Pokrajine

Promocija knjige Đure Zatezala o barunu Mihajlu Mikašinoviću

Prvi austrijski general srpske nacionalnosti

Mihajlo Mikašinović generalmajor postaje 1763, a godinu dana kasnije preuzima upravu u Karlovačkom generalatu. Zbog ljubavi prema svom narodu, čija je prava štitio, na kraju je ražalovan i ostavljen da umre u bijedi i samoći

Mihajlo Mikašinović bio je vjeran svom narodu i svom pozivu, pa je završio kao tragičar u helenskim vremenima, rekao je penzionirani sociolog Svetozar Livada na promociji knjige “Mihajlo barun Mikašinović od Zmijskog polja” autora Đure Zatezala. Knjiga je posvećena prvom Srbinu koji je u 18. vijeku postao austrijski general, ali je zbog ljubavi prema svom narodu, čija je prava štitio, bio ražalovan i ostavljen da umre u bijedi i samoći.

Izdavači knjige su Eparhija gornjokarlovačka i “Euroknjiga”, a u ime potonje okupljenima u dvorani SKD-a “Prosvjeta” obratio se Nikola Lunić pročitavši recenzije koje ističu obrazovanost generala Mikašinovića, ali i sudbinu Krajišnika u austrijskoj službi.

Pomagao narodu

Podsjetivši da je Mikašinović rodom s područja Dubrava na Kordunu, koje pati od “viška istorije, manjka svijesti i neimanja para”, predsjednik “Prosvjete” Čedomir Višnjić ukazao je na njegovo ktitorstvo, koje se vidjelo u financiranju gradnje i ukrašavanja crkava.

Mihajlo Mikašinović rođen je 1715. godine, a karijeru je ostvario u brojnim ratovima i sukobima: nakon bitaka u Češkoj, Italiji i Poljskoj 1745. postaje major i dobiva naslov baruna, uz oznaku “od Zmijskog polja”. Godine 1756. postaje pukovnik i komandant Varaždinsko-đurđevačke regimente, a 1760. carica mu uručuje barunsku diplomu koja važi za njegove rođake i potomke. Generalmajor postaje 1763, a godinu dana kasnije preuzima upravu u Karlovačkom generalatu, da bi 1766. dobio čin kraljevskog maršal-lajtnanta (podmaršala).

Sve vrijeme pomaže gradnju crkava, uključujući i kapelu a kasnije saborni hram Sv. Nikolaja u Karlovcu, biva jedan od učesnika crkveno-narodnih sabora i pomaže svom narodu.

Zbog optužbi da pomaže pravoslavnim svećenicima koji se zalažu za srpske interese i da šuruje s Rusijom, Mikašinović je 1771. ražalovan, a umro je bolestan tri godine kasnije.

– Iz Mikašinovićeve biografije vidi se da je bio ranjen, da je tri godine proveo u zarobljeništvu u Magdeburgu, da je štitio svoj narod u svim domenama života, da je bio donator i ktitor, da je smirivao nerazborite pobune i rizične ustanke, da se suprotstavljao svojom hrabrošću i dostojanstvom unijaćenju i intrigama, i da na kraju pada kao žrtva spletki, umirući relativno mlad, prikraćen u svemu. To što je bio hvaljen, uzdizan i čašćen do titule baruna ništa mu nije pomoglo, jer je protiv sebe u određenim trenucima imao nadređene, predstavnike klera i carske savjetnike – rekao je Livada.

Imena oficira

On je naglasio da knjiga postavlja i pitanja o velikom broju srpskih oficira u austrijskoj vojsci o kojima se malo zna jer nisu istraživani. Naime, Đuro Zatezalo je u knjigu uvrstio i imena 150 generala i admirala Srba u austrijskoj vojsci što ih je “izvukao” iz djela Rade Milosavljevića “Prećutani generali”, koje govori o Srbima s najvišim činovima od 18. vijeka do 1918. godine, izrazivši nadu da će ih netko istražiti.

Historičar Drago Roksandić, koji je pohvaljen zbog napora da rasvijetli lik i djelo daleko poznatijeg feldmaršala Svetozara Borojevića, na promociji je, međutim, ukazao na dvojbenost nekih od spomenutih imena, ustanovivši da su zapravo bili Hrvati. Na to mu je Zatezalo odvratio da bi se netko od mlađih suradnika s Filozofskog fakulteta mogao pozabaviti istraživanjem o njima.

Nenad Jovanović

Izabrano novo rukovodstvo pododbora “Prosvjete” u Belom Manastiru

Kako probuditi uspavanu sredinu?

Početnički entuzijazam neće biti dovoljan da se u gradu u kojem su srpske organizacije razjedinjene, njihovi lideri opterećeni ličnim animozitetima, a srpski narod ravnodušan, stvari pomere nabolje

Redovnoj izbornoj skupštini SKD-a “Prosvjeta” pododbor Beli Manastir od šesnaestero članova društva odazvalo se njih devetero. Novi/stari predsednik je Dejan Jeličić, a sekretar Milan Vekić koji je, na lični zahtev, zamenio Bojana Tovjanina.

I pored toga što je izveštaj o radu prihvaćen, neki su članovi imali poprilično kritičke osvrte. Prva zamerka bila je da članovi uz poziv za skupštinu nisu dobili izveštaje o radu i financiranju kako bi se na temelju toga mogla voditi argumentovana rasprava, a jedna od najvećih zamerki odnosila se i na sam izveštaj o radu društva, u kojem su nabrojane aktivnosti svih srpskih organizacija koje deluju na području grada, a kojima je društvo mahom davalo podršku ili ih financijski pomagalo.

Na aktivnosti društva kritički se osvrnuo i nekadašnji sekretar Predrag Stojanović, danas zamenik gradonačelnika Belog Manastira.

– Nije logično da društvo bude organizator proslave Dana srpske kulture, a da o tome ne obavesti svoje članstvo, a kamoli širu zajednicu. Nema veće sramote da smo mi organizatori nekakve manifestacije, a da sala bude ispunjena sa tridesetak ljudi, jer to je ponižavajuće za sve nas, neovisno kojoj organizaciji pripadamo. Što se financijskog izveštaja tiče, u njemu se jasno vidi da je financirano najviše tuđih aktivnosti. Nije smisao “Prosvjete” da bude kasa iz koje će se financirati nečije aktivnosti, nego da sama organizuje aktivnosti koje će onda financirati. Sportske aktivnosti koje se pojavljuju na par mesta u izvještaju nisu primarne delatnosti društva, a istovremeno ne vidimo nijednu književnu večer, likovnu izložbu, smotru, tribinu ili okrugli stol iz domene kulture, a koja nije folklor. Osnovni nosioci aktivnosti “Prosvjete” bi trebali biti nastavnici i profesori u školama, ali oni neće doći sami, nikada nisu sami ni dolazili, za to treba lobirati i pri tom lobiranju ne bi smelo biti podobnih i nepodobnih, nego sposobnih i onih koji to nisu – mišljenja je Stojanović.

U toku rasprave, koja je u najvećoj meri bila utemeljena na činjenicama, novoizabrano rukovodstvo prihvatilo je kritike.

– Sve što ste rekli stoji, ni mi sami nismo zadovoljni postignutim, ali imajte na umu da su i naši prethodnici imali iste probleme i da nisu puno više napravili. Ne može se dogoditi da od šesnaestero članova društva sve aktivnosti spadnu na predsednika i sekretara. Zato ćemo uraditi sve da promenimo dosadašnji način rada. Nažalost, mladi ljudi nisu zainteresovani da se uključe u rad društva, a ni oni stariji, osim ako ne vide svoj lični interes – rekao je Jeličić.

Rukovodstvo je tako dobilo drugu šansu i za nadati se da će je ovaj put, za razliku od prethodne dve godine, iskoristiti. Međutim, u gradu u kojem su srpske organizacije razjedinjene, njihovi lideri opterećeni ličnim animozitetima, a srpski narod ravnodušan trebat će, da se stvari pomere nabolje, mnogo više od činjenice što je novo/staro rukovodstvo potpuno podmlađeno i što postoji entuzijazam.

Zoran Popović

Zajednička izložba Branke Dubovac i Jovice Drobnjaka

Cvijeće za odmor duše

Fotograf Jovica Drobnjak izložio je fotografije rađene tehnikom koja podsjeća na slikarsku, a akademska slikarica Branka Dubovac slike koje su toliko deskriptivne i žive da podsjećaju na fotografije

Velik broj ljudi skupio se 15. februara u izložbenom salonu “Izidor Kršnjavi” u zagrebačkoj Školi primijenjenih umjetnosti na otvorenju izložbe “Isto… a različito” akademske slikarice Branke Dubovac i fotografa “Novosti” Jovice Drobnjaka, koji su prikazali radove na temu cvijeća. Jovica je sudu javnosti izložio fotografije koje su rađene tehnikom što podsjeća na slikarsku, a Branka slike koje su, po ocjeni historičara umjetnosti i kustosa izložbe Vladimira Rismonda mlađeg, toliko deskriptivne i žive da u tom smislu podsjećaju na fotografije.

– Složivši se oko obrade tradicionalnog motiva cvijeća, umjetnici su se zadatka prihvatili s pozicija tradicionalnog pristupa koji poštuje reprezentacijske konvencije rada po motivu, čime su svoje opuse namjerno lišili skrivenih značenja i dodanih semantičkih vrijednosti – rekao je Rismondo okupljenima.

– Izložba je namijenjena prvenstveno štovateljima tehničke perfekcije u izvedbi, a potom i štovateljima umjetničke tradicije. Zanimljiva je i zato što se nijedno od dvoje kreatora postava ne identificira s motivom cvijeća. Drobnjak je poznat javnosti po komercijalnim ostvarenjima, a Branku Dubovac kritika je dosad poistovjećivala s krajnje hermetičkim, apstraktnim slikama od bojanog pijeska – dodao je Rismondo, zaključivši da publika treba samo uživati u gledanju.

– Vladimir je zaslužan za ovu izložbu – naglasilo je dvoje umjetnika. – On zna što radimo i kada je vidio naše radove na temu cvijeća, predložio je da malo prekinemo svakidašnju radnu aktivnost i da napravimo zajedničku izložbu.

Među brojnim poštovaocima umjetnosti bili su i doskorašnji vicepremijer Slobodan Uzelac, predsjednik SKD-a “Prosvjeta” Čedomir Višnjić, glumac Špiro Guberina te profesori Škole primijenjenih umjetnosti, koju je Jovica pohađao i sada se u nju ovom izložbom vratio. Izložba ostaje otvorena do 28. februara.

Nenad Jovanović

35. Smotra folklornih amatera Grada Zagreba u Dubravi

Sve manje manjinskih ansambala

Priznanje folklorašima “Prosvjete”, pod vodstvom Nade Komljenović i Mladena Petrića, publika je izrazila opaskom: “Eto, ovi imaju dovoljno mladića”

Da li zbog unutarnjih turbulencija, epidemije zimskih bolesti ili zbog zasićenosti nastupima u zagrebačkom istočnom predgrađu, na ovogodišnjoj 35. Smotri folklornih amatera Grada Zagreba nastupio je manji broj manjinskih ansambala nego prethodnih godina.

Na večeri folklora etničkih manjina rekreativnih sastava Zagreba, održanoj 18. februara u dvorani Narodnog sveučilišta Dubrava, nastupili su samo pododbor SKD-a “Prosvjete”, plesna grupa Židovske općine “Or Hašemeš”, folklorne grupe “Jeteliček” i “Zahrebske sluničko” Češke besede i folklorna grupa “Bosana” Bošnjačke nacionalne zajednice Zagreba i Zagrebačke županije, te Grupa za međunarodni folklor SKUD-a “Ivan Goran Kovačić”.

Koga nema, bez toga se može, pa su i spomenuti sastavi pokazali svoje kvalitete. “Or Hašameš” prikazao je novu koreografiju plesova autorke Nede Visler, koja se ove godine priključila plesačicama i jednom plesaču, za što je dobila zasluženi pljesak, baš kao i dva češka ansambla koja su plijenila pažnju živahnošću svojih nošnji, dok su Bošnjaci dali ton priredbi nastupom obećavajućeg podmlatka na početku i odraslih na kraju programa.

Priznanje folklorašima “Prosvjete”, pod vodstvom Nade Komljenović i Mladena Petrića, publika je dala opaskama “eto, ovi imaju dovoljno mladića”, a kasnije i aplauzom mladim plesnim parovima koji su pokazali novu koreografiju – igre iz Srbije. Naravno, opet se desila situacija da su Marko, Bogdanka, Bojana, Radovan, Jelena, Zoran, Milijana i ostali igrali bez masovnijeg prisustva članova i nečlanova “Prosvjete”, ali su i drugi prepoznali njihove talente.

O tome koji će od ansambala nastupiti na finalnom 20. koncertu, koji se održava posljednjeg dana Smotre 17. juna, odlučit će žiri koji je pažljivo pratio program.

N. J.

Dušan Adnađ ima zbirku od tri hiljade potpisanih fotografija glumica i glumaca

Kako je Holivud stigao u Borovo

Svoju impozantnu zbirku fotografija stranih i domaćih glumaca s autogramima, za koju skromno kaže da vredi kao jedan bolji automobil, Dušan će ostaviti ćerkama i unučadi, nadajući se da će oni nastaviti tradiciju dugu više od pola veka

Najmanje jednom nedeljno u poslednjih pedesetak godina na adresu Školska 25 u Borovu stiže neobična pošiljka. Poštari se više i ne čude kada na njoj zapaze pečat Holivuda, jer je primalac Dušan Adnađ koji skuplja fotografije glumaca s njihovim potpisima.

Na kolekciji, koja je odavno prešla brojku od čak 3.000, mogle bi mu pozavideti i kinoteke u Beogradu i Zagrebu. U tom svojevrsnom filmskom vremeplovu najviše je fotografija holivudskih i domaćih glumaca, ali i francuskih, engleskih, nemačkih, poljskih, kineskih, turskih, poznatih, nepoznatih, starijih, mlađih… Među njima je i fotografija danas popularne Andželine Džoli, ali ne i Breda Pita, kojemu se ovaj kolekcionar bezuspešno obraćao nekoliko puta.

Počeo još 1955.

Sve je počelo davne 1955. godine kada je Dušan kao četrnaestogodišnjak prvi put posetio bioskop na čijem je repertoaru bio jedan od tada popularnih kaubojaca. Odmah je zavoleo film koji mu je postao i ostao strastveni hobi.

– Moji su vršnjaci u to vreme skupljali fotografije glumaca i fudbalera. S obzirom na to da sam invalid, nisam se mogao baviti sportom, a i umetnost me je nekako više zanimala, počeo sam da pišem glumcima i prikupljam njihove fotografije s potpisom. Prvi kojima sam pisao bili su engleski glumci Dirk Bogart i Džoan Rajs – seća se Dušan, dodajući da su najveći problem bile adrese do kojih se jako teško dolazilo.

– U to vreme su izlazila dva časopisa, “Filmski vjesnik” u Zagrebu i “Filmski svet” u Beogradu, i u njima su se ponekad mogle naći adrese glumaca – priča naš sagovornik pokazujući sačuvane časopise, uvezane u nekoliko debelih svezaka.

Puno lakši način bio je preko kompanija kao što su Varner Bros, Metro Goldvin Majer i druge s kojima su glumci imali potpisane ugovore, tako da su njihovi centri slali odgovore na pisma obožavalaca. Tada je, kaže, bilo mnogo jednostavnije nabaviti fotografiju s potpisom glumca. Danas većina njih ima svoje menadžere i službe za odnose s javnošću, pa je sve mnogo komplikovanije. Da bi došao do fotografije glumca s potpisom, Dušan je često morao poslati i adresiranu kovertu s novcem ili markicom za odgovor.

– Mukotrpan je to posao i zahteva puno strpljenja, jer treba doći do adrese, napisati pismo, poslati adresiran odgovor ili novac za poštarinu, što nije garancija da ću dobiti sliku, zatim čekati, pa se pismo vrati zato što nije dobra adresa, pa ga ponovo šaljem. Glumci su ptice selice i često menjaju adresu. Čak sam nabavio i neke adresare iz Amerike koje sam plaćao i po sto dolara – otkriva nam ovaj kolekcionar.

Omiljena mu je glumica Ava Gardner, čijih fotografija ima nekoliko. Svaki put kada je saznao da je promenila sliku koju šalje obožavaocima, Dušan bi joj pisao. Gotovo da nema glumca čiju fotografiju nije nabavio. Pregledavajući tu ogromnu zbirku, nailazimo na Sofiju Loren, Kirka Daglasa, Širli Meklejn, Džejn Fonda, Džeka Nikolsona, Dastina Hofmana, kompletan sastav “Prijatelja”, glumce iz pojedinih brazilskih serija, pa čak i Murata Jildirima iz danas popularne turske sapunice “Asi”.

Od glumaca s prostora bivše Jugoslavije tu su fotografije Borisa Dvornika, Bate Živojinovića, Ružice Sokić i Rade Šerbedžije, sve do mlađih kao što su Žarko Laušević, Nikola Kojo i Dragan Bjelogrlić. Neki glumci su mu uz potpis napisali i koju reč više, poput Brižit Bardo, Mire Stupice i Milene Dravić, a neki su osim slike poslali i knjigu, poput Džona Gilguda, Vere Čukić i Lazara Ristovskog.

Iako danas najčešće sliku sam mora skinuti s interneta, dati je da se izradi i onda slati na potpis, to Dušana ne sprečava da i dalje ustrajava u svom hobiju. Nije ga pokolebao ni rat kada je komunikacija poštom bila otežana. U jesen 1991. godine dobio je pismo s pečatom “ne postoji” poštanskog ureda u Osijeku, koje je bilo vraćeno, ali mu je ipak stiglo preko Mađarske i Srbije.

Razgovor s Vidovićem

Bilo je i slučajeva da su nepotpunu adresu dopunjavali poštanski službenici, jer su je kroz sve te godine dobro upamtili. Dušan i dalje traga za novim fotografijama, čak možda i više nego ranije, jer je posle 45 godina radnog veka, koji je najvećim delom proveo na mestu sekretara u borovskoj osnovnoj školi, sada u penziji i ima više vremena. Poslednju pošiljku primio je pre desetak dana: svoju fotografiju s potpisom, doduše iz mladih dana, poslala mu je Tipi Hedren koje se svi sećamo iz Hičkokovog horora “Ptice”. Ovih dana sprema se da piše jednoj staroj glumici – Nađi Regin – čiju je adresu slučajno nabavio.

Iako se s mnogima dopisivao, jedini glumac s kojim je Dušan razgovarao bio je Ivica Vidović, koji ga je lično nazvao, malo su porazgovarali i obećao mu je poslati fotografiju. Nažalost, ubrzo posle toga je umro.

Malo ljudi, čak i u bližoj okolini, zna za ovu Dušanovu strast.

– Nisam se mnogo reklamirao, jer ljudi na to pomalo gledaju kao na čudan hobi za odraslog i starijeg čoveka – kaže ovaj sedamdesetogodišnjak odgovarajući na pitanje zašto nikada nije napravio izložbu koja bi zasigurno privukla veliku pažnju javnosti. S druge strane, dodaje, fotografija je toliko da bi mu ih jako teško bilo izdvajati, a sama izložba bila bi skupa jer bi zahtevala posebne uslove i opremu kako se fotografije i potpisi na njima ne bi oštetili. Moraju se čuvati na sobnoj temperaturi i u kovertama u kojima su stigle, pojašnjava naš sagovornik.

On ih najčešće sortira prema veličini, od formata A4 do onih manjih, te sprema u kartonske kutije kojima je napunio gotovo sve ormare, police i vitrine u kući. Svoju impozantnu zbirku, za koju skromno kaže da vredi kao jedan bolji automobil, Dušan će ostaviti ćerkama i unučadi, nadajući se da će oni nastaviti tradiciju dugu više od pola veka.

Jedan od naših najistaknutijih esperantista

U prikupljanju fotografija Dušanu je pomogao još jedan neobičan hobi kojim se bavio poslednjih tridesetak godina. Reč je esperantu, jeziku koji je bio veoma popularan i na prostoru bivše Jugoslavije 1980-ih godina. Ovaj Borovac je punih deset godina uređivao u to vreme jedini esperantski časopis, koji je osim na prostoru bivše države bio plasiran pretplatnicima u još 30 zemalja u svetu. Zvao se “Voč”, što znači “glas”, i izlazio je u Borovu. Ogromnu dokumentaciju o esperantu, koja je između ostalog sadržavala 770 knjiga i brošura, 3.000 primeraka časopisa, dopisa i drugih dokumenata, Dušan je pre četiri godine odlučio da preda centru u Đurđevcu, a za sebe je ostavio samo svoja privatna pisma. Kao istaknuti esperantista bio je i na tri svetska kongresa u Budimpešti, Beogradu i Antverpenu.

Dragana Bošnjak

Pokladna svečanost u Branjinom Vrhu

Jahanje, jelo, piće, pjesma

Prošle subote, već petu godinu zaredom, u belomanastirskom prigradskom naselju Branjinom Vrhu priređeno je pokladno jahanje u organizaciji Konjogojske udruge (KU) “Baranja”, Udruge žena Branjin Vrh i Udruge voćara, vinogradara i vinara “Sv. križ”. U jahanju je učestvovalo 45 jahača iz Bogdanovaca, Čepina, Đakova, Ernestinova, Rušćice, Starih Mikanovaca, Valpova, Vinkovaca i Branjinog Vrha.

Nakon okupljanja jahača, maskiranih “buša” i brojnih gostiju, obilazak sela počeo je u 13 sati. Kolonu je predvodio Ivan Gajšek, predsjednik KU “Baranja” i organizator manifestacije. Prva “postaja” bila je u dvorištu Olge Šumiga, gdje je kolonu dočekala domaćica zajedno sa svojim prijateljicama i susjedama. One su pripremile bogatu zakusku za sve učesnike. Nakon postrojavanja, zakuske i neizostavne pjesme, učesnici pokladnog jahanja napustili su to dvorište i zaputili se prema preostalih šest “postaja”. A tamo ih je čekao isti scenarij: jelo, piće i pjesma. I tako sve do 18 sati kad su se vratili u centar sela i kad su, u skladu s pokladnim običajima, spalili fašnika, u kome je ove godine bio utjelovljen belomanastirski gradonačelnik Ivan Doboš.

Nakon toga, u seoskom Domu kulture, priređena je večera za sve učesnike i goste, uključujući i “spaljenog” gradonačelnika, a koliko ih je bilo najbolje govori podatak da se u sali sa 140 mjesta moralo večerati – dva puta. Najstariji jahač rođen je 1942, a najmlađi (zapravo najmlađa) 2002. godine, dok je za najljepšeg jahača izabran Ivan Đurasović iz Starih Mikanovaca.

J. Nedić

U karlovačkom Gradskom kazalištu Zorin dom

Predavanje o Svetom Savi

U karlovačkom Gradskom kazalištu Zorin dom, u organizaciji Eparhije gornjokarlovačke Srpske pravoslavne crkve, 13. februara održano je predavanje o Svetom Savi. O prvom srpskom arhiepiskopu, tvorcu autokefalne srpske pravoslavne crkve i prosvjetitelju govorio je episkop kruševački David Perović, inače i profesor na beogradskom Bogoslovnom fakultetu. Nakon predavanja, uslijedio je razgovor sa predavačem o Svetom Savi, o općim pitanjima iz života i rada crkve i o pitanjima iz savremenog života.

Dan iza toga obilježen je praznik Svetog Trifuna. Služene su liturgije u svim hramovima u Eparhiji, a onu u crkvi Svetog Petra i Pavla u Donjem Budačkom služili su episkopi Gerasim i Perović uz sveštenike karlovačke i susjednih parohija te monaha iz manastira u Donjem Budačkom. U srijedu, 15. februara brojnim liturgijama širom Eparhije gornjokarlovačke obilježeno je Sretenje Gospodnje, što je inače Dan državnosti Republike Srbije.

M. C.

Stogodnjak (99)

24. 2 – 2. 3. 1912: u Zadru je održana skupština Srpske narodne stranke, s jednom jedinom točkom dnevnog reda – reorganizacija stranke. Izabrano je i novo rukovodstvo: za predsjednika J. Kulišić, za potpredsjednika dr M. Martić, a za tajnike L. M. Bakotić i K. Dominković. Skupštini je prisustvovalo i izaslanstvo bokeljskih Srba, ali ono nije sudjelovalo u glasanju pošto – kako je izjavio njihov predstavnik S. Srzentić – “većina Boke nije zastupljena na skupštini”.

* Navršilo se 25 godina od osnutka Srpske đačke biblioteke u Zagrebu. Tim je povodom u dvorani srpsko-crkvene općine u Bogovićevoj ulici priređena skromna zabava. “Sve do pred nekoliko godina ova je biblioteka pomagala naše đake lijepim knjigama, davala im prilike da i sami rade… Zadnjih godina biblioteka je počela siromašnim đacima davati i novčanu pripomoć. Kako naši srednjoškolci nemaju ni od kojeg društva pomoći, a ima ih mnogo siromašnih, zato i gladnih i žednih, odlučila je ova naša biblioteka proširiti svoje djelovanje, te će otpočeti što je moguće više potpomagati siromašne i napuštene srednjoškolce…”, rečeno je, uz ostalo, na zabavi.

* Iz Subocke, kod Pakraca, stiže neobična priča. Već pune dvije godine selo nema učitelja, pa đake podučava mjesni birtaš Bogić. Seljani su ljuti zbog toga, a Bogić trlja ruke jer mu je to dodatni prihod. Štoviše, jednog je učitelja čak uspio i nagovoriti da ne dođe raditi u Subocku, rekavši mu: “Ovdje su ljudi jako zločesti, a nigdje nećeš moći ni dobiti stan, pa ćeš spavati pod vedrim nebom.” Onda je stigla nova molba drugog učitelja, ali ju je Borić, kao član školskog odbora, zadržao kod sebe, tvrdeći da učiteljevi navodi u molbi ne odgovaraju istini. Stoga je i razumljiv vapaj mještana: “Mi ne trebamo birtaša za učitelja već učitelja koji nikad neće ni ući u birtiju!”

* “Čast mi je slavno općinstvo, prijatelje i znance obavijestiti da sam preuzeo gostionicu ‘K senici’, u Zagrebu, Ilica 52, i tim povodom upozoriti na moju dobru građansku i izvrsnu kuhinju u kojoj se spremaju sva srpska jela – naročito đuveč, podvarak, kiseo kupus sa pastrmom, ćevapčići i ražnjići – koji se mogu dobiti u svako doba…”, kaže u svojoj objavi gostioničar Dragiša Milenović.

Đorđe Ličina