Minimalizam na minimumu

Richmond Fontaine: “The High Country” (Decor Records, 2011)

Richmond Fontaine alias Willy Vlautin napisao je nekoliko knjiga i pridružio se gornjem domu glazbenika s literarnim ambicijama. Ako vam je dobro ono što pišu Leonard Cohen i Patti Smith, mogli biste uživati i u Willyjevim proznim perpetuacijama. Blago neprilagođeni likovi, s umjerenom i simpatičnom iščašenošću, uvijek s nekim prekršajem u odnosu na zajednicu i na svojevrsnom novom početku. Od alternativaca, slične spisateljske afinitete pokazuje i Joe Pernice tako da, ako ima zainteresiranih izdavača, postoje netom napisane knjige tipova koji već uživaju polukultni status i koje uopće ne bi bilo loše prevesti na neki od ovih slavenskih jezika.

Vagabund suvremene scene

Vlautin je od onih autora (što se podjednako odnosi na glazbu i pisanu riječ) iza kojih stoji takozvano životno iskustvo. I sam je, poput junaka iz svojih pjesama i knjiga, otišao iz rodnog mjesta (Reno u Nevadi) i u promijenjenom okruženju krenuo u sricanje prethodno iskušanih, zakonski ne baš najčišćih životnih puteva.

Njegova je glazba miks melodrame i odmetništva, osim ako u nekom strožem pogledu na stvari na odmetništvo ne gledamo kao na jedan od brojnih rukavaca melodrame, kao na ekstremni izraz patetičnog doživljaja svijeta. Junaci njegovih pjesama su vozači, skitnice, alkoholičari, općenito posrnuli i rubni likovi ove otužne suvremene pozornice. Ima ih i u vašem gradu, samo što oni nisu stekli svog Vlautina da ih ovjekovječi – prosječan Balkanac presretan je ako završi i u turbonerealnom bećarcu. Mi se uvijek pravimo da je bolje nego što jest i sokolimo uzrečicama tipa “Ne mogu me oni malo platiti koliko ja malo mogu raditi”. Što je neozbiljno, jer se ovdje, u Balkaniji, tone zbilja do dna. Na “The High Country” uz Vlautina pjeva i Deborah Kelly, pa je album, kao, raznolikiji nego što se naviklo od ovog vagabunda suvremene rock scene.

No, rezultat je dvojben. Pohvalno je što se Vlautin odlučio malo raštimati sound koji ga je (uvjetno rečeno) proslavio, ali s eksperimentiranjima nikada ne možeš biti siguran. U čemu, doduše, i jest kvaka. Vlautin je još uvijek najbolji kada verbalni minimalizam kombinira s vrlo šturom glazbenom podlogom, no na novom albumu to zvuči kao soundtrack za nesnimljeni film (npr. “Claude Murray’s Breakdown”). U “The Edges Lodge” također kao da se radi o pripremi za pjesmu, a ne pjesmi.

Uvod u literaturu

Minimalizam sveden na vlastite minimume nije nužno oštar kao oni šiljci za razbijanje leda, koji nikada nisu dosadni, pa ni onda kada miruju na stolu. Oružje, je li, općenito nije dosadno. S druge strane, Vlautin je toliko opušten u tom svom brljavljenju po stazama i bogazama odbačenih lirskih subjekata svojih pjesama da vas preslušavanje albuma ni na koji način ne može oštetiti, što je još nedosegnuti san za većinu mnogo popularnijih izvođača od njega. Njegova glazba dobar je uvod u literaturu koju piše. Bolji nego što je slučaj s njegovim poznatijim a spomenutim kolegama i kolegicama. Je li to tako jer se radi o genijalnim kantautorima ili se odgovor krije u njihovoj nedostatnoj literarnoj nadarenosti, najbolje je da svatko provjeri sam.

Vlautin je na “The High Country” najbolji kada se s bendom jednostavno sjuri niz cestu. Kao u pjesmi “Lost in the Trees”. Tada iza ove ekipe ostane samo zaprašena cesta, tada oni protutnje zvučnicima kao čopor divljih i šarenih konja, onih mustanga koje su lovili  Indijanci. Tada bismo Richmond Fontaine čak mogli zamijeniti za neko indijansko pleme. Šteta što se češće na albumu nisu odavali ovakvom bezbrižnom a žestokom plesu.