Slušaj, mali čovječe!

Kako se dogodilo da se globalna ekonomska kriza i kriza EU-a u tolikoj mjeri poklope, pitaju se danas svi koji još uvijek nešto politički misle. Jer, ispostavlja se da su u suočenju s krizom evropske države u svojim ekonomskim politikama bespomoćnije od, primjerice, SAD-a. Točnije, njihova doktrinarna rigidnost pokazuje se većom od one u američkih neokonzervativaca, za koje smo mislili da ne mogu biti nadmašeni u svome odbijanju svake “velike vlade” i priječenju državnog uplitanja u, recimo, financijsko poslovanje. No, tome više nije tako.

Ustvari, na nivou retorike nije se mnogo toga promijenilo. Kada slušamo američke predsjedničke kandidate, koji već štraftaju SAD-om u poslu prikupljanja novca i glasova za nove izbore, njihov se liberalno-individualistički ekstremizam ne mijenja ni za jotu. I kada republikanski predsjednički kandidat Ron Paul, posve neočekivano, govori o fašizaciji američkog društva pod vlašću korporacija, uvedenoj u ime vladavine demokracije, on to ne govori iz nekog postojećeg alternativnog koncepta privrede i društva. Ne, on samo štiti “malog čovjeka” od zlih organizacija koje mu uskraćuju prosperitetnu budućnost, bez da riječ “kapitalizam”, strukturno ovakav ili onakav, uzima u usta.

Donekle sličan mu je i zapadnoevropski desni populizam, recimo onaj Slobodarske stranke (PVV; sam je naziv primjer orvelijanskog novogovora) Geerta Wildersa u Nizozemskoj, koji se sav stavio u službu “malog čovjeka” ugroženog od elita i korporacija s jedne, ali i islama, s druge strane. Izjave u duhu prijetvorne političke korektnosti kako on nema ništa protiv muslimana, ali ima protiv islama, mogu se zamisliti i u varijanti koja ne bi imala ništa protiv komunista, ali bi protiv komunizma. Uostalom, takav ekstremizam ovdje već dugo živimo. Ono što zapadne populiste razlikuje od naših, istočnih – a to nas sada prvenstveno zanima – jest i poticanje antielitističkog resentimana u masa, koji je našim “elitama” u usponu, za sada, još uvijek potpuno stran. Pa se tu otvara cijelo jedno novo-staro područje buduće političke demagogije. Jedan HDZ budućnosti, pod tim ili drugim imenom, svejedno, grmjet će protiv zlih elita vlasti, protiv svijeta dvorova iz kojih se ne vide brige običnog, malog čovjeka.

Nevolje s pravim desnim populizmom su za ljevicu u tome što i jedni i drugi, i lijevi i desni, ciljaju na istu grupu – narod. A narodne mase su uvijek barem imaginarna opozicija elitama. Samo što su zaključci izvedeni iz toga obraćanja za ljevicu i desnicu radikalno različiti. Rješenje za ljevicu nije u tome da, poput ideologija civilnog društva, naprosto preskoči nivo artikulacije političkog naroda, uz lapidarnu opasku kako je bilo kakav koncept nacionalnog naprosto zastario i izgubio svoju relevanciju, kao i problem nacionalne suverenosti. No, stvari nisu tako jednostavne i lake. Naoko paradoksalno, mogli bismo reći: ono što u nedostatku boljeg termina zovemo nacionalizmom, a ustvari je identitetsko nasilje, uništava samu ideju naroda kakva je nekada postojala. Koja u sebi ima demokratske, oslobodilačke i pluralističke potencijale. Zato suvremeni teoretičar Peter Hallward u svome eseju “Volja naroda” (Natuknice u smjeru dijalektičkog voluntarizma) podsjeća ljevicu da nikako ne treba odustati od svojih jakobinskih i socijalističkih nacionalno-oslobodilačkih ideja. Jer, “pod ‘voljom naroda’ mislim na promišljen, emancipatorski i uključiv proces kolektivnog samoodređenja.” A to ne zastarijeva. “Poput svake druge volje, izvršavanje volje naroda svojevoljno je i autonomno pitanje stvarne slobode; kao i svaki drugi oblik kolektivne akcije, ono uključuje udruživanje i organizaciju.” Ako stoji ona Marxova da mi sami stvaramo svoju povijest, bez da možemo birati okolnosti u kojima to činimo, onda se ljevica ne može pridružiti realno prisutnom liberalnom, u biti rasističkom, preziru spram “vlastitog” naroda. Ma kako neslavne rezultate ovaj u najnovijim kontrarevolucionarnim ofenzivama postizao. Jer narod je koncept, a ne krv i tlo, kako to hoće povijesni fašizam i njegovi suvremeni nastavljači. Narodne mobilizacije, sjetimo se NOB-a, iskušavaju istinu da gdje ima volje ima i načina. Suprotstaviti se moći povijesnog, kulturnog i društveno-ekonomskog terena na kojem vladaju trenutno vladajući znači utvrditi naš put. Prilikama usprkos. Reći da “ne postoji put, put stvaramo hodajući” znači dati prednost odlučnoj volji naroda da zadrži i zauzme svoje mjesto tvorca i sudionika svoje vlastite drame. Izraženo aforizmom nažalost zaboravljenog Jiržija Leca, to znači ne imati u drami vlastitog života sporednu ulogu.

Koliko suprotnom od toga se čini današnja politička situacija? Kao da je učinjeno sve da se mase pasiviziraju, da se individuumi shvate samo kao izolirani buržoaski pojedinci, sumnjičavi spram svake ideje kolektiviteta koji bi emancipirao. A istovremeno nekritički spram svake kampanje – sjetimo se zadnje, one oko referenduma o ulasku Hrvatske u EU – koja ih tjera u pravcu konformiranja s vladajućima posvuda. Samo tako moguće je shvatiti da su vladajuće neoliberalne ideje istovremeno u dobrom dijelu tzv. euroatlantski integriranog svijeta, u koji se i mi guramo, već izgubile legitimitet, a opet i dalje bivaju provođene od svih vlasti. Vlasti bivaju izabrane na jednom programu koji nije – ili barem nije otvoreno – neoliberalan, a sprovode drugi: kruti neoliberalizam bez alternative. Na dijelu su ideologije vremena koje je u znaku one predrevolucionarne slutnje o “još ne, a ipak već”. I u kojem današnje političke klase sigurno neće biti u prvim redovima promjene koja je pred nama. Dapače, one će je zabranjivati, grčevito se držeći statusa quo, u kojem većina propada.

Primjer toga je i današnja “zombi ekonomija”, kako je naziva John Quiggin, ekonomija glavnog neoklasičnog, akademskog, od države podržanog i u političko-ekonomskim praksama izvršavanog smjera “razvoja prema dolje”. Nju bi kriza koja traje trebala konačno diskreditirati, no to se za sada svugdje, točnije na mjestima gdje se u ime svih odlučuje, ne dešava. Dapače, vladajuća ekonomika se zaoštravanjem društvenih odnosa sve više zatvara sama u sebe, gluha za drugačije stavove i mišljenja, s kojima niti diskutira niti ih želi vidjeti i čuti.

Poteškoće su u EU-u, više negoli u SAD-u, strukturne prirode, pa nas analiza karaktera vodećih političara, tih karakternih maski kapitala iz druge ruke (prve karakterne maske kapitala sami su kapitalisti u svojim suvremenim oblicima), neće daleko odvesti. Kada desnica, ulična i parlamentarna, jer one se nadopunjuju, i ovdje počne sa svojim obraćanjima malom čovjeku da sruši moć pokvarenih elita, hoće li ljevica pronaći uspješan protugovor? Hoće li, poput svojedobnog literarnog teksta psihoanalitičara Wilhelma Reicha, u ironično mišljenim govorima malom čovjeku, znati zavikati: “Slušaj, mali čovječe!” A da rezultat ne bude porazan?