Rođenje nacije u zločinu

Cormac McCarthy: “Krvavi meridijan”, s engleskoga prevela Tatjana Jambrišak (Profil, Zagreb, 2011)

Prva dva romana Cormaca McCarthyja, nedavno predstavljena u prijevodima na hrvatski – “Cesta” i “Ovo nije zemlja za starce” – autorovi su recentniji naslovi, pogurani u kataloge domaćih izdavača instantnim svjetskim uspjehom, uglednim nagradama i razvikanim ekranizacijama. S trećim stvari ipak stoje nešto drukčije: nakon što je 1985. objavljen u izvorniku kao “Krvavi meridijan ili Večernja rumen na Zapadu”, dočekan je s vrlo suzdržanom naklonošću, no recepcija ga je postupno, iz godine u godinu, uzdizala među najznačajnije američke romane prošloga stoljeća.

Zakašnjela glorifikacija

Veliki prevrednovatelj zapadnoga književnog kanona Harold Bloom tek će znatno kasnije ustvrditi kako je riječ o “najvećoj knjizi još od Faulknerove ‘Kad ležah na samrti'”, izglobljeni kulturni komentator Steven Shaviro hrabro će ga postaviti na razinu Melvilleova “Mobyja Dicka”, a jedan od najutjecajnijih suvremenih američkih kritičara James Wood pisat će o njegovoj “fantastičnoj baroknosti”… Ovakva je glorifikacija dobrim dijelom zakasnila i zbog gustoće McCarthyjeva pisma, povremene “samovoljnosti” narativne strukture i enigmatičnosti pojedinih pregibnih točaka romana i to često baš onih retorički povlaštenih, poput samoga kraja središnje pripovijesti ili misterioznog epiloga. Uostalom, sam je Bloom priznao da je “Meridijan” uspio pročitati do kraja tek iz trećega pokušaja, a složne pohvale romanu još su daleko od toga da kristaliziraju bilo što nalik konsenzualnoj interpretaciji; autorovo ustrajno odbijanje da u intervjuima i javnim nastupima komentira ili tumači svoj tekst samo dodatno draška poriv za novim interpretativnim ekshibicijama.

Ono što je pritom nedvojbeno jest da roman ulazi u niz fikcionalnih, književnih i filmskih polemika s čvrstom tradicijom “klasičnoga”, “mitskog” vesterna, započet još šezdesetih godina prošlog stoljeća. Zakon – božji ili svjetovni, svejedno – ovdje je nemoćan pred svakodnevnim krvavim obračunima, a nova se nacija rađa u zločinu i nepravdi dok divlja horda mahom bijelih odmetnika jaše, sredinom devetnaestog stoljeća, prerijama i pustinjama uz jugozapadnu granicu s Meksikom, u besciljnom i nezaustavljivom pohodu na raštrkana plemena Indijanaca, čije će skalpove onda naplatiti u uredima državne vlasti. Bandi –modeliranoj, inače, prema jednoj povijesno poznatoj skupini lovaca na indijanske skalpove – pridružuje se neimenovani, mladi protagonist, kojeg sveznajući pripovjedač naziva jednostavno Mali, pa roman žanrovski nije samo anti-vestern nego i pripovijest o odrastanju.

Ali samo rubno: psihologizacija likova ne zanima McCarthyja, njihov rudimentaran razvoj dade se pratiti samo na pozadini onoga što čine. A to što čine, opet, uglavnom se svodi na nasilje: brutalno i mučno, hirovito i besmisleno, pretjerano, umnoženo, samoobnavljajuće. Nasilje je središnji, moćni generator narativa, pokrenutog u eruptivnom nizanju prizora premlaćivanja, masakra, tortura, dekapitacija, vješanja, strijeljanja, silovanja; barem je jednako eruptivno i bujanje visokopoetiziranog jezičnog registra, kojim McCarthy izmjenjuje hiperviolentne epizode s pasažnim skicama škrtoga, gladnoga krajolika. Prijevod Tatjane Jambrišak odgovorio je pritom gipko i inspirirano na upečatljivo širok pluridiskurzivni jezični zamah romana.

Fikcionalni rebusi

“Rat je ultimativna igra zato što je rat, na kraju krajeva, prisila na sjedinjenje postojanja. Rat je bog”, sažima u jednom od svojih opskurnih, lunatičkih monologa ovu fundamentalizaciju nasilja antagonist pripovijesti Sudac Holden, u početku suborac Maloga, kasnije njegov protivnik. Holden je, inače, jedan od intrigantnijih likova iz cjelokupnoga McCarthyjeva opusa: krupan i neobično visok čovjek, ali bez ijedne dlake na tijelu, on je neobično obrazovan i elokventan profet konflikta i sukoba, uzdignut iznad lokalnih probisvijeta i domorodaca otprilike onako kako se uzdizao i izdvajao makabrični Kurtz u Conradovu “Srcu tame”.

Prema kraju romana, Holden poprima gotovo mitske dimenzije, pa su upravo dešifriranju njegova značenja posvećeni brojni interpretativni pokušaji rasplitanja mračnih fikcionalnih rebusa “Krvavog meridijana”. Tekst ih pritom svojim semantičkim viškovima nedvojbeno iznova i iznova nadigrava, ali i uporno provocira nova: imaginativno snažna i jezično raspojasana epopeja o nasilju, smrti i tamnom naličju mita o nastanku jedne nacije, ovaj je roman spada među najzanimljivije prijevodne naslove objavljene kod nas prošle godine.