Seksualni odgoj u škole radi zdravstvene edukacije

Vladajuća Kukuriku koalicija još je u predizbornoj kampanji najavila uvođenje seksualnog odgoja u nastavni program osnovnih i srednjih škola, a nedavno je to potvrdio i novi ministar zdravlja Rajko Ostojić. O toj smo temi razgovarali sa Snježanom Prijić-Samaržija, prorektoricom za nastavu i studentska pitanja Sveučilišta u Rijeci, redovitom profesoricom na riječkom Filozofskom fakultetu koja vodi Katedru filozofije seksualnosti.

Koji je temeljni cilj uvođenja seksualnog odgoja u škole?

Ponajprije, zdravstvena edukacija u kontekstu seksualnosti: osobno ostavljam otvorenim trebaju li učenici te informacije dobivati kurikularno, odnosno bi li informacije trebali stjecati kroz druge predmete – biologiju, građanski odgoj ili neki treći, ili kroz zasebni predmet, te hoće li taj predmet biti obavezan ili fakultativan, s kolikom satnicom… Sve je to još otvoreno, ali je nužno da učenici dobiju određene informacije, edukaciju, da se znaju  odnositi prema vlastitoj seksualnosti. Ne mislim da to mora biti obavezan predmet sa  značajnijom satnicom, učenici su ionako preopterećeni, govori se i o uvođenju građanskog odgoja, pa se može polučiti kontraefekt. Dakle, mora se pronaći primjerena forma. Sada je stanje nezadovoljavajuće, a sliku o tome dobila sam i kroz udžbenik biologije moje kćeri za osme razrede osnovne škole: podučava se o spolnim organima, menstruaciji, kontracepciji, ali ima i informacija koje zadiru u ideologiju ili etiku, primjerice da je najsigurnije seksualno ponašanje apstinencija do braka, što je apsolutno neprimjerena teza.

Grozdova slatkorječivost

Forma jest bitna, ali sadržaj je važniji: oko njega su se prije četiri-pet godina lomila koplja, kada je seksualni odgoj eksperimentalno uveden u neke škole. Jedan je program bio vrlo konzervativan, drugi nešto liberalniji, no oba su neslavno propala. Kakav nam, dakle, sadržaj treba i tko bi trebali biti njegovi autori?

Još ne znamo ništa konkretno ni o formi ni o sadržaju, zasad tek mogu podržati inicijativu da se seksualni odgoj uvede u škole. Sadržaj jest najbitniji, no ključni je problem pitanje ideologija pri definiranju nastavnog programa, koje stoje iza pojedinih shvaćanja ili filozofija seksualnosti, teorija seksualnosti ili seksualnih etika.

Budu li udruge opet imale presudan utjecaj pri kreiranju programa, kako pomiriti dvije ideološki i svjetonazorski različite struje – onu koju je zastupao Grozd, oslanjajući se na religijsku doktrinu i tradicionalno poimanje seksualnosti, te onu što je nudio Forum, a koja je proglašena preliberalnom, pa je stoga odmah izbačena iz konkurencije za osnovne škole?

Postoji određena količina znanstveno utemeljenih podataka, činjenice koje naprosto važe za sve, neovisno o tome što u nekim krugovima oko njih postoje sukobi, neslaganja i neprihvaćanja. Bez obzira na to je li riječ o teoriji evolucije ili preporukama za seksualno ponašanje, te su činjenice neprijeporne. Tiče se to, primjerice, menstruacije: kada se dobiva, kako se treba ponašati… Znamo, dalje, kako nastaju djeca, kako se začinju, kada se i kako  rađaju, kao i to da se začeće može spriječiti, da kontracepcija može biti prirodna i umjetna, te da postoje spolno prenosive bolesti. Sve su to neoborive činjenice. O nekim se znanstvenim stajalištima, hajde, još može raspravljati, npr. o kontracepciji. Stav je Katoličke crkve – moram napomenuti da su Grozdov program podržale i ostale konfesije! – da je dopuštena samo prirodna kontracepcija, odnosno računanje plodnih i neplodnih dana; u sadašnjim udžbenicima za osmi razred učenike se detaljno podučava kako se ti dani računaju. Spominju se i kontracepcijska sredstva, no tvrdi se da su nepouzdana, pa i opasna. Tako se, kažimo jasno, propagira jedna ideologija, a zdravstveni ili seksualni odgoj nikako se ne bi smio baviti promoviranjem bilo koje ideologije ili svjetonazora. Djecu treba upoznati s vrstama svih kontracepcija i nenavijački im objasniti u čemu su im prednosti, a u čemu nedostaci. Slično je i s masturbacijom ili predbračnim seksualnim odnosima, koje religije smatraju nedopustivima.  Da ne govorimo o odnosima prema seksualnim manjinama – i u današnje se vrijeme raspravlja o tome je li homoseksualizam bolest.

Ne potvrđujete li izrečenim da se još ne nazire program prihvatljiv svima, u kojem bi se nadišle brojne nepremostive ideološke i svjetonazorske razlike?

Da, ali u osnovnim i srednjim školama nije nužno ideološko usmjeravanje, a to se, nažalost, događa. Zbog toga sam svojedobno i istupala protiv nekih elemenata Grozdova programa, koji je na deklarativnoj razini bio vrlo privlačan: govorio je o ljubavi, altruizmu, prijateljstvu… Međutim, kroz tu su se slatkorječivost provlačile neke ključne, a neprihvatljive teze o umjetnoj kontracepciji, predbračnim odnosima, homoseksualcima. U svemu tome, s obzirom na stvarno stanje u društvu, ima i dosta hipokrizije.

Škole nisu sakralni prostori

Jeste li iz tih razloga govorili da je Grozdov program svojevrsni vjeronauk?

Jesam, govorila sam da u tome vidim produljeni kurikularni vjeronauk, riječ je o ideologiji jedne konfesije. To je samo po sebi neprihvatljivo, da ne govorimo o tome da ima  djece koja ne pripadaju toj konfesiji i koja ne idu na vjeronauk, ali bi, bez obzira na to, morala primati te informacije. Ne želim da se djecu pod svaku cijenu podučava nečemu što njihovi roditelji smatraju neispravnim načinom življenja, ali je određena količina znanstvenih informacija nedvojbena. Želim da se kaže da je masturbacija prirodno ponašanje i poriv, zbog kojeg se nijedno dijete ne smije osjećati bolesnim ili nakaradnim.

Kao da opet moramo raspravljati o tome treba li darvinizam prihvatiti kao činjenicu i o njemu podučavati djecu?

U svim je školskim programima evolucija službena znanstvena teorija, bez obzira na to što se religije koje zastupaju kreacionizam tome protive. Protivim se tome da se kreacionizam uvodi u škole, to je stajalište suprotno legitimnim znanstvenim spoznajama. Škole nisu sakralni prostori, nego mjesta gdje se distribuiraju znanstvene istine, svakom uzrastu na odgovarajući način.

Tko će educirati učitelje i profesore, koji su i sami često needucirani i indoktrinirani, pa vlastiti svjetonazor predstavljaju kao znanstvene spoznaje?

I to je jedno od ključnih pitanja, aktualno i stoga što oko toga postoje brojne kontroverze. Pita se tko će taj posao odraditi – liječnici, netko tko je završio nekakvu radionicu, učitelji ili netko peti? Kako je riječ o elementarnim zdravstvenim činjenicama, smatram da bi takav predmet trebali predavati zdravstveni stručnjaci. Jer, iako je seksualnost šire područje od zdravstva, u školama bi se trebalo zadržati na zdravstvenom aspektu. Sve ostalo, pogotovo poželjno seksualno ponašanje, spada u sferu svjetonazora. Ali o homoseksualizmu bi se trebalo raspravljati i u sklopu seksualnog odgoja i na satovima  građanskog odgoja, politike i gospodarstva, i reći učenicima što o tome kažu deklaracije o ljudskim pravima.

Seksualnost kao tabu-tema

Zašto se, kada se govori o seksualnosti, gotovo uvijek razglaba samo o homoseksualnosti ili pobačaju? Te teme stalno nameću isti konzervativni krugovi?

Razlozi su tradicionalni, a seksualnost je u nas još tabu-tema, uz koju se veže određeni sram. Koliko se god sveopćom estradizacijom promovira neka seksualna otvorenost, ona je  ovdje još uvijek, posebno u kontekstu ozbiljnih rasprava, tabu.

Kako onda u nas očekivati normalne rasprave o homoseksualnosti, o kojoj je Svjetska zdravstvena organizacija jasno rekla da nije bolest?

Za takve rasprave u hrvatskom društvu još nema prostora, jedino o čemu možemo razgovarati je legitimnost različitih seksualnih orijentacija i pravo pojedinca da živi kako želi. Homoseksualnost, dakle, više ne smije biti prostor ideologije i svjetonazora, to su naprosto dokumenti o kojima bi učenici trebali biti informirani.

Kako s pozicije filozofije seksualnosti definirate seks: kao reprodukciju u svrhu produljenja vrste, nagonski čin ili…?

Postoji više teorija o smislu i svrsi ljudske seksualnosti, ali i o ispravnosti seksualnog ponašanja. Tu je prokreativna teorija, odnosno teorija religijskih doktrina koja u seksu vidi isključivo produljenje vrste, a u nekim novijim dokumentima ta se teorija oplemenjuje tezama da je seks i izraz ljubavi, bliskosti… Ali, bez sumnje, prokreativnost je ključna, a ljubav je tek lijepa priča u toj teoriji. Druga teorija kaže da je seksualnost iskazivanje ljubavi. Treća, intelektualistička, kaže da je seksualnost način komunikacije između osoba koje komuniciraju svojim emocionalnim stanjima. Postoji teorija koja tvrdi da je svrha seksa doživljavanje užitka te da, analogno tome, ne treba nametati bilo kakvu seksualnu etiku koja bi definirala prihvatljivost određenog seksualnog ponašanja, no pazeći pritom da sva moralna načela koja vrijede u životu vrijede i u seksu.

Seksualnost je, uz odgovornost, sloboda i pravo svakog pojedinca. U kojoj se mjeri to  pravo gubi kada o seksualnosti raspravlja čitava akademska zajednica, predstavnici religija, državne vlasti itd. i kada se seksualnost mjeri društvenim konvencijama, moralom, normama?

Postoje različiti oblici življenja, netko smatra da je svrhovit život sadnja blitve u vrtu, drugi nalazi svrhu u javnom angažmanu, treći u trećem. Ljudi biraju svoj načine života, a dio toga čini i seksualnost. I u tom smislu, kao što u školama ne promoviramo treba li netko biti umjetnik ili inženjer, ne treba propagirati način seksualnog življenja. Škola treba učiti, kao i  drugim sferama, da postoje razni oblici seksualnosti, pa tako i opasna, rizična seksualna ponašanja. Da spolni čin rezultira trudnoćom koja u ranoj dobi može izazvati određene socijalne, emocionalne, psihičke ili druge probleme, da spolni čin može dovesti do raznih, spolno prenosivih bolesti… Dakle, učeći o zdravlju, tjelesnom i psihološkom, ne zadire se u nečiju intimu, niti se ograničava sloboda. Riječ je mladim ljudima u osjetljivim godinama: pitanje je s koliko i kakvim informacijama raspolažu, pa držim da je nužno plasirati im prave informacije i pravu istinu. Posebno zato što je nedavna anketa Zavoda za javno zdravstvo, provedena među roditeljima, jasno pokazala da se u obiteljima o seksualnosti gotovo uopće ne razgovara. Roditelji, očito, očekuju da će ta pitanja rješavati škole, a škole očekuju da toj temi roditelji poduče svoju djecu…

Sadržaj ovisi o politici

Na kraju, dolazimo do poražavajuće činjenice da o seksu najglasnije i najučestalije govori upravo Crkva?

Tim je više potrebno uvođenje zdravstvenog i seksualnog odgoja u škole. Crkva radi ono što misli da treba raditi, na način koji je njoj prihvatljiv. Crkva glasno propagira stajališta koja drži ispravnima i to je, nesumnjivo, pravo Crkve. Problem je u tome što jedino ona to kontinuirano radi.

Eksperiment s uvođenjem seksualnog odgoja u škole neslavno je prije četiri godine propao zbog nepomirljivih ideoloških razlika dvaju ponuđenih programa, ali i  nespremnosti konzervativnoga HDZ-a da to prelomi. Danas je na vlasti liberalniji SDP sa svojim partnerima, koji najavljuje novi pokušaj. Koliko sadržaj seksualnog odgoja kao školskog predmeta ovisi o vladajućoj političkoj opciji? Hoćemo li danas imati nešto liberalniji, a već sutra, s promjenom vlasti, konzervativniji odgoj?

Očito, mnogo toga ovisi o tome koja je stranka na vlasti, sjetite se samo pitanja zamrzavanja embrija i umjetne oplodnje. Za vrijeme HDZ-a umjetna je oplodnja de fakto bila zabranjena, jer je usvojena jedna ideološka pretpostavka koja kaže da život počinje trenutkom začeća. Jest, i to je jedna, istina kompliciranija, tema seksualnog odgoja u školama u kojima opet religijske doktrine, bliske HDZ-ovoj politici, osporavaju znanstvene postavke koje dokazuju da život osobe počinje onda kada započinju prve moždane aktivnosti. Ipak, budimo iskreni, ni svi se znanstvenici još nisu usuglasili oko toga kada počinje i kada završava život. Ali, nesporno je da život ne počinje trenutkom začeća. Danas imamo politiku suprotnu HDZ-ovoj, pa ćemo za četiri godine opet imati HDZ na vlasti… i morat ćemo svake četiri godine mijenjati nastavne programe! A to je jako štetno, jer sadržaj ne smije ovisiti o politici: postoje, ponavljam, neoborive znanstvene činjenice koje moraju biti ponuđene učenicima u tom svom ogoljenom obliku.