U paklenom krugu nasilja

Kada društvo stvori uvjete u kojima i žrtva postaje nasilnik, opasno se približavamo potpunom kaosu i uvjetima kakve nalazimo u postapokaliptičnim filmovima ili romanima – kaže pisac Zoran Pilić, referirajući se na svoj roman “Đavli od papira”, koji je nedavno objavio zagrebački “Profil”.

“Đavli od papira” spoj su tragične priče o nasilju među mladima i satire o dvojici zagrebačkih pisaca, upotpunjen kratkim esejima o piscima, knjigama i filmovima. Pilić iza sebe ima zbirku kratkih priča “Doggiestyle” i roman “Krimskrams”, a nedavno je počeo raditi na scenariju za “Tattoo”, mračniji dio romana “Đavli od papira”.

U nedavno objavljenom romanu “Đavli od papira” preklapaju se dva, samo na prvi pogled nespojiva fabularna toka: satira o dvojici zagrebačkih pisaca i tragična priča o nasilju među mladima. Kako vam se nametnula takva struktura i koliko ste dugo radili na romanu?

Prva poglavlja priče “Tattoo”, unutarnjeg romana u “Đavlima”, nastala su još u ljeto 2008., dok sam radio na rukopisu “Krimskrams”. Krajem rujna iste te godine, u finskom gradu Kauhajokiju, 22-godišnji Matti Juhani Saari počinio je deseterostruko ubojstvo, poslije čega je i sebi oduzeo život. Godinu dana ranije, također u Finskoj, 18-godišnji Auvinen, po istom scenariju, ostavio je iza sebe osmero mrtvih i također na kraju počinio samoubojstvo. Nakon drugoga finskog masakra u samo godinu dana, privremeno sam odustao od “Tattooa” i počeo raditi na komičnoj priči o Šamskom i Fredu, dvojici zagrebačkih pisaca, da bih se tek kasnije vratio temi ekstremnog nasilja među mladima, tj. rukopisu “Tattoo”. Točka u kojoj se te dvije, po atmosferi potpuno različite, priče spajaju bio je Šamski, fiktivni lik iz ovog “vanjskog”, satiričnog romana. Stvorio sam lik Šamskog i na neki način prepustio njemu pisanje romana “Tattoo”, teške i mučne priče o jednom kobnom prijateljstvu, izdaji, osveti, odrastanju, o nasilju i uvjetima u kojima to nasilje nastaje, raspadu društva, izokrenutim moralnim vrijednostima, o generaciji stasaloj u poslijeratnom i posttranzicijskom Zagrebu. Postavivši stvari tako, na određeni sam se način, ali samo donekle, uspio distancirati od “Tattooa”. I jedna i druga priča mogu funkcionirati kao samostalni romani, a u “Đavlima” se nadopunjuju, komedija iz vanjskog romana djelomično uspijeva amortizirati dramu koja se odvija u unutarnjem romanu. Na “Đavlima” sam intenzivno radio dvije godine.

Stvaranje mračnog kulta

Negdje na polovici romana “Tattoo”, Šamski se sjeća da je u osnovnoj školi svjedočio sustavnom nasilju nad jednim dječakom; kao i mnogi drugi, samo je šutke promatrao što se događa, ne čineći pritom ništa. Isto to progoni i Roka. Jesu li šutljivi svjedoci nasilja i u stvarnom životu većina?

Radeći na ovom romanu, pokušao sam iz najrazličitijih izvora doznati nešto više o mehanizmima nasilja među mladima. U stvarnosti, nažalost, pasivni promatrači također predstavljaju premoćnu većinu. Ako stvar postavimo nešto šire, vidjet ćemo da se to događa na svim društvenim razinama. Često se događa da jedan manji broj ljudi svojim agresivnim istupima na društvenoj pozornici ostavlja dojam da ih je više i da su njihovi često iracionalni i suludi zahtjevi i ideje zapravo mišljenje većine. Filozofija “nemoj se miješati u nešto što nije tvoj problem” najčešće nas dovodi do situacije u kojoj to nešto na kraju itekako postane i naš problem. U priči “Tattoo” Roko, kao potencijalna žrtva, kukavički ne čini ništa dok njegovog prijatelja Lazina svakodnevno maltretiraju. Na kraju, odrastajući u strahu za vlastitu kožu, postaje svjestan da je i on dao svoj doprinos konačnom tragičnom ishodu tog nasilja. U trenutku kada se više ne može nositi s tim teretom, i on sam instinktivno pribjegava agresiji i pakleni krug se zatvara. Kada društvo stvori uvjete u kojima i žrtva postaje nasilnik, opasno se približavamo potpunom kaosu i uvjetima kakve nalazimo u postapokaliptičnim filmovima ili romanima.

Nasilje među mladima ne događa se od jučer, no od slučaja Columbine, koji podcrtavate u “Đavlima”, ono se gotovo otima kontroli?

Točno, od slučaja Columbine 1999. ništa više nije i ne može biti isto. Na ovaj ili onaj način, masakr u Columbineu čvrsto je povezan s najmanje pet do šest kasnijih eksplozija nasilja među mladima. U dvama njemačkim, dvama finskim i još jednom američkom pokolju, onom na Virginia Techu, možemo pronaći povezanost s Columbineom. Najmanje dvojica krvnika u svojim su testamentima spomenuli Harrisa i Klebolda, odajući na neki način svojim zlodjelima počast tim ubojicama iz Colorada. Senzacionalistički pristup dijela američkih, ali i svjetskih medija, u danima nakon Columbinea, stvorio je preduvjete za stvaranje neke vrste mračnog kulta. Pred kamere su dovođeni raznorazni “stručnjaci” koji su za stravičan zločin optuživali sve redom: određene glazbenike poput Marilyna Mansona, nasilne videoigre, filmove poput “Natural Born Killers” itd. O društvu koje je stvorilo uvjete za najrazličitije oblike nasilja, o dostupnosti oružja, o tome je malo tko govorio ili, ako i jeste, riječi upozorenja gubile su se u šumi lupetanja. Atraktivnije je bilo optužiti Mansona, jer on, jebiga, baš izgleda kao netko tko bi mogao biti odgovoran za takvo što.

Odrasli ste u sustavu drugačijem od današnjega: kako je priča o nasilju među mladima izgledala u to vrijeme?

Nasilje među mladima oduvijek je postojalo, baš kao i nasilje nad ženama, ali to su bile teme o kojima se govorilo vrlo malo ili nikako. Nije postojala društvena svijest o tome. Danas se puno više medijskog prostora posvećuje problemu nasilja, ali, s druge strane, društvo i dalje ne radi ništa konkretno na suzbijanju najrazličitijih oblika nasilja. Više se bavimo saniranjem nastale štete nego suzbijanjem uzroka i to je najveći problem. Na primjer, danas imamo sigurne kuće za žene žrtve obiteljskog nasilja, ali i dalje živimo u društvu u kojem se svakih petnaest minuta netko iživljava na ženi. Imamo zakone o suzbijanju nasilja među navijačkim hordama, ali ih ne provodimo u praksi. I tako dalje i tako dalje.

Zagreb uvijek preživi

Utjecaj koji je film imao na vas ogleda se u brojnim referencama, asocijacijama i citatima u vašim romanima. Često se ističe filmičnost vaše proze, kritika je naziva tarantinovskom. Imate li želju okušati se i na tom području?

Dok sam odrastao, glazba, film, književnost i strip bili su užasno važni. Nije bilo interneta i nepodnošljive lakoće kojom danas možete doći do svega što vas zanima u samo par klikova mišem. Film je moja stara ljubav. O čemu god da pišem, moram jasno vidjeti kadrove, likove, scenu; vjerojatno odatle i filmičnost. Posljednjih dana počeo sam raditi na scenariju za “Tattoo”, dakle na ovom mračnijem dijelu romana “Đavli od papira”. Jedna filmska producentska kuća pokazala je određeno zanimanje, no film je vrlo skup i stoga spor proces. Riječ je o milijunima koje producent mora namaknuti, a to je ponekad nemoguća misija. Koliko je književnost usamljenička rabota, toliko je film timska igra u koju je uključena gomila ljudi. Uza sve to, roman ne možete samo tako preslikati u scenarij. Neke stvari koje su funkcionirale na papiru, na filmu moraš uraditi drugačije. U književnosti pričaš priču, u scenariju to moraš pokazati.

Ipak, već ste imali priliku vidjeti što se događa kada likovi iz vaših priča ožive na sceni?

Tako je, 2008. na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu postavili su ispitnu glumačku predstavu “Seks, laži i jedan anđeo” rađenu po deset kratkih priča iz zbirke “Doggiestyle”. Sjedio sam ondje i u dvosatnoj predstavi imao priliku vidjeti priče i likove koji su dotad postojali samo na papiru. Voljeli vi kazalište i film ili ne, nevjerojatno je iskustvo doživjeti transformaciju književnosti u drugi medij. I da nikada više ne doživim nešto slično, ostat će mi sjećanje na predstavu koju je ansambl mladih glumica i glumaca sjajno odigrao.

U romanu “Krimskrams”, a posebice u “Đavlima od papira”, vrlo su žive slike Zagreba: može li se reći da je Zagreb jedan od najvažnijih sporednih likova u vašoj prozi?

Apsolutno, Zagreb je puno više od pozornice, to je grad koji gotovo ravnopravno sudjeluje ne samo u mojim nego i u bezbroj drugih priča. Fiktivni likovi poput Šamskog žive u stvarnom gradu i to su opet momenti u kojima se susreću fikcija i stvarnost. Kada Šamski u zoru, nakon što je cijelu noć padala kiša, promatra grad pod žutim snopovima ulične rasvjete dok se odasvud dižu oblaci pare, a prvi gradski autobusi s pospanim putnicima klize po Heinzelovoj, to je stvaran prizor. To je stvarni Zagreb, grad kojemu bolje pristaje kasna jesen nego proljeće ili ljeto, jednako kao što mu bolje pristaju Nick Cave & The Bad Seeds i Depeche Mode nego, recimo, Coldplay. I uvijek nekako preživi.

Psovačka suradnja

Osim scenarija, radite li još na nečemu ili ste rekli zbogom književnosti?

Koliko god možda patetično zvučalo, književnost ostaje za cijeli život i ne znam kako bih joj umaknuo i da hoću. Sada završavam zbirku kratkih priča od kojih su neke u različitim oblicima već objavljene po časopisima i zbornicima, jedna i u Antologiji europske kratke priče. Uz to, dogovaram nešto i za strip. Tražimo crtača za nekoliko mojih priča koje bismo objedinili u jednom albumu, knjizi. Strip je karika koja nedostaje između književnosti i filma. Volio bih da dođe do realizacije tog projekta.

Mala zanimljivost za kraj: u jednoj jedinoj fusnoti u “Đavlima” zahvalili ste se na nesebičnoj pomoći izraelskom književniku Etgaru Keretu. O kakvoj se pomoći radilo?

U poglavlju u kojem je Šamski sudionik međunarodnog festivala kratke priče, pisci ismijavaju kolegu iz Irske jer nije dopustio da se njegova priča pojavi u prijevodu na zidu iza njegovih leđa, smatrajući da to samo odvlači pažnju od njegove izvedbe. Jedan izraelski pisac također mu dobaci par psovki, pa sam u dogovoru s urednikom zaključio da bi bilo dobro da se te psovke stvarno i napišu na hebrejskom. Tako smo došli na ideju da se za pomoć obratimo kolegi Keretu. Nismo bili sigurni kako će reagirati, ali smo mu ipak poslali mail u kojem ga molimo da nam pošalje neke psovke na hebrejskom. U roku od pet minuta, Keret se javio, poslavši nam zbirku najčešćih psovki iz svoje zemlje, ne samo na hebrejskom nego pokoju i na arapskom jeziku, koju koriste oba naroda. Na kraju je još dopisao da mu je drago što može pomoći i ako trebamo još koju psovku, neka mu se slobodno obratimo, on je pravi čovjek za to. Bio je to klasičan primjer književne suradnje na međunarodnom nivou.