Zločin bez glamura

“Aurora”, film Cristija Puiua

Cristi Puiu najavio je senzacionalni prodor rumunjske kinematografije na svjetsku scenu 2005. dokumentarističko-naturalističkim draguljem “Smrt gospodina Lazarescua”, koji prati putovanje jednog čovjeka k njegovom biološkom kraju, jednog dana, jedne noći, kroz medicinsko-birokratski labirint bukureštanskih zdravstvenih ustanova. Film je u Cannesu trijumfirao u uglednom pobočnom programu Izvjestan pogled, a onda je uslijedila poplava rumunjskih talenata čiji je službeni vrhunac bio Zlatnom palmom ovjenčani Mungiuov “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana”, a stvarni “Policijski, pridjev” Corneliua Porumboiua, jedan od filmova koji je sasvim sigurno obilježio čitavo desetljeće. S nestrpljenjem se očekivao Puiuov “odgovor”, i punih pet godina nakon “Lazarescua” on je stigao. I to kakav.

Komorna epopeja

“Aurora” je trosatna “komorna epopeja” o otuđenom i neproničnom sredovječnom čovjeku (utjelovljuje ga sam Puiu), koji renovira stan i priprema oružje za svrhu koja se tokom filma otkriva kao višestruko ubojstvo. Za razliku od Allenova “Završnog udarca”, čiji protagonist također pomno planira ubojstvo istovrsnim oružjem skrivenim u istovrsnoj sportskoj torbi, ubilački motivi Puiuova središnjeg lika ostaju nerazjašnjeni, a struktura filma gotovo lišena uobičajenog suspensa koji bi takve priče “trebale” podrazumijevati. Jer o čemu je riječ?

Puiu, baš kao što Porumboiu u “Policijskom, pridjevu” čini s policijskim krimićem, želi dedramatizirati žanr trilera koji je izabrao ili, točnije rečeno, u kojem se zatekao, dakle obesnažiti ili, “stručnije” rečeno, dekonstruirati žanr. No za razliku od Antonionija, modernističkog pionira takve orijentacije u filmovima “Blow up” i “Profesija: reporter”, Puiu, kao i Porumboiu, umjesto sofisticirane stilizacije i jasnih metafizičkih stremljenja ostaje ultrarealistički “prizeman” – ustraje na običnosti svakodnevice neutralizirajući žanrovske klice, te u završnici superiornom ironijom iznevjerava očekivanja i gledatelja i samog protagonista. Naime, kada se ubojica došeta u policijsku stanicu i preda s namjerom da elaborira vlastitu zločinačku motivaciju, tamo se suočava s neopisivom ravnodušnošću svakodnevne rutine policijskih službenika, koje on i njegov ekstremni čin nimalo ne uzbuđuju, i koji ga tretiraju jednako kao da je došao prijaviti krađu bicikla.

Demistifikacija žanra

Radikalna demistifikacija žanra i zločinaca, naposljetku i policijskih istražitelja, ovime biva okrunjena kao strašan šamar čitavoj holivudskoj, i ne samo holivudskoj, industriji mistifikacije zločina, njihovih počinitelje i njihovih istražitelja. Dakako, to je i slika tretmana zločina u “neglamuroznim” zemljama kakva je Rumunjska (ili bilo koja druga čija kultura nije na ovaj ili onaj način glamurizirala zločin), no bitno je shvatiti da meta kritičke oštrice nisu nemotivirana policija i ravnodušno društveno okružje koje takvu nemotiviranost podupire (barem ne primarna meta), nego kulturni kontekst koji stvara mit o zločinu i zločincima, skrivajući njihovu dominantnu banalnost.

“Aurora” je film koji čak i mnogim upućenim sinefilima nije lako sjeo. Uostalom, na repertoaru kina “Europa”, gdje je došao sa zakašnjenjem od godinu i pol, zadržao se tek osam dana. Ni u Cannesu “Aurora” nije prepoznata kao djelo posebnih dosega, a u Karlovim Varyma je doduše trijumfirala, ali u sporednom programu. Utjeha za Puiua jest da je neprepoznavanje njihove iznimnosti nerijetko sudbina velikih filmova. A njegova minimalistička i ultrarealistička “saga” to zasigurno jest.