Pokrajine

Pljačke sakralnih objekata u daruvarskom kraju

Krade se novac, ali i crkvena zvona

Lopovi su iz parohijske crkve Svetih otaca Prvog Vaseljenskog sabora u središtu Daruvaru ukrali bogoslužbene predmete za koje su mislili da su zlatni, a sa zvonika crkve Svetog Nikolaja u Koreničanima odneseno je zvono znatne kulturno-povijesne vrijednosti

Prošlog tjedna, u noći s utorka na srijedu, opljačkana je parohijska crkva Svetih otaca Prvog Vaseljenskog sabora u središtu Daruvara. Provalu je sljedećeg dana oko 13 sati, čisteći snijeg u dvorištu, otkrio protejerej Luka Bosanac. Prvo je primijetio tragove s južne strane crkve, a kada je prišao bliže, ugledao je otvorena južna vrata i zaključio da su obijena. Prostor u crkvi bio je uneređen, pa je isti čas pozvao policiju. Njih četvero došlo je za samo nekoliko minuta.

– Zajedno smo pregledali crkvu i konstatirali da nedostaju bogoslužbeni predmeti: putir kupljen 2010. godine s pozlaćenom čašom, zvjezdica, kašičica, koplje koje se upotrebljava za proskomidije, odnosno pripreme za sveto pričešćenje vjernika i sveštenstva, manji ručni pozlaćeni krst i jedan ležeći krst. Ukradeno je i oko 400 kuna, koliko je bilo u prostoru gdje prodajemo svijeće, a deset kuna je nestalo iz prostora za cjelivanje ikone na ulazu u crkvu. Od šest uništeno je pet kandila, poremećene su svijeće, prosuto ulje, pomaknute mnoge stvari, a jednu bogoslužbenu knjigu sam našao na podu – nabraja prota Luka, naglasivši kako se iz svega dade zaključiti da su vandali imali dva cilja: uzeti i uništiti.

Djelo neznalice

Prema njegovom sudu, učinili su to neznalice koji nemaju pojma što crkva sadržava.

– Možda je bio na bogosluženju i vidio da se ti predmeti sjaje, pa im je dao veću vrijednost nego uistinu vrijede, misleći da su od zlata. Samo Daruvar ima četiri mjesta gdje se otkupljuje zlato, pa ga je možda to potaklo na krađu. Pozivam ga da vrati ukradeno, jer je grijeh upotrebljavati bogoslužbne predmete, njih ne bi smio nitko koristiti za bilo što drugo, pa ni sveštenici van bogoslužja, iz njih se ne smije piti ni gostiti. Mi te predmete osvećujemo, dajemo im blagoslov, a kada budu istrošeni, moramo ih spremati ili uništiti. Osobe koje su to odnijele griješe prema vjeri. Možda je to uzeo netko tko nema novca, pa te predmete misli prodati. Ako ga je neimaština natjerala na ovo, mogao je doći i kazati, našao bi se neki posao, recimo da očisti snijeg i zaradi dnevnicu – kazuje otac Luka.

Lopovi su do crkve došli preko dvorišta Crvenog križa, jer se tamo vrata najvjerojatnije redovito ne zaključavaju. Od 1996. godine, otkada je protejerej Luka u Daruvaru, ovo je treća pljačka crkve, a bilo je i više pokušaja. Tri mladića jedne ljetne noći zatečena su u provali ulaznih vrata. Pobjegli su, a policija im, unatoč detaljnom opisu jednog od njih, nikada nije ušla u trag. Iz nekog razloga, ljudi smatraju da se u crkvi krije bogatstvo i da svećenici imaju veću količinu novca, pa se sve češće događa da lopovi zavire i u pravoslovne i u katoličke sakralne objekte. No, posve je neobično da se s crkava skidaju – zvona.

Takav slučaj zabilježen je prošlog proljeća u okolici Daruvara. Netko je s tornja crkve Svetog velikomučenika Georgija u Bastajima skinuo zvono, a policija je, tragajući za lopovima, pronašla drugo zvono, ono sa zvonika crkve Svetog Nikolaja u Koreničanima, inače zaštićenog spomenika kulture, za koje se do tada nije znalo da je ukradeno. U namjeri da prikriju svoje nedjelo kradljivci su ga razbili, vjerujući da će ga tako lakše prodati otkupljivačima plemenitih metala. Zvono je vraćeno u dijelovima, šteta je procijenjena na 75.000 kuna, no zbog kulturno-povijesne vrijednosti ona je znatno veća.

Preživjelo ratove

– Izradio ga je 1856. godine u Zagrebu Hinko Degen, poznati majstor zvonolijevac. Među ostalima, radio je zvona za zagrebačku katedralu, među kojima i ono teško 6.454 kilograma. Znamo da su zvona u Prvom svjetskom ratu, temeljem uredbe iz 1917. godine, skidana s crkava. Austrougarska je tražila da se zvona predaju vlastima radi obrane zemlje, jedino zvona koja su imala umjetničku i povijesnu vrijednost nisu skidana s crkava. Zvono u Koreničanima je ostalo jer je priznato kao vrijedan spomenik kulture, a preživjelo je i ostale ratove na ovim prostorima. Zvono je imalo veoma finu dekoraciju, nekoliko likova izlivenih u reljefu i ukrase u obliku listova i vriježa. Lopovi su pokušali izbrusiti reljefe, ali nisu uspjeli, tako da u dijelovima još postoje likovi i dekoracija te ime čovjeka koji ga izlio – objašnjava prota Luka i dodaje: – Nemam nikakvih povratnih informacija. Bio sam na sudu za maloljetnike, dao iskaz, ali kakva god bude kazna, to se zvono na crkveni zvonik ne može vratiti jer je uništeno.

U ovakvim slučajevima, smatra protejerej, odgovornost bi trebao snositi i onaj tko takve stvari otkupljuje a šuti, iako zna da je nije riječ o običnom metalu.

– Odrastao sam pored uskotračne šumske pruge. Kao djeca nismo smjeli kući donijeti niti jedan jedini šaraf. Često je neki stajao pored pruge, no nitko do nas djece to nije dirao jer smo znali da ne smijemo. Kako se takve stvari nisu smjele ni otkupljivati, nitko sa strane po to nije dolazio – priča prota Luka.

Goran Gazdek

Razgovor: Milenko Rebić, dožupan Karlovačke županije

Težak život u ruralnim područjima

U selima još ima neriješenih problema: aktuelni su problemi povratka, slabih puteva, neelektrifikacije i slabih saobraćajnih veza do gradova, što otežava odlaske liječniku, nabavku namirnica i slično

Nakon manjinskih dopunskih izbora, od januara 2010. na mjestu dožupana iz redova srpske zajednice u Karlovačkoj je županiji umirovljeni stomatolog Milenko Rebić. Jedan je od suosnivača pododbora SKD-a “Prosvjeta” u mjesnoj zajednici Donjim Dubravama, koja je u sastavu Grada Ogulina. Nakon dvije godine rada, razgovarali smo o ostvarenom i o položaju srpske zajednice u Karlovačkoj županiji.

– Položaj naše zajednice povoljan je za one koji žive u gradovima, za razliku od onih koji žive u ruralnim sredinama. Tamo ima još dosta neriješenih problema: još su aktuelni problemi povratka, slabih puteva, neelektrifikacije i slabih saobraćajnih veza do gradova, što otežava odlaske liječniku, nabavku namirnica i slično. Ove najelementarnije potrebe, koje bi poboljšale kvalitetu života, iz djelokruga su rada lokalne uprave i samouprave.

Kakva je suradnja sa tijelima Karlovačke županije?

– Županija sa svojim odjelima i agencijama prati općine sa različitim uspjehom, jer su i njihove potrebe bitno različite. Nema dileme da treba obnoviti i poboljšati infrastrukturu i na taj način zadržati ljude, pa eventualno privoljeti neke da dođu na ta područja živjeti, da nešto rade i zarađuju. Tu mislim na razne poticaje, na Tesla banku, “Privrednik” i neke zadruge. Područje na kojem živi naša zajednica je dosta veliko: Kordun, dio Gorskog kotara i dio Like. U svim tim dijelovima zajednički je problem, kako našoj zajednici tako i većinskom stanovništvu, kako živjeti od vlastitog rada, a ne od socijalnih primanja.

Što bi se u dosadašnjem radu moglo izdvojiti kao uspjeh, a što kao neuspjeh?

– Budući da prema Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina imamo pravo na šest vijećnika u županijskoj skupštini, to je ostvareno. Meni je ipak žao što nemamo klub, jer bi on imao veću političku važnost. Dvojica vijećnika srpske nacionalnosti su sa liste HDZ-a, dvojica sa liste SDP-a, a dvojica sa liste SDSS-a. Proizlazi da su četvoricu Srba u županijskoj skupštini izabrali pripadnici većinskog naroda, sa lista HDZ-a i SDP-a, a ne pripadnici srpske zajednice koju oni formalno predstavljaju. Oni, pak, zastupaju interese svoje stranke, a ne manjinske zajednice kojoj pripadaju. U suštini, neuspjeh bi bio vrlo mali broj ljudi koji se vratio. No, to je problem politike iz viših sfera. Županija je tek jedan središnji međuprostor između centralne države i lokalne samouprave. Tu se, u sadašnjoj konstelaciji, posao radi optimalno.

Na čemu trenutno radite?

– Nastojim koordinirati sa općinama prijedloge projekata infrastrukture za 2012. godinu za povratničke i useljeničke sredine. Naša manjinska vijeća trebala bi biti u boljoj komunikaciji sa nivoima gdje se donose odluke.

Kakvi su odnosi unutar same srpske zajednice, a kakvi unutar SDSS-a?

– U samoj stranci osjeća se da u nekim sredinama nema dovoljno ambicija ni spoznaja za osjetljiviji politički angažman. To nam se vraća slabijim odazivom glasača za našu manjinsku opciju. To je politička datost i unutar tih mogućnosti treba djelovati.

Što predstoji u narednih 15 mjeseci mandata?

– Do sljedećih izbora u maju 2013. treba profilirati postupke i naznačiti ljude koji nas u narednom periodu mogu predstavljati. Do potpune uspostave građanske opcije i što direktnije demokracije trebamo se ponašati tako da svakom i najmanjom gestom učinimo život na ovim prostorima bezbrižnijim i boljim. To će se sigurno dogoditi, jer procesi idu u tom smjeru. Na relaciji većina – manjina treba još štošta uraditi, ne samo u etničkom smislu, već i u drugim sferama života, što je i aksiom demokracije.

Milan Cimeša

VSNM Udbine pokrenuo humanu akciju pomoći povratnicima

Ne budimo sami sebi svrhom

Vijećnici udbinskog VSNM-a odlučili su dio financijskih sredstava usmjeriti u konkretnu pomoć, onima kojima je ona najpotrebnija – siromašnim povratničkim porodicama sa djecom

Zbog svoje zakonom propisane savjetodavne uloge, Vijeća srpske nacionalne manjine imaju usko područje djelovanja. Većini njih na raspolaganju su neznatna financijska sredstva sa kojima ne mogu iznijeti ozbiljne projekte potrebne zajednici, jer mnoga na svojim računima imaju dovoljno tek da pokriju troškove režija i najam prostora, dok izdaci za plaće i tehničke i administrativne poslove mnogima predstavljaju pravi luksuz.

Kako sami sebi ne bi bili jedina svrha, vijećnici Vijeća srpske nacionalne manjine Općine Udbina odlučili su dio financijskih sredstava usmjeriti ka konkretnoj pomoći, onima kojima je ona najpotrebnija, siromašnim povratničkim porodicama sa djecom, posebno sa tek novorođenim bebama. Prva takva pomoć u vrijednosti od 2.000 kuna upućena je porodici Lončar iz sela Ondića, koja je 2011. godine dobila djevojčicu Ilijanu. Zatim je uslijedila pomoć od 1.500 kuna Aleksandri i Miroslavu Kalanju, koji sa četverogodišnjim Aleksandrom i trogodišnjom Dejanom žive u iznimno teškim uslovima u podstanarskom stanu u Udbini. Ove zime Aleksandra je rodila i treće dijete, kćer Branku.

Pomoć u vidu higijenskih potrepština, dječje hrane, pelena, vlažnih maramica i dječjih krema porodicama Lončar i Kalanj uručili su predsjednik udbinskog VSNM-a Slobodan Bjelobaba i potpredsjednik Milan Uzelac.

– Znamo da je to malo od nas, ali je od srca. Riječ je o mladim ljudima koji nemaju gdje da rade i zarade kruh za svoju djecu. Želimo, koliko možemo, pomoći mladim porodicama sa djecom, koja su za ove opustjele krajeve sa većinskim staračkim stanovništvom pravo bogatstvo. Moramo te rijetke porodice ohrabriti za nastavak života u našoj Udbini, jer njihov ostanak znači opstanak i budućnost srpske zajednice na ovim našim vjekovnim prostorima – kazao je Milan Uzelac.

Dvadesetšestogodišnji Miroslav Kalanj ostao je zatečen iznenadnom posjetom i pomoći. Prije nekoliko mjeseci, zbog iznenadne bolesti ostao je bez posla na pilani i time izgubio jedini izvor prihoda za sebe, suprugu i troje djece.

– Živi se teško. U najboljim sam godinama, a nemam gdje zaraditi za život svoje porodice. Sretan sam kada me netko pozove da izrežem drva, da donesem lijekove… Tako preživljavamo. Kući dođem i kada izračunam koliko mi je potrebno za režije i stanarinu, nemam dovoljno. Ova pomoć nam je dobro došla. Žalosno je to reći, ali nemoćno sam se osjećao, jer mi se dijete rodilo usred zime, kada nemam gdje zaraditi neku kunu. Mislio sam kako ćemo. Ali sa ovom zalihom pomoći lakše ćemo dočekati ljeto, a onda će valjda nekako biti. Bit će posla – nada se mladi otac Miroslav Kalanj.

– Vijeće će i dalje nastaviti s ovakvim akcijama. Ne želimo se ovim činom hvaliti, već želimo druge, koji imaju veće mogućnosti, potaknuti da pomognu ljudima koji se u ovim teškim vremenima bore za svoju egzistenciju, a takvih je oko nas sve više – apeliraju iz udbinskog VSNM-a.

Paulina Arbutina

Krenulo emitiranje dugoočekivane emisije srpske nacionalne manjine

“Zavičajna razglednica” konačno na Radio Daruvaru

Još krajem 2003. godine Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Daruvara predložilo je tjednu petnaestominutnu emisiju, ali sve do sada nije bilo dobre volje da se ispuni Ustavom zajamčeno pravo na informiranje Srba u Daruvaru

Bilo je potrebno malo dobre volje pa da se osmogodišnje natezanje oko emisije za srpsku nacionalnu manjinu na Radio Daruvaru riješi praktički za samo nekoliko minuta: od 3. veljače Srbi u Daruvaru, Đulovcu, Siraču, Pakracu i Lipiku konačno će ostvariti svoje ustavno pravo na informiranje putem posebne emisije.

Svakog drugog petka, od 17.45 do 18 sati na frekvenciji 91,5 Mhz emitirat će se emisija “Zavičajna razglednica” u kojoj će se obrađivati manjinske teme, informirati slušatelje o životu pripadnika srpske nacionalne manjine i promovirati bogata srpska kulturna baština. Emisiju će uređivati novinarka i urednica manjinskog programa Lenka Lalić, a vodit će je dežurni novinari. U prvoj emisiji bilo je riječi o Svetosavskoj akademiji, aktivnosti daruvarske “Prosvjete” i radu knjižnice.

Natezanje i izlike

Skupština Radio Daruvara 10. siječnja ove godine s jednim glasom više u odnosu na protukandidatkinju, dosadašnju direktoricu i urednicu Zdenku Zvonarek, izabrala je novu direktoricu i urednicu, dugogodišnju novinarku tog Radija Dijanu Matković, u čijem je programu među prioritetima bilo rješavanje problema emisije za srpsku nacionalnu manjinu.

I problem je riješen samo jednim zajedničkim sastankom. No, put nije bio nimalo lagan.

Još krajem 2003. godine Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Daruvara predložilo je tjednu petnaestominutnu emisiju s mogućnošću produženja trajanja, zaposlenje jednog novinara srpske nacionalnosti i model financiranja. To je skupština Radija glatko odbila pod providnim i tragikomičnim izlikama: da je Radio Daruvar trgovačko društvo i da ne smije sklapati nepovoljne ugovore; emisija bi odbila slušatelje i oglašivače; programska shema za koju je dobivena koncesija za četiri godine ne predviđa emisiju za srpsku nacionalnu manjinu; glazbeni program definiran je programskom shemom koja se ne može mijenjati; Srbi zahtjev trebaju poslati medijima s državnom i regionalnom koncesijom.

Pola godine kasnije, pod pritiskom Savjeta za nacionalne manjine, Vijeće i Radio Daruvar dobili su političku podršku lokalnih vlasti u vidu preporuke da se “iznađu mogućnosti za petnaestominutnu govornu emisiju”, ali tada su reagirale HVIDR-a i još šest udruga iz Domovinskog rata, navodeći da je pomisao o emisiji na srpskom jeziku uz srpsku glazbu – provokacija hrvatskih branitelja. Nije pomoglo ni kada je Vijeće svoje prijedloge svelo na minimum. Odgovor na treći dopis glasio je: možemo surađivati i objavljivati sve informacije, ali kroz postojeće emisije. Rješenje problema naslućivalo se krajem 2006. godine, kada je Vijeće osiguralo novac za pokrivanje troškova od 5.500 kuna mjesečno, ali Radio Daruvar ni tada nije pristao na posebnu emisiju.

Netolerantni gradonačelnik

– Tek nakon lokalnih izbora 2009. godine, kada je nakon netolerantnog Zvonka Cegledija (HSS) za gradonačelnika izabran Dalibor Rohlik (SDP), stvari su se počele mijenjati, ali su pregovori išli teško jer je na Radiju ostalo mišljenje da je srpska emisija nepotrebna. Tek kada je kriza došla do grla, a Radiju ponestalo oglašivača, sjetili su se da Vijeće ima novac za informiranje, pa su nam ponudili emisiju, ali bez glazbe. Na to smo bili prinuđeni pristati kako bismo imali barem nešto. Međutim, novca je brzo ponestalo, pa smo Radiju ostali dužni za dvije emisije i na kraju ostali bez termina. Nismo postigli dogovor ni kada je financiranje po znatno povoljnijim uvjetima osigurano iz gradskog proračuna, jer je prvi uvjet bio da podmirimo dugove, što nismo bili u stanju jer nismo imali novca – kaže predsjednik VSNM-a Brano Kovačić.

Nova ravnateljica Radija Dijana Matković objašnjava da je dosadašnja uprava “miješala kruške i jabuke” jer je novi ciklus emisija predmet ugovora između Vijeća i Grada, pa nema veze s prijašnjim računima.

– Naravno, dug se mora platiti, pa smo s Vijećem dogovorili obročnu otplatu – kaže Dijana Matković.

U Vijeću su napokon zadovoljni. To još nije ono što bi srpskoj nacionalnoj manjini moglo pripasti po zakonu i logici življenja u multietničkoj sredini kakva je Daruvar, ali veliki korak je napravljen, pa će, prema Kovačićevim riječima, tih petnaest minuta u dva tjedna pokušati iskoristiti na najbolji mogući način.

Pogromaške izjave bivšega gradonačelnika

Iako je to više puta demantirao, pravdajući se da Grad u vlasništvu ima tek deset posto udjela u Radiju, smatra se da je iza odluka nepovoljnih po srpsku manjinu, pa i klime u kojoj bi takva emisija bila nepoželjna, stajao bivši gradonačelnik Zvonko Cegledi (HSS). Njegove izjave da “Srbi na Radio Daruvaru neće slušati Žikino kolo” i da se “broj Srba nakon Domovinskog rata smanjio, svima na zadovoljstvo” potvrđuju tezu da nije imao namjeru stvoriti političke pretpostavke i građansko okružje za emitiranje emisije.

Goran Gazdek

Treći susret osječkih enigmata

Osijek kao enigmopolis

Ugledni osječki enigmatski urednik i pisac Boris Antonić kaže da je odvajkada na osječkom području bilo zagonetačkih autora

Na inicijativu Osječanina Josipa Dubrovića, jednoga od urednika zagrebačkog enigmatskog časopisa “Kviskoteke”, od novembra prošle, 2011. godine, enigmatičari iz Osijeka i okoline okupljaju se jednom mjesečno na višesatnu “čašicu enigmatskih razgovora”, a svoja okupljanja zovu “Susretima osječkih enigmata”.

Treći susret održan je 24. januara ove godine, a na njemu su – kao i na prethodnima – bili Alan Marinić, Nikolina Kraus, Jovan Nedić (stoje na slici), Boris Antonić, Željko Jozić i Josip Dubrović (sjede). I taj susret protekao je, kao što je to na enigmatskim susretima uobičajeno, u beskrajnim razgovorima o zagonetkama i riječima, od kojih se zagonetke i prave. “Kuju” se i planovi o osnivanju osječkog enigmatskog kluba. Zagonetači iz Osijeka i okoline slične su sastanke organizovali i osamdesetih godina prošlog stoljeća. I tada se predlagalo osnivanje enigmatskog kruga, ali do toga nije došlo.

Ugledni osječki enigmatski urednik i pisac Boris Antonić kaže da je odvajkada na osječkom području bilo zagonetačkih autora. Sve tamo od Osječanina Ivana Zoha (1843- 1921), popularnog “čika Apika”, koji je bio ne samo rado odgonetan autor krajem 19. stoljeća, nego i jedan od prvih teoretičara autorske zagonetke u nas. Prvi zagonetački klub u našoj zemlji osnovan je upravo u Osijeku (1957-1964). Pokrenuo ga je pokojni dr Marijan Jurčec (1919-1994).

Nadajmo se da će Osijek dobiti svoj enigmatski klub, kao što ga u Slavoniji već imaju Vinkovci i Orahovica, i da će se ponovo upisati među hrvatske enigmopolise kakvi su Bjelovar, Rijeka, Varaždin i Zagreb. Dosadašnja druženja rezultirala su već nekim pozitivnim pomacima jer su se i Osječani uključili u aktivnosti regionalnih enigmatskih blogova i portala iz Srbije i BiH.

J. Nedić

Prvo pojedinačno takmičenje Belog Manastira u stolnom tenisu

Mnoštvo mladih i starijih stolnotenisera

Prvo pojedinačno takmičenje u stolnom tenisu imalo je i humanitarnu stranu: prikupljena sredstva predana su organizatorici humanitarne akcije Jasmini Markan za Dečiji vrtić “Cvrčak”

U organizaciji Stolnoteniskog kluba Beli Manastir, u nastavno-sportskoj dvorani u Belom Manastiru održano je prvo pojedinačno takmičenje u stolnom tenisu, u dve kategorije, do 15 godina i od 16 godina naviše. U mlađoj kategoriji učestvovalo je devetero takmičara, dok je u starijoj kategoriji svoje učešće uzelo čak 28 takmičara.

U finale u mlađoj kategoriji ušli su Josip Jagarinec, Stefan Dvornić, Patrik Čutoraš i Andrea Vereš. Iako su svi učesnici finala pružili odlične partije, najviša postolja pripala su najboljima, pa je tako prvo mesto osvojio Stefan Dvornić, drugo Josip Jagarinec, a treće Andrea Vereš (svi iz, što je zanimljivo, baranjskog mesta Popoaca), dok je četvrti bio Patrik Čutoraš.

U finale starije kategorije plasirali su se Željko Kovačević, Ladislav Čutoraš, Marko Marijanov i Žarko Špon. Prvo mesto osvojio je Marko Mijakov (najstariji učesnik turnira), drugo Željko Kovačević, treće Ladislav Čutoraš, dok je četvrti bio Žarko Špon.

Uz organizatore takmičenja, rukovodstvo kluba, doprinos samoj organizaciji i sistemu takmičenja dali su treneri kluba Marko Jeger, Vladimir Bukalo, Nenad Marković i Bojan Kajinić, ali i svi ostali članovi kluba.

Prvo pojedinačno takmičenje u stolnom tenisu svojim su prisustvom uveličali najperspektivniji stolnotenisači Baranje Mario Banek i Atila Borbaš, te mnogobrojna publika koja je, unatoč tome što se takmičenje održavalo u rano subotnje prepodne po ružnom vremenu, koje nije mimoišlo ni Beli Manastir, u zavidnom broju ispunila tribine dvorane. Prvo pojedinačno takmičenje u stolnom tenisu imalo je i humanitarnu stranu: prikupljena sredstva predana su organizatorici humanitarne akcije Jasmini Markan za Dečiji vrtić “Cvrčak”.

Na kraju, ali ne i najmanje važno, treba spomenuti da je takmičenje posvećeno prijatelju kluba i velikom ljubitelju stolnog tenisa Goranu Horvatu, kome su se organizatori pre početka takmičenja obratili dirljivim rečima.

Zoran Popović

Stogodnjak (98)

17. 2. – 24. 2. 1912: “Cuvaj bi pošto poto htio da ga Srbi smatraju za svoga prijatelja. Doduše tu je njegova prošlost, koja govori sasvim protivno. Naročito činjenica, što je on poslije Crnkovića postao Rauhov podban, pokazuje u pravoj svjetlosti njegovo ‘prijateljstvo’ prema Srbima. Ali se Cuvaj ne da zbuniti. On čak ide tako daleko, pa priča, da je kao Rauhov podban radio u interesu Srba…”, piše u svom uvodniku zagrebački “Srbobran”, osvrćući se na pisanje vladinih “Narodnih novina” koje tvrde da se “izrično Cuvajevu utjecaju ima zahvaliti, što je u drugoj periodi Rauhove vlade, kad je Cuvaj bio podban, zavladalo blaže raspoloženje prema Srbima…” “Sav svijet zna, da je baš protivno od ovoga istina”, nastavlja “Srbobran” i podsjeća da je “Cuvajeva zadaća, kao podbana, bila da Rauhovu politiku provodi i duhom, a ne samo riječima kao Crnković. Taj duh Rauhove politike zahtijevao je da se vlada nasloni na čisto, isključivo, protivsrpsko raspoloženo hrvatstvo, na frankovce, na što Crnković nije htio da pristane, pa je Cuvaj baš zato izabran za njegova nasljednika, zato što ima vrlinu slušanja…”

* Iz Dalmacije stiže nova jadikovka. Uglavnom, primjećuje se sveopća dezorganizacija dalmatinskih Srba, pišu neke novine, a najgore je baš u Zadru. “Upravo je žalosno promatrati prilike zadarskih Srba. Zadar bi morao biti uzor drugima kad se tu odgaja skoro sva buduća narodna inteligencija – kad je tu i preparandija i bogoslovija i gimnazija i realka. Ali nije tako… I zato je zadarska srpska omladina – svjesna sebe, svjesna onog što je u njoj i što je oko nje, svojih čežnja, ideala, misli i osjećaja i svog rada – počela dizati svoj glas. Njoj su dozlogrdila djela starijih. Ona se od njih apsolutno nikakvom dobru ne nada… Srpsko svešteničko stanje u Dalmaciji je golemi osinjak pun svakojakih intriga i velike doze ličnih interesa… Za nas je samo važno i puni smo ushićenja da se mladi naraštaj sveštenstva – zdravo shvativši svoj socijalni položaj u narodu – priključio ostaloj jugoslovenskoj omladini”, poručuju iz Dalmacije, sretni i uzbuđeni, kako kažu, kad omladina svira “Lijepu našu” zajedno s “Rado ide Srbin u vojnike”.

* Obavljaju se posljednje pripreme za puštanje u opticaj novih novčanica u apoenima od sto kruna. Sve stare banknote bit će odmah povučene. Razlog: toliko ih je falsificiranih da su prijetnja monetarnoj stabilnosti. Falsifikat je, kažu u policiji, savršen i nemoguće ga je razlikovati od ispravne novčanice.

Đorđe Ličina