvorenom” prati istup Paola Sfecija, nekakvog bubnjara koji je u mezozoiku udarao u tam-tam, a sada vjeruje da ga CIA i FBI prisluškuju. Ukoliko ta dva naslova nemaju pametnija posla od špijuniranja ovog dobošara koji tvrdi da je “sloboda interneta fikcija”, Amerika će – recimo to branimirbilićevski otvoreno – već u dogledno vrijeme otići u šest pičkih materinah!

Sfeci, usput, nije spomenuo niti jedno svoje autorsko djelo koje bi štitio bilo kakav zakon. Bilo bi lijepo znati ima li ih uopće, a opravdano predmnijevamo da njegove melodije, postoje li, odgovaraju Šeksovom opisu Josipovićeve muzike: “Meni to izgleda kao kada se dva lonca tuku.”

PETI DAN

Nadežda Čačinovič govori o zaštiti tečaja nacionalne valute, onda preuzima riječ Nino Raspudić, koji govori o fiskalnom deficitu, pa se Nadežda vraća na “stanovite moderne mjere koje će pokrenuti ciklus rasta…” Ona je, inače, stručnjak za marksističku estetiku, a Raspudić za talijanski. Kaj se to, dovraga, zbiva u ponoć, u taj sitni sat? Neki krabuljni ples, ta veljača je, mjesec fašnika?! Rohatinski, Škegro i Jurčić navukli su maske Nadežde Čačinovič, Nina Raspudića, Ognjena Čaldarovića i umjesto filozofskog ljeporijeka divane o makroekonomiji? Na čemu su oni? Da sam Zoran Milanović, iskoristio bih onaj nenapisani prerogativ vlasti, javio se u program i pitao ih: “Znate li vi, dečki i cure, što je to ciklički prilagođen primarni fiskalni deficit?” Kao što je Zoki pitao Bagu, pa tko ne bi znao odgovor, lijepo van iz studija i knjigu u šake.

“Peti dan”, prijeđimo na poantu, teško može funkcionirati u porno terminu bez onih zlotvora iz stare postave, koji su nas razbuđivali, dizali adrenalin i tlak, čupali živce, zasijecali nam po živom tkivu. Previše je ovo, brate, pametno – ništa ih čovjek ne može razumjeti!

IN MEDIAS BLES

Mladen Bajić, koji je od pedesetak pokrenutih krupnih koruptivnih slučajeva dosad pravomoćno okončao jedan sitni (neki Polančecov tringeld), u Saboru se hvali kako mu super ide: manje prisluškujemo nego u EU-u, ali dejstvuje se, po dubini fronte, kako da ne, ide sve kao podmazano. A izvješća ne cure iz DORH-a i Uskoka, nego ih dilaju (sada ide neka objeda insinuacijom, kako to zovu pravnici) oni odvjetnički pacovi.

Samo dan docnije, u “In medias res” eto ti Gordana Malića, koji na Bajićevu insinuaciju prema odvjetnicima uzvraća kontrainsinuacijom prema Bajiću. Državni odvjetnik se, kaže Malić, stalno bavi političkom agendom jer ga nitko ne nadzire i nitko ne kontrolira, dok Mladen Bajić kontrolira sve. “Odvjetništvo posljednjih mjeseci ili godina vrlo vjerojatno manipulira podacima i plasira ih medijima i diplomatima”, reče novinar, pa ako nismo krivo razumjeli, to će reći da Bajić dila Bajićeve tajne. Malić otkriva jednu od njih: “Bajić osobno mi je rekao da je Kosorica slala svjedoke u Uskok.”

To je kao kod Le Carrea, finta per la finta, dvostruka igra. Malić otkriva Bajića, koji je Maliću otkrio Jadranku Kosor. Obadva, obadva su pala! Sada ostaju dva pitanja: tko će vjerovati Bajiću kada ne niječe da dila informacije i tko će vjerovati Maliću kada otkriva svoje izvore?

RTL DANAS

Novinarka na crvenom tepihu iščekuje dolazak Angeline Jolie. Stvar podsjeća na dolazak žirafe u Jagodinu, kada se okupilo i staro i mlado, pa je došao ministar da svečano otvori žirafu i izazvao potpuni slom živaca Pere Lukovića: “Stala zemlja jer je u Jagodinu stigla žirafa! Što bi tek bilo da je stigo slon?! Jebla vas žirafa!” Novinarka dalje prepričava kako je Angelina u Sarajevu na bosanskom jeziku rekla ljudima: “Dobra večer, kako ste, super da sam s vama”, ili tako nekako. Čovjek bi se zakleo da je Angelina iste te riječi izrekla i u Zagrebu te da bi iste tri-četiri riječi (bez titla) izgovorila i u Beogradu, da je tamo otišla. Reporterka HTV-a doista u Dnevniku tri hvali Angelinu kako je u Zagrebu publiku pozdravila na čistom hrvatskom. E sad, kako su sve te riječi iste, Angelina je zapravo odigrala ulogu Krleže koji je rekao da su “hrvatski i srpski jedan te isti jezik koji Hrvati zovu hrvatskim a Srbi srpskim”. Bosance je ispustio samo zato što tada službeno nije bilo tog jezika.

Onda se pred kameru centrirao Milan Bandić, kojega je novinarka pitala koji mu je najdraži film Angeline Jolie, a on mrtav-hladan odgovara da je to “ovaj, koji još nije vidio”. Kako se film zove? “U zemlji krvi i mesa…”

Jebeš ti zemlju u kojoj je Angelina Jolie Krleža!