Honolulu blues

“Nije ti život pjesma Havaja”, dokumentarni film Dane Budisavljević

Dana Budisavljević relativno je rano došla do prve afirmacije. Sa 24 godine dobila je nagradu za montažu na Danima hrvatskog filma, za dokumentarni film “Godine hrđe” Andreja Korovljeva, a šest godina kasnije, 2005., na istoj je smotri postala pobjednica redateljskim debijem “Sve 5”. Bio je to dokumentarac o Lidiji Šunjergi, prvoj poznatoj porno glumici hrvatskog porijekla, koja je prije porno karijere navodno bila prisiljena na prostituciju u Amsterdamu, da bi se godinama kasnije vratila u rodni Kaštel Štafilić. Dana je za potrebe priče i što reljefnijeg portreta protagonistice iznajmila i izlog u amsterdamskoj četvrti Crvenih svjetiljaka, a konačan rezultat bio je ponešto defokusiran rad, čija je autorica možda previše vjerovala na riječ svojoj junakinji koja se, pak, dojam je, primarno htjela predstaviti kao žrtva loših ljudi i okolnosti kako bi zadobila suosjećanje konzervativne hrvatske javnosti.

Razgolićavajući prosede

Dana se filmom nije bavila samo kreativno, nego i organizacijsko-produkcijski: osnovala je festival studentskog filma FRKA, bila važan kotačić u timu Motovunskog festivala, s Nenadom Puhovskim pokrenula ZagrebDox, da bi potom s Olinkom Višticom osnovala filmsku kuću Hulahop i preuzela Animafest. Te su je aktivnosti podosta udaljile od autorskog djelovanja, no na ovogodišnjem ZagrebDoxu napokon je predstavila svoj novi autorski projekt, srednjometražni dokumentarac “Nije ti život pjesma Havaja”, koji je potom krenuo u redovnu zagrebačku distribuciju u Dokukinu i kinu Europa.

“Nije ti život pjesma Havaja” slijedi razgolićavajući prosede “Sve 5”, no sad u središtu obnaživanja nije netko drugi, nego autorica sama. Tako se Dana Budisavljević pridružila već duže jakom smjeru autobiografsko-intimističkog dokumentarca, a ono što u prvom redu izlaže suočenje je njezine obitelji s njezinim homoerotizmom. Naime, na desetogodišnjicu priznanja vlastitog lezbijstva, danas 37-godišnja sineastica odlučila je snimiti dokumentarac u kojem će, kroz druženje s (rastavljenim) roditeljima i bratom, najčešće tijekom objeda, rekapitulirati njihove nekadašnje reakcije na svoje autanje te ih sup(r)otstaviti ondašnjem vlastitom doživljaju istih.

Povijest autoričine obitelji

No iz tih srazova saznajemo i daleko više – malu povijest autoričine obitelji, od spoznaje da su njezini roditelji svojedobno živjeli u troje s majčinim ljubavnikom do bratove teške i srećom nadvladane bolesti, koju je autorica-sestra doživljavala kao bratov hir smišljen radi zadobivanja potpune pažnje roditelja. Saznajemo i da se Dana punih osam godina, od 17. do 25., borila protiv vlastite homoseksualnosti, dok konačno nije priznala samoj sebi da i pored sveg truda ne može s dečkima, jer je izvorno, primarno i dominantno lezbijka. Ključno je, pak, saznanje kako njezina majka – obrazovana žena koja se u mladosti odrekla doma radi ljubavi i proputovala svijet – ni danas ne može do kraja relaksirano prihvatiti kćerino lezbijstvo, odnosno da je antihomoseksualna predrasuda toliko duboko zakopana u njoj da je nikakva emancipiranost ne može izbrisati. Film zorno pokazuje koliko je ono erotsko suštinsko i još jedan je argument o neuvjerljivosti svojedobno baš u ovim novinama plasiranog marksističkog tumačenja koje bi nešto toliko intimno kao što su erotske čežnje rješavalo u sklopu opće klasne borbe.

I pored happy enda koji donosi obiteljski sklad, spoznaja o višegodišnjem poricanju vlastita erotskog identiteta mlade, privlačne i pametne djevojke u srazu s dominantnim moralom, dubinski ostavlja tužan osjećaj.