Vredi biti drukčiji i boriti se

Vladimir Blaževski svoj je pretposlednji film snimio još 1992: “Bulevar revolucije” simbolično je označio početak crnog, ako ne i najcrnjeg perioda Beograda. Potom se povukao, radio kao scenarista, a režiji se vratio tek lani, odom pank ideologiji u kojoj je jedino muzika važna, ne i nacija, pol, političko opredeljenje. Radnja filma “Pank nije mrtav” dešava u Skoplju, gde se Blaževski vratio, pre svega, svojim radom; po svemu ostalom, veran je BG tablicama.

Za razliku od “Bulevara revolucije”, ovaj je film pun nade. Simbolično?

Film nije trebalo da ostavi negativan utisak na gledaoce, mada pokazuje i neku stvarnost koja nije lepa, jedno socio-političko-ekonomsko okruženje koje je tranzicijsko i koje svi znamo. To je već opšte mesto, neki bekgraund, taj betonski svet bez boje i jedna mučna egzistencija glavnih protagonista. To je okvir priče. Međutim, na kraju treba da ostane pozitivan utisak. Možda je nada prejaka reč, ali u filmu postoji neko olakšanje, pobeda marginalaca, katarza kroz neku vrstu otpora koja kaže da vredi biti drukčiji i boriti se. U svakom slučaju, daleko smo od toga da završimo tragikomično, u predvidljivom i očekivanom maniru, kao većina “haj konsept” filmova iz istočne Evrope. Interesantno mi je i jako bitno da publika izlazi nasmejana, rasterećena. Upustio sam se u avanturu, a ni sam ne znam koliko sam čega dozirao. Bila mi je želja da bude tako kontrapunktirano, pa šta izađe.

Marginalci koji pobeđuju

Priča se i nije mogla ispričati nego kontrapunktirano: sve ostalo bi bilo suviše nerealno, bajkovito?

Da, ali moglo je da završi tragično, smrću glavnog junaka. To je baš kliše, koji bi možda omogućio jaču promociju, to je slika koju Zapad očekuje odavde, ali meni je to deplasirano. Više me radovalo da bude otvoreniji, da ostavlja neku nadu, otvorena vrata, mogućnost da se deluje i da se bori.

Problematika se najbolje sagledava iz ugla marginalca. I sami ste se marginalizovali poslednjih 17 godina?

Nisam neki vatreni borac za promene, kao mlađi sam možda bio agilniji, verovao u politički angažman, ali to su druga vremena. Ružne stvari iz devedesetih su me obeshrabrile. Sigurno je da distanca omogućuje da se ne učestvuje direktno u sistemu i igri. Mada, nije film taj koji treba to da objašnjava. Film sledi jednu vrstu pogleda na svet, sledi stvarnost kakva jeste i malo je preoblikuje. Ne verujem da su na margini ljudi koji uspevaju da se distanciraju od ovoga što se dešava. Sve smo češće zgroženi tim uniformisanim globalizujućim ništavilom, počevši od medija do potrošačkog društva, sistema vrednosti: samo da zaradim tamo, ukradem ovamo, ugradim se tu… No, neko malo stane i pita kako, zašto, dokle. Moji protagonisti u tom smislu jesu na distanci, možda su objektivni posmatrači iz nekog pritajenog položaja. Ovaj film nudi poziciju neučestvovanja, objektivnog sagledavanja, ali ne i pristajanja na ta pravila igre. To je možda glavna odlika mojih junaka i zato su mi simpatični.

Pank je oduvek bio blizak levici, a uticao je i na pojavu direktne demokratije i globalnog pokreta Occupy?

Pank ima veze s levičarskom svešću, još više s anarhističkom ideologijom. Nekima je muka od stvarnosti, pa su mogući buntovnici i borci protiv unifikacije. Nažalost, ne vidim puno organizovanih društvenih snaga, ne samo u tranzicijskim zemljama, koje imaju artikulisanu ideju kako da bude drukčije. Moguće da je to i cilj tih globalizatora, da se ljudi malo pobune, ali da ne znaju kako i šta da rade da bi išta izmenili. Kao da je neki anestetik, efikasno i superiorno, odaslat po svetu uz pomoć medija, kako bi se pacifikovalo ljudsko, bundžijsko mišljenje.

Koliko je filmskim likovima ideja panka nametnuta nasuprot nečemu poput tranzicijskog sivila, a koliko je sve samo priča o bendu, bez dubljih misli o alternativama?

Uvek tražim nešto što se podvodi pod klasična pitanja – ko koga, kako i zašto, da gledalac može da sledi naraciju bez nužnog uplitanja u dubinske nivoe značenja. Bilo je bitno da prikažem ponovno okupljanje pankerskog benda i važno mi je da to drži pažnju gledaoca. Sad, na svakom koji ume da iščitava između redova je da otkrije višak smisla, bilo emotivno, bilo intelektualno. To mi je isto važno, ali to pokušavam da zaodenem u naraciju, da ne bude transparentno nego prosto, kao neki stav, globalna metafora, gledaocu za doživljaj.

Lično u glavnom liku

Koliko su glumci bili deo pank sveta i da li im je to bilo olakšavajuće?

Mislim da su mnogi imali iskustva gluvarenja s marginalcima, pankerima, rokerima, lakim drogama… Koliko to pomaže, ne znam, no mislim da i nije presudno. Bitno je da u sebi prepoznaju iskrenost, nešto lično, i da se za to uhvate; scenario ih dalje usmerava. Zanosio sam se mišlju da uzmem naturščike, prave pankere, ali ne mislim da bih tako dobio više. S glumcima sam se dogovorio da ganjamo opuštenost, diskretnu glumu, prirodno ponašanje i nismo previše vodili računa o faktičkoj tačnosti. Ispostavilo se, po reakcijama pankera koji su film gledali, da im je to uspelo, kao da su pravi bend. Jedan od većih komplimenata je kad me pitaju da li su to muzičari ili glumci.

Umete da nanjušite ljude, šteta što vas 17 godina nije bilo, koliko ni glavni lik nije nastupao s bendom?

Za priču ne bi previše važno bilo nema li benda pet ili deset godina, svejedno bi funkcionisala. To me dodatno vezivalo za glavnog protagonistu. Ne vezuje me muzičko iskustvo, ne znam da sviram, ali mi je trebao poistovećujući most za taj unutrašnji drajv. Ne pretendujem da pravim autobiografski film, ali elementi ličnog i nečega što me tangira stalno su mi trebali da uletim u čitavu stvar.

Film je snimljen s malo novca, no to nije toliko vidljivo?

Bez obzira na to što 17 godina nisam radio, iskustvo nisam izgubio, znam šta su prioriteti… Bilo mi je jasno kako da spakujem film: zgražavali su se na skupu filmsku traku, ali sam znao da će to doneti veliki kvalitet grubosti, prljavoj noti, pa i autsajderskom izgledu slike. S druge strane, smanjili smo maksimalno broj ljudi, nismo želeli džabe da rade. Sam sam bio reditelj, scenarista, producent, fizički radnik… To je bila cena da se sve ne izgleda kao krpež, a to je ipak neka vrsta rutine i iskustva.