Život u NDH
“Lea i Darija”, novi film Branka Ivande
Dug je put prošao Branko Ivanda od kino-debija “Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata” (1968) do aktualnog ostvarenja “Lea i Darija”. Veći dio tog puta bio je obilježen suradnjom s televizijom, najčešće zagrebačkom, iako se danas najinteresantnijom čini Ivandina beogradska TV-drama “Drveni sanduk Tomasa Vulfa” (1973), za koju je scenarij pisao Danilo Kiš. Svakako, najprestižniji autorovi TV-radovi – “Bombaški proces” (1978), kojim je obilježena 50. godišnjica prvog javnog suđenja Josipu Brozu, i adaptacija Krležine klasične drame “U logoru” (1983) – imali su daleko veći odjek od njegovih rijetkih kino-naslova, među kojima je spomenuti prvijenac ostao zapravo jedino umjetnički doista relevantno djelo.
Bolji “Ponos Ratkajevih”
U njemu je Ivanda zanimljivo spojio igračko-modernistički stil s beznadnim prikazom svakodnevne egzistencije u socijalizmu, te na neki način anticipirao društvenokritički jugoslavenski film (praške škole) sedamdesetih, osobito prvijenac Rajka Grlića “Kud puklo da puklo”, koji se mjestimično, i na fabularnoj i na oblikovnoj razini, doima svojevrsnom parafrazom “Gravitacije” (uz dodatak nekih tada aktualnih stranih uzora). Nikad kasnije Ivanda nije polučio ostvarenje takve važnosti, osim možda, u drugom kontekstu, sapunice “Ponos Ratkajevih”, čija je ideopolitička relevantnost (reafirmacija komunističkog i inog antifašizma te hrvatsko-srpske relacije naspram ustaštva, koje je ponovo stavljeno ondje gdje mu je mjesto, na smetlište povijesti) daleko više zasluga temeljne scenaristice Jelene Veljače nego Ivande kao jednog od trojice režisera.
Stavljajući šesti Ivandin kino-film “Lea i Darija” u relaciju upravo s “Ponosom Ratkajevih”, otkrit će se da je on seriji ideopolitički inferioran. Fikcionalizacija života stvarnih zagrebačkih pubertetskih kazališnih zvjezdica iz razdoblja uoči i na početku Drugoga svjetskog rata, Židovke Lee Deutch i Njemice Darije Gasteiger, zlo ustaštva (i nacizma) ni na koji način ne dovodi u interaktivan odnos s građanskom kulturom toga vremena, nego ga plasira kao nešto izvanjsko, što je došlo tko zna odakle (ali svakako iz nekih primitivnih, primjerice ruralnih sfera) da tu idealistički prikazanu građansku kulturu razbije.
Visokouljuđena metropola
Ivandin glavni interes očito je bio prikazati Zagreb kao visokouljuđenu građansku metropolu kojoj se desila ugroza kojoj sama nije pridonijela, pa film odiše krasnim sličicama građanskog života, u rasponu od glazbeno-plesnog kazališta do klizanja i inih ugoda dokolice, a kad zlo dođe, naći će se neki dobri mladi ustaša, neki dobri kardinal (očita aluzija na Stepinca, iako on tada još nije imao tu titulu), neki dobri visoki njemački oficir, da slučajno netko ne bi pomislio kako autor ima nešto protiv “hrvatstva” i katoličanstva, ili “njemačkih saveznika”.
Ono što je mogla biti provokativna tema filma – Leina (biseksualna?) upućenost na vršnjakinju Dariju s jedne, te mladog ustašu s druge strane, dakle nekonvencionalna erotska konstelacija povezana s ideosocijalnom nepoćudnošću (Židovka u svojevrsnom trokutu s Njemicom i ustašom) – Ivanda je, kao uostalom i svaki drugi motiv kojeg se dohvatio, obradio površno i dramaturški nekonzistentno, pa je dobar izbor dviju slatkih debitantica u naslovnim rolama, Klare Nake i Tamy Zajec, ostao bez ikakve nadgradnje.
Najkraće rečeno, “Lea i Darija” dizajnerski je dopadljiv, ali po većini drugih elemenata beznačajan i nedvojbeno ziheraški rad, što nije nikakva novost u Ivandinu opusu.