Hrvatski psiho

“Ljudožder vegetarijanac”, film Branka Schmidta

Autentičnost, žestina i dinamičnost te progroteskni spoj tragičnoga i komičnoga u prikazu fašistoidnoga nogometno-navijačkog svijeta bili su superiorni aduti debitantskog romana “Metastaze” Ive Balenovića alias Alena Bovića. Branko Schmidt u filmskoj je adaptaciji znakovito umekšao predložak, ali, usprkos tome, taj je uradak potvrdio njegov kreativni rast, jasno vidljiv od “Puta lubenica”, iako zapravo započet još 2000. ratnom komedijom “Srce nije u modi”. Odličan prijem filmskih “Metastaza” zbližio je redatelja i pisca te su se našli i na adaptaciji narednog Balenovićeva romana “Ljudožder vegetarijanac”, ali sad je odnos predloška i prilagodbe potpuno izmijenjen: dok je u “Metastazama” umekšavao Balenovićev polazni materijal, Schmidt je sad pročistio i zaoštrio stvar.

Parabola prije realizma

Za razliku od Balenovićeva prvijenca, “Ljudožder vegetarijanac” smješten je u milje u kojem je autor insajder – ginekološki odjel zagrebačke bolnice. Pa ipak, “Ljudožder vegetarijanac” je kudikamo manje realističan roman od “Metastaza” te mu, bez obzira i na prisutnost realističke dimenzije, ipak najbolje pristaje određenje parabole (o aktualnom hrvatskom društvenom trenutku). Prema riječima samog Balenovića, protagonist je postavljen kao “gotovo karikaturalan” lik – infantilno narcisoidni cinik koji prezire pacijente i kolege liječnike, po potrebi falsificira nalaze, šikanira podređene, uzima mito, u sprezi je s još korumpiranijim policijskim inspektorom koji ga uvodi u svijet kriminala, droge i prostitucije, gdje postaje “specijalni suradnik” mafijaškog bossa zadužen za abortuse prostitutki, a iskušava i svoj dio kolača globalne farmaceutsko-medicinske korupcije u epizodi smještenoj na Tajland.

Balenovićev beskrupulozni ginekolog možda se najbolje može opisati kao spoj yuppieja Patricka Batemana iz Ellisova “Američkog psiha” i političara G’njusa iz TV serije “Državnik novoga kova”, što jasno govori da koncepcijski izlazi iz realističkih okvira, neovisno o tome što se čak i takvi likovi mogu pronaći u zbilji.

Bubnjevi ništavila

Redajući, poput Jerzyja Kosinskoga, jednu za drugom što moralno što “materijalno” užasavajuću epizodu, stilizirajući na podlozi realno mogućega ali malo vjerojatnoga, dakle upravo suprotno od Aristotelova recepta, Balenović je naposljetku završio u žanrovskoj prozi, u krimić-trileru one vrste koja bi se kinematografskim rječnikom nazvala B-filmom. I dok je pisac ultrarealizam svog debija zamijenio mračnom parabolom razvodnjenom žanrovskim tretmanom koji je dosezao i do ruba trasha, Schmidt je sve trivijalno-žanrovske viškove, uključujući epizodu na Tajlandu, odrezao, a protagonista lišio gnjusovske vrste karikaturalnosti, postavljajući ga ultimativno kao elisovski lik zastrašujuće nemoralnog šminkera još strašnije unutarnje praznine koju puni seksom i skupim materijalijama što mu daju osjećaj moći. No, kad ostane sam u svoja četiri zida, taj jezivi kanibal zaglušujuću buku vlastite ništavnosti može prekriti samo bubnjanjem uz zvuke davnog synth-pop hita “Program tvog kompjutera”.

Programiran kompjuterski nehumano, ali još ne lišen svakoga traga humanosti, protagonist u sugestivnoj izvedbi Renea Bitorajca tone sve dublje, ali u trenutku kad bi se, po uzoru na roman, mogao zavrtjeti intenzivan zaplet sa sretnim raspletom, Schmidt film mudro završava, ostavljajući svog ljudoždera samog sa setom kućnih bubnjeva. Umjesto B filma, dobili smo diskretno stiliziranu, uznemirujuću egzistencijalističku dramu na tragu Breta Eastona Ellisa, nešto što u hrvatskom filmu još nismo imali prilike vidjeti.