Kad Čačićevi bageri utihnu

Iako je određeni stupanj egomanije neizbježna karakteristika svakog političara, prvi je potpredsjednik Vlade definitivno prešao razumnu granicu. Naime, on kaže da će otići iz Vlade ako se do rujna pokaže kako njegov plan investicija ne daje željene rezultate. Kao da bi time išta popravio, odnosno kao da je njegova ili bilo čija karijera uopće važna zemlji koja tone u depresiju i ljudima koji dnevno ostaju bez posla. Oni su glasali za promjenu vlasti kako bi se konačno promijenila i politika koja je dovela do ekonomske katastrofe. Radimir Čačić, prvi potpredsjednik Vlade i njen prvi ekonomski strateg, to im je prije izbora čvrsto obećao. Zato je on sada zadnji koji bi trebao spominjati mogućnost neuspjeha, pa još i najavljivati kako bi on u tom slučaju povukao časni i visokomoralni potez. Podnio bi ostavku. I to kao prvi političar koji je vezao svoju sudbinu uz uspjeh vlastitog rada.

Može se reći, naravno, da je to maliciozno objašnjenje, jer je gospodin Čačić samo želio pokazati koliko je čvrsto uvjeren u uspjeh svog investicijskog vala. Povijest je zabilježila i jednog latinskoameričkog političara koji je tražeći vlast izjavljivao kako pristaje da ga se strijelja ako ne uspije zaustaviti inflaciju. Ali to bi bila slaba utjeha njegovoj zemlji, kao i eventualna Čačićeva ostavka Hrvatskoj. Uspjeh je jedino što zanima ljude, nakon toliko godina politike koja je služila pljački a ne razvoju.

Žrtvovanje ovce

Koji put vodi do tog cilja? Takozvani bolni rezovi postali su sinonim za dobru ekonomsku politiku. Svi koji to papagajski ponavljaju s razlogom misle da su objašnjenja suvišna. Patnja i žrtvovanje smatraju se korisnim još od biblijskih vremena. Ali ako je to točno, slijedi neizbježno pitanje tko se mora žrtvovati? Odgovor da to “trebaju biti svi” u životu, očito, ne drži vodu. Uvijek se žrtvuje ovcu, a ne vuka. Iako ekonomski podaci, a ne samo bajke, definiraju vuka kao glavnog krivca.

Prema izvještaju o globalnoj konkurentnosti (Global Competitiveness Report) – a na kraju se uvijek samo o tome radi – od 133 analizirane zemlje Hrvatska je na slabom 72. mjestu. Ali po kvaliteti rukovodećih struktura u gospodarstvu, ona je tek na 115. mjestu. A kako su ocijenjeni političari? To se može zaključiti po tome što se po politikama koje potiču (ili koče) izravna strana ulaganja, Hrvatska nalazi tek na 120. mjestu. Nakon izbora, političari su dobrim dijelom izmijenjeni, ali poslodavci ostaju isti, pa im je čak glavna tema Zakon o radu, koji ih koči da otpuštaju radnike kad god im je to u interesu. Iako bi, ako je riječ o interesu zemlje, njih trebalo prve otpustiti.

Toliko o politici bolnih rezova i žrtvovanja, koja bi trebala pogoditi sve podjednako. Odnosi moći u društvu natjerali su i novu vlast da udari na najslabiju točku. Smanjivanje PDV-a za neke osnovne namirnice samo je kap u uzburkanom moru. Ako na tome ostane, ako se gospodarstvo ne pokrene, slijedi ubrzano pretvaranje ekonomske krize u društvenu, sa svim posljedicama koje svakodnevno gledamo na televiziji. Problem Grčke nisu samo dugovi (koji su glavna briga banaka kreditora), već zakočena, pa i uništena proizvodnja. Ako se za to ne nađe rješenje, ni stotine milijardi eura neće pomoći unesrećenim Grcima. Njima će se jedino spašavati profiti njemačkih i francuskih banaka.

I za Hrvatsku je, dakle, mnogo važnije ono što radi prvi potpredsjednik Vlade nego njen ministar financija. Iako ni to drugo ne treba podcjenjivati, pogotovo kad je riječ o obračunu s nesposobnošću, rastrošnošću i lopovlukom. Budućnost, međutim, ovisi o programu Radimira Čačića.

Nije sve u turizmu

Zato bi on, umjesto da koketira s ostavkom, morao dati jake ekonomske argumente koji bi potvrdili da je na pravom putu. Koji su to argumenti? S obzirom na veliki udio građevinarstva u zamišljenim investicijama, on bi morao reći koji je njihov prosječni kapitalni koeficijent. Riječ je o brojci koja pokazuje za koliko se godina vraća uloženi novac, da bi se nakon toga počelo zarađivati. Čim je ta brojka veća, tim je kapitalni koeficijent nepovoljniji. Sjajan primjer je turizam, koji mnogi smatraju najboljom hrvatskom razvojnom šansom. Ali turizam traži skupu infrastrukturu i ulaganja u građevine, a ne suvremenu tehnologiju. Kako je korištenje strojeva minimalno, jedva veće nego u običnom kućanstvu, angažira se mnogo ljudskog rada, s niskom produktivnošću. I na kraju, sve to za samo nekoliko mjeseci u godini. Zato je kapitalni koeficijent u turizmu vrlo visok, što znači nepovoljan. Treba proteći i do 15 godina da se investicija amortizira i počne ostvarivati neki profit. Zemlje koje su povjerovale da će im samo turizam donijeti sreću ostale su siromašne. Među njima su i one na karipskim otocima nevjerojatne ljepote. Nasuprot tome, najbogatije su one turističke destinacije koje su istovremeno razvijale i suvremenu prerađivačku, izvozno orijentiranu industriju, s visokim udjelom znanja i automatike. Tu je amortizacija brza, što znači da je kapitalni koeficijent mali, odnosno povoljan.

Ali i turizam ima svoje prednosti. On zapošljava ljude koje sve manje treba automatizirana prerađivačka industrija. Time pomaže održavanju socijalnog mira. On također omogućava devizni priljev i razvija dotad zaostale krajeve, kao što su otoci ili planine. Primjer zemalja koje su ostvarile povoljan prosječni kapitalni koeficijent, dakle koje su uspješno uskladile svoj razvoj, jesu turistička ali i industrijska Francuska, Italija ili Austrija.

Kakav je prosječni kapitalni koeficijent investicija o kojima govori prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić? Odgovora na to nema, ali upada u oči da je uglavnom riječ o velikim objektima koji se dugo grade, kao što je hidroelektrana, ili o investicijama u objekte kao što su starački domovi ili zatvori. “Zašto ne”, kaže on, “i to nam treba.” No, mnogo više od toga treba nam prerađivačka industrija, ta sanjana reindustrijalizacija, ali nju se ne spominje. Kao ni proizvodnja za izvoz, koja nam također treba. A nema ni ozbiljne računice koja bi pokazala koliko se stvara novih radnih mjesta, koja su doslovno ona najpotrebnija korica nasušnog kruha.

Šljunak i cement

Današnji prvi potpredsjednik Vlade bio je svojedobno ministar gospodarstva u koalicionoj vladi Ivice Račana. Tada je također pokretao gospodarstvo investicijom u veliki i skupi infrastrukturni objekt, koji se sporo amortizira. Bila je to, naravno, autocesta između Zagreba i Splita. Pozitivni su učinci bili kratkoročni, trajali su dok se cesta gradila, a dugovi i posebni porez za njihovu otplatu (koji se naplaćuje uz svaku litru goriva) traju godinama. Prvi potpredsjednik Vlade sad se dosjetio da autoput da u koncesiju i tako vrati dio utrošenog novca, koji bi se mogao ponovno investirati. Ali – u što? Opet u šljunak i cement? I tko bi dao novac za objekt koji sporo vraća novac? Iako je, na kraju, sve pitanje cijene.

Činjenica je da bez novog investicijskog ciklusa Hrvatska ne može učiniti ni prvi korak na putu prevladavanja krize. Uvjeti za investiranje su, međutim, iznimno nepovoljni. Zemlja je sputana u luđačku košulju prejake kune, što znači da je sve što se u njoj proizvodi preskupo. Zato se o reindustrijalizaciji samo baja i zato stranci ulažu samo u banke i trgovačke centre. I zato je najveći dio poslovodne strukture, one koja bi trebala pokrenuti investicije, orijentiran na uvoz, trgovinu i domaće tržište.

Umjesto da u to zagrizu i konačno promijene kurs hrvatske Costa Concordije, Vlada i njen prvi potpredsjednik preuzimaju ulogu investitora. I to po vulgariziranom kejnzijanskom receptu, po kojem bilo kakva investicija oživljava ekonomiju. Na kratki rok, to je točno. Na jesen nitko neće davati ostavku. Pravi se rezultati, međutim, zbrajaju tek kad bageri odu.