Ja sam čovek ekstrema

Srpski sineast Slobodan Šijan široj je publici najpoznatiji po filmovima “Ko to tamo peva” i “Maratonci trče počasni krug”. U izrazito uspješne filmove ubrajaju se i naslovi “Kako sam sistematski uništen od idiota” i “Davitelj protiv davitelja”. Kao redatelju najbliži mu je eksperimentalni film, a bavi se i filmskom teorijom. Njegov umjetnički rad nije ograničen samo na film: kao diplomirani slikar, bio je veoma blizak grupi Mediala, a početkom sedamdesetih djeluje u okviru nove umjetničke prakse.

Šijan je 16. veljače u Zagrebu, u Galeriji Nova, prisustvovao otvorenju svoje izložbe “Mjesto pod suncem”, čija je centralna tema Tomislav Gotovac, čovjek s kojim je, prema vlastitom priznanju, dijelio isti senzibilitet i kinematografski imaginarij. Izložba je otvorena sedam dana nakon Gotovčeva rođendana.

– Ova je izložba deo mog dugotrajnijeg angažmana. Tu su radovi od 1976. godine pa do danas, koji nisu nastajali programski nego spontano, kao nekakav omaž Gotovcu, za mene značajnoj figuri, kojoj dugujem dobar deo svojih ubeđenja o filmu. Tom je proširio film i na performans i na svoju umetnost, a i ja sam godinama stvarao velik broj radova koje nazivamo “filmom drugim sredstvima”. Tom je bio fantastično obrazovan i informisan čovek. Imao je sve informacije koje su tada bile dostupne – kaže Šijan.

Silom prilika mejnstrim

U Srbiji ste priznati umjetnik, vaš film “Ko to tamo peva” struka i institucije proglasili su najboljim u prošlom stoljeću. S druge strane, Tomislav Gotovac nikada nije bio priznati mejnstrim umjetnik i svoj život nije dijelio od umjetnosti. Smatrate li se mejnstrim umjetnikom?

To su sve mitovi. Silom prilika sam proglašen mejnstrim umetnikom, jer sam napravio neke filmove koji su bili popularni, ali ako njih oduzmete, onda me baš i ne možete tako doživljavati. Lično se više osećam kao alternativac, film me ne zanima kroz uspeh i popularnost. Popularni filmovi koje sam napravio bili su neka vrsta mog eksperimenta u domenu popularne umetnosti. Upravo mi je to bilo zanimljivo i kod Gotovca, da je čovek koji pravi krajnje ezoterične filmove istovremeno i veliki obožavalac komercijalne američke produkcije. Upravo o tim krajnostima smo diskutovali, raspravljali o tome šta je suština svakog filma. Tom me ubedio da je film namenjen širokoj publici i onaj za uži krug ista stvar. I onda sam odlučio da napravim nekakav popularni film, koji bi istovremeno bio dobar. Kada su dobri Hičkok, Ford…, hajde onda da i mi budemo dobri! Uvek su me privlačile krajnosti, ekstremno popularan i ekstremno eksperimentalan. Krajnosti su me privlačile i u umetnosti i u filmu; sredina u koju se smeštaju tzv. velika dela nije tematski krug koji me interesuje.

Kako gledate na to da su vaši filmovi, posebno “Davitelj protiv davitelja”, “Maratonci trče počasni krug” i “Ko to tamo peva”, i danas izuzetno popularni?

Nemam šta da gledam na to i ne razumem zašto me ljudi pitaju za filmove snimane pre trideset godina. Sve sam već rekao i interesantno mi je da govorim o tome šta radim danas.

Smatrate li onda da su ti filmovi svojevrsno prokletstvo, u smislu da možda zasjenjuju vaš kasniji umjetnički rad?

Nisu prokletstvo. Šta je rešenje, da stalno radim nekakve mediokritetske filmove, pa da ne budem u njihovoj senci? Ako je neko proglasio neki moj film za veliko umetničko delo, time možda i jesam hendikepiran, jer ne pravim velika umetnička dela. Nisam imao ambiciju da napravim neko veliko delo. Ljudi nisu verovali u moj scenario za “Ko to tamo peva”; s druge strane, odmah sam znao da će to da bude nešto veoma smešno i veoma dobro. Ljudi ne znaju da čitaju scenarije i u dobrim scenarijima ne piše sve.

Zazirem od nagrada

Ipak, što je presudilo da ste kao autor kojeg zanima eksperimentalni i avangardni film uspjeli napraviti tako gledane i popularne filmove?

U to sam vreme veoma intenzivno živeo s filmom, jer sam bio deo grupe koja se okupljala oko Kinoteke. Reč je o razumevanju filma u koji smo verovali, za uspeh je bila bitna, kako je Tom to zvao, “crvena linija”, koja protiče kroz svako dobro delo. Prema sopstvenom iskustvu i putovanjima po raznim kontinentima, uverio sam se da je u to vreme postojao velik broj ljudi koji su o filmu mislili na isti način. To je bio jedan univerzalni filmski jezik, postojao je ogroman filmski entuzijazam, koji nestaje u trenutku kada se pojavljuje video. Više nije postojao napor da odeš u tamni bioskop i pogledaš film, što je bio poduhvat koji te, ako treba i prisilno, uvodi u svet nekog autora.

Vaše komedije su nazvane “komedijama s ozbiljnim sadržajem”, u njima spajate tragediju i humor. Što mislite o suvremenoj srpskoj komediji, također veoma gledanoj i popularnoj?

Ne smatram se kompetentnim da komentarišem savremeni srpski film. Kada su se pojavili, “Maratonci” su bili nipodaštavani, kao “samo neka komedija”. Svesno sam išao u komediju, zato što sam mislio da se u vremenski dosta ograničenim uslovima i s našim glumcima – onima koje imamo i koji ne mogu dovoljno da se posvete ulozi u jurnjavi od tezge do tezge – komedija može da uradi. Znači, svesno sam se opredelio za nju. Kao filmofil, video sam da komedije dulje žive, primerice, filmovi braće Marks mogu i danas da se gledaju i ne deluju zastarelo, a neki filmovi koji su osvojili Oskara su naprosto smešni. Zato sam uvek zazirao od nagrada i klonim se filma koji osvoji Oskara, a režiser nije Džon Ford. Pitanje nagrada je pitanje konsenzusa različitih mišljenja, a to je uvek srednje rešenje i ponešto govori o delu koje je nagrađeno.

Zašto mislite da su eksperimentalni i animirani film, gdje imamo veoma plodne autore, zapostavljeni na račun komercijalnoga igranog filma?

Ovisi iz koje vizure na to gledate. Veoma mi često ljudi znaju reći da su gledali neki film u praznoj sali, pa šta? Na nekim filmovima u Kinoteci u sali smo bili samo ja, Tomislav Gotovac i Dušan Stojanović. Kada bi Kinoteka bila puna, ja bih iz nje izašao. Nisam mogao da gledam film s velikim brojem ljudi, jer sam navikao na praznu salu. Puno publike je dobro za komediju, ali imate i filmove kojima je to problem. Eksperimentalni film nije ni pravljen za masovnu publiku. Meni je osobito važan citat Erika Romera, koji kaže da je razlika u pravljenju ozbiljne i zabavne umetnosti greška u mišljenju. Ali, takvo je mišljenje u manjini. Ljudi strasno zastupaju neke svoje filmske koncepte i to je u redu, ali imam i ja pravo na svoj.

Kada ste zadovoljni nekim svojim djelom i imaju li publika i kritika ikakav utjecaj na vas?

Ja sam glavni gledalac i kada procenim da sam zadovoljan filmom, to je onda to, a sve ovo posle su neki O.K. događaji. Mogu o tome govoriti na takav način, jer sam imao filmove koji su bili hitovi. Sebi sam važniji kao filmski gledalac, a ne kao reditelj. Moje glavno iskustvo je gledanje filmova.

Dirigovani haos

Kako ste zadovoljni financiranjem filmske djelatnosti u Srbiji? Imate li problema s pronalaženjem novca za svoje projekte?

Mislim da u poslednjih desetak godina postoji neka vrsta dirigovanoga haosa u kojem određene grupacije kontrolišu tokove novca. To je počelo u doba Miloševića i nastavilo se sve do danas. U Srbiji produkcijom dominiraju glumci sa svojim preduzećima. Neki od njih su počeli da režiraju, mada lično nemam ništa protiv toga i nije to suštinsko pitanje. Problem je u nepostojanju sistema u kojem bi svi kvalifikovani za film mogli da zakucaju na vrata pod relativno fer uslovima. Zvali su me da učestvujem u raspravi oko novog Zakona o kinematografiji, ali sam odbio. Gnjavi me sve to, godinama se poteže ista priča: ljudi se trude, a onda dođe neki razbojnik i pesnicama sve razbuca i uzme lovu. Takav sistem nije tipičan samo za Srbiju, ali apsolutno nemam gde da se prijavim za produkciju. Za to je potreban angažman koji čoveku uzima previše od života. Recimo, druženje s određenim političarima. Imam svoja interesovanja i ne troši mi se vreme na takve stvari. Život je previše kratak. Imao sam jedan projekat koji je bio spakovan s međunarodnim producentom i u Sloveniji je dobio maksimalan broj poena od komisije, a u Srbiji mi je vraćen na doradu. Eto, to vam je pokazatelj. Žiri uvek bira srednji put, a ja sam čovek ekstrema – takvi ljudi uvek smetaju. Neko može da bude najkomformističkiji reditelj na svetu koji snima remek-dela, ali zavisi šta koga stimuliše. Nekoga stimuliše samo lova i opet može da bude fenomenalan režiser i nemam tu neke moralne dileme. Stvar je ličnog integriteta i onoga što tebe zanima. Kod nas postoji kult velikoga umetničkog dela.

Smatrate li da umjetnik mora i danas biti društveno angažiran?

Sve je angažovano, ali na politički način. Odrastao sam u socijalističkoj državi u kojoj je angažman bio dignut na kvadrat, ali na liniji režima. Ovi što su bili režim čak su cenili ove što se bune, jer je to bila prava stvar. Pravi angažman je bio onda kada smo rekli hajde da napravimo neki horor film. Odmah se svima digla kosa na glavi. Verujem u to da treba raditi neke stvari na koje će ljudi malo da se zgroze. Treba da se uzdrma opšte mišljenje šta je dobro. Moraš da pokušaš da uzdrmaš konsenzus o kvaliteti. Čovek se određuje prema kontekstu u kojem radi. Treba ići donekle kontra struje, šta ne znači da stalno treba da budeš andergraund.

Imate li potrebu progovoriti o devedesetima?

Imao sam i to sam uradio u svom zadnjem igranom filmu “SOS – spasite naše duše”. Međutim, meni je odgovaralo da devedesetih ne budem u Srbiji. Elegantno sam zbrisao u Kaliforniju. Tamo sam uživao, sunčao se na plaži i radio reklame. Pružila mi se prilika za to i vreme koje bih proveo u Beogradu bilo bi totalno beskorisno. Šta bih radio? Demonstrirao i borio se da ovi što su sada na vlasti dođu na vlast. Posle deset godina, pitao bih se gde sam, šta sam. Dobro, neke stvari su puno bolje danas, ali nekako nakon mog prvog političkog iskustva 1968. godine, shvatio sam da je svaki masovni angažman na neki način manipulisan. Ako se u njega uključiš, završavaš kao izmanipulisana jedinka. Problem je šta izlaska nema: ili si ta izmanipulisana jedinka ili si potpuni autsajder. Ako ostaneš u toj situaciji, onda moraš da se angažuješ i moraš da ideš do kraja. Ali, uvek postoje i druge opcije. Na primer, da odeš u neki drugi deo sveta.

Batini karate udarci

O snimanju “Maratonaca…” kruže brojne urbane legende. Je istina da je Danilo Bata Stojković stvarno udario Bogdana Diklića lopatom?

Mislim da ga je stvarno udario lopatom, ali tu su i druga dva ozbiljna gega. U toj istoj sceni razbio je debelu sveću o glavu Pavla Vuisića, što je bilo prilično dramatično. U sceni na početku filma, nakon merenja onoga dugačkog čoveka, Bata šamara Diklića: u jednom ga je trenutku slučajno udario nekim karate udarcem u glavu i ovaj se odmah onesvestio.