Život drugih u Bundestagu

Njemački magazin “Der Spiegel” prošlog je tjedna objavio da je čak trećina parlamentarnih zastupnika tamošnje Stranke ljevice (Die Linke), točnije njih 27 od 76 u Bundestagu i još 11 u regionalnim parlamentima, pod nadzorom službe za zaštitu ustavnog poretka Verfassungsschutz (BfV).

Iako je poznato da su članovi Stranke ljevice pod nadzorom još od njezinog osnivanja 2007. godine, ovaj put iznenadio je broj nadziranih zastupnika, kao i njihov “karakter”; naime, Die Linke se sastoji od nekoliko ideološki različitih frakcija, od umjerenih socijaldemokrata do Komunističke platforme i Antikapitalističke ljevice, pa su ove “radikalnije” frakcije uvijek bile pod nadzorom. Ovaj put, međutim, saznalo se da BfV nadzire i “umjerene” stranačke čelnike, uključujući i bivšeg predsjednika stranke Gregora Gysija, potpredsjednicu Bundestaga Petru Pau, pa čak i Steffena Bockhahna, člana parlamentarnog odbora za obavještajne službe. Saznanje je iznenadilo tim više što je Bundestag lani propisao da se “zbog posebnog opisa posla toga odbora njegovi članovi smiju nadzirati isključivo pod iznimno neuobičajenim okolnostima”, no takve nitko osim BfV-a za Bockhahna još nije uspio utvrditi.

Saznalo se također i da služba na nadzoru članova Stranke ljevice upošljava sedmero agenata i na njihov rad troši 390.000 eura godišnje, dok za nadzor pronacističke Nacionalne demokratske stranke (NPD) angažira desetero ljudi za 590.000 eura.

Imaju li pametnijeg posla?

Die Linke je, ako se izuzme stari krimen navodne suradnje nekih članova s istočnonjemačkom tajnom službom Stasi, sumnjiva isključivo zbog “protuustavne” retorike koja se sastoji od kritike kapitalističkog ustrojstva njemačke države i deklariranja cilja ostvarenja onog socijalističkog.

Za NPD, pak, postoje sumnje da je povezan s neonacističkom terorističkom ćelijom Zwickau odgovornom za deset ubojstava. Štoviše, BfV je ovih dana pod paljbom kritike javnosti jer ta ubojstva nije spriječio, iako je još 1997. godine započeo istragu ćelije Zwickau, čiji su pripadnici između 2000. i 2007. ubili osmero osoba turskog porijekla, jednog Grka i jednu policajku, nakon čega su dva glavna počinitelja izvršila samoubojstvo. U takvom kontekstu brojnim se njemačkim dužnosnicima nadzor Stranke ljevice učinio naročito pretjeranim, iako šef BfV-a Heinz Fromm inzistira na razlici između nadzora i promatranja, naglašavajući da članovi stranke Die Linke nisu pod nadzorom jer se na njima ne primjenjuju metode poput praćenja i prisluškivanja, već ih se samo “promatra” što, pak, podrazumijeva “analiziranje javnih izvora informiranja”.

Hans-Peter Friedrich, ministar unutarnjih poslova iz Kršćanske socijalne unije koja je u koaliciji s vladajućim CDU-om Angele Merkel, rekao je da “postoje značajne indicije da stranka ima neustavne tendencije”, a da “to što su oni parlamentarci ne znači da ih se ne može nadzirati”. Iz kabineta kancelarke Merkel oglasili su se, pak, pitijskim priopćenjem u kojemu stoji da se “načini na koje se neki posao radi uvijek mogu preispitati kako bi se ustanovilo jesu li neke mjere prikladne ili nisu”.

No ministrica pravosuđa Sabine Leutheusser-Schnarrenberger, iz također koalicijske Slobodne demokratske stranke, rekla je da je to “neprihvatljivo”, te da bi BfV “nakon serije propusta trebao preispitati svoje prioritete”. Dužnosnik Stranke zelenih Volker Beck također je uputio na “pitanje smisla i proporcionalnosti mjera”, dok se predsjednik najveće opozicijske stranke SPD-a Sigmar Gabriel zapitao “nemaju li u toj službi pametnijeg posla”.

Što se tiče reakcije samih članova Stranke ljevice, oni s BfV-om ratuju godinama. Već u prvom izvještaju službe iz 2007. spornom se proglašava izjava bivšeg predsjednika Lothara Biskyja da se “još uvijek razmatra smjena vlasničkih odnosa i odnosa moći”, no tvrdi se i da je stranka “reformistički orijentirana”, dok je frakcija Komunistička platforma “otvoreno ekstremistička grupacija”.

Dizajniranje ustava

Bivši zastupnik Bodo Ramelow 2008. godine tužio je BfV zbog nezakonitog nadzora, a tužba je trenutno na Ustavnom sudu. Lijevi mediji i političari tada su govorili da “ustav nije dizajniran zato da bi štitio kapitalizam” te da, za razliku od NPD-a, Stranka ljevice nije konspirativna već svoje stavove otvoreno izlaže. Službu je tužila i potpredsjednica Bundestaga Petra Pau, čiji je dosje navodno dugačak oko 600 stranica, iako je ona sama članica umjerene Mreže reformske ljevice koja se zalaže za koaliranje sa socijaldemokratima.

Stranka ljevice osnovana je prije pet godina spajanjem Stranke demokratskog socijalizma (PDS), nasljednice socijalističke partije Istočne Njemačke, i Izborne alternative za radničku i socijalnu pravdu (WASG). Prvi predsjednik PDS-a postao je Gregor Gysi nakon što je stranka odbacila marksističko-lenjinistički svjetonazor, ali je unutar nje ostala takva frakcija.

Na izborima 1990. godine u istočnoj Njemačkoj osvojila je 16,4 posto glasova, no na saveznim izborima tek 2,4 posto. Tada počinje njezin polagan, ali konstantan uspon, ali je zbog slabe podrške u zapadnim državama PDS 2005. ušao u koaliciju s WASG-om, strankom SPD-ovih disidenata, sindikalista i lijevih radikala. Jedan od takvih uglednih SPD-ovih disidenata je i Oskar Lafontaine, koji je 1999. godine dao ostavku na mjesto ministra financija u vladi Gerharda Schrödera zbog kancelarovog programa rezanja socijale.

Unatoč udaru zdesna zbog neočekivano visoke popularnosti i najave koalicije sa Zelenima i Slobodnom demokratskom strankom, te Lafontaineovog gafa u izjavi da su strani radnici “prijetnja”, koalicija je 2005. osvojila 8,7 posto glasova i prešla prag i u zapadnoj Njemačkoj. Godine 2009. zajednička je stranka osvojila 11,9 posto glasova, a u Berlinu i Brandenburgu oformila regionalnu koaliciju sa SPD-om. No na saveznoj razini još uvijek se nijedna stranka ne usuđuje s njom koalirati.

Lafontaine je stranku vodio do 2010. zajedno s Lotharom Biskyjem, kada se povukao zbog bolesti, a na njihova mjesta izabrani su Gesine Lötzsch i Klaus Ernst. Tada počinje unutarnji razdor između pragmatične umjerene struje na istoku i radikalnije struje na zapadu. Isplivali su i skandali poput Ernstovog posjedovanja “Porschea 911” i vikendice u Alpama te primanja dvije plaće, kao i raspad cijelih gradskih podružnica zbog ideoloških neslaganja.

Protive se ratovima

Stranka ljevice zalaže se za reformu ili prevladavanje kapitalizma, ovisno o kojoj se frakciji radi, pri čemu ona reformistička u ekonomiji propagira kejnzijanski model jake uloge države u gospodarstvu, ulaganje u javni sektor, strožu regulativu financijskog sektora, pravednije poreze, jače antimonopolske zakone i odbacivanje privatizacije. Zalaže se i za zatvaranje nuklearnih elektrana, pravo glasa za imigrante, a u vanjskoj politici za međunarodno razoružanje, ukidanje NATO saveza, zatvaranje američkih vojnih baza u Njemačkoj i oprost duga zemljama u razvoju. Protivi se ratovima u Iraku i Afganistanu, kao i Lisabonskom ugovoru Europske unije.

S odlaskom Lafontainea, koji je kao bučni i borbeni disident bio trn u oku SPD-a, neki su njemački analitičari predvidjeli mogućnost stvaranja koalicije Stranke ljevice, SPD-a i Stranke zelenih protiv vladajuće koalicije desnog centra na parlamentarnim izborima koji će se dogoditi 2013. godine. Neki drugi analitičari, međutim, predviđaju da će SPD, čiji predsjednik Sigmar Gabriel također ne zazire od lijevog populizma, uskoro zauzeti upravo takav gard i time uništiti izbornu bazu Stranke ljevice.

Teroriziraju ih neonacisti

Članovi Stranke ljevice i njihova imovina konstantne su mete napada desničarskih ekstremista. Berlinski ured Gregora Gysija smješten je u kvartu Niederschöneweide koji su, kako piše “Der Spiegel”, desničari naumili pretvoriti u svoj bastion, pa tamo masovno unajmljuju poslovne prostore i vandaliziraju Gysijev ured.

Prijetnje, razbijanje prozora, eksplozije poštanskih sandučića, čeprkanje po automobilskim gumama i kočnicama, podmetanja požara u autima, uredima i domovima za Stranku ljevice su svakodnevnica, pa su od početka 2010. do sredine 2011. zabilježili stotinjak takvih napada. Rekorder je Bodo Ramelow koji je doživio provale, vandaliziranje ureda, prijetnje smrću, pokvarene kočnice i odvijene ventile na kotačima. Ramelow živi u saveznoj državi Tiringiji gdje je odrastao i vodeći trojac ćelije Zwickau, a 1990-ih je svjedočio na suđenju protiv njih. Unatoč bogatom iskustvu s ekstremnom desnicom, članovi Stranke ljevice nisu uključeni u komisiju koja će analizirati propuste učinjene tijekom istrage te ćelije.