Kažnjen umesto zločinaca

Bogdan Lukić iz Vukovara svakog meseca pola svoje penzije, tačnije hiljadu kuna, uplaćuje u državni budžet i tako će morati naredne četiri godine, sve dok ne plati 49.500 kuna. Toliko iznose troškovi sudskog spora koji je ovaj 75-godišnjak izgubio od države, zatraživši pre šest godina naknadu štete za smrt svoje supruge Ane, ubijene u ratu 1991. godine.

Iako su imena počinilaca ovog i drugih ubistava u leto i jesen 1991. javna tajna u Vukovaru i premda je uvidom u evidenciju Ministarstva odbrane utvrđeno da su počinioci pripadnici 204. vukovarske brigade i III gardijske brigade Hrvatske vojske, država negira odgovornost. Tvrdi da se radi o ratnoj šteti i da nije utvrđeno postojanje krivičnog dela, te se izvlači rokovima zastare čiji početak proizvoljno određuje. Presude Opštinskog suda u Iloku i Županijskog suda u Vukovaru kojima je odbijen Lukićev tužbeni zahtev, zapečatila je početkom februara i odluka Vrhovnog suda. Kažnjen umesto zločinaca i dodatno ponižen, Bogdan je pre nekoliko dana predao ustavnu tužbu, a spreman je, kaže, da ide i do Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu.

Popis za “pretres”

Ana i Bogdan Lukić živeli su u Borovu naselju, gde su sagradili dom i podigli četvoricu sinova, koji su početkom rata imali od 17 do 25 godina. U leto 1991. mnoge su porodice, većinom srpske, napustile svoje domove u strahu od hapšenja i najgoreg scenarija. Lukići na odlazak nisu pomišljali, računajući da se nikome nisu zamerili. Sve dok im jednog dana komšija nije dojavio da je i njihova kuća na popisu za pretres.

– U to vreme znalo se šta to znači – priča Bogdan, dodajući da zbog dece nisu smeli čekati.

Krajem jula napustili su Vukovar i otišli u Suboticu kod njegove sestre. Svi osim Ane. Verovala je da je kao Hrvaticu niko neće dirati i da će tako sačuvati mukotrpno stečenu imovinu. No pripadnost hrvatskom narodu nije joj bila prednost. Svakodnevno je trpela torture zbog suprugove srpske nacionalnosti, u rođenoj kući bila je zlostavljana, a kada joj je zaprećeno smrću, odlučila je da spas potraži u skloništu Borovo komerca. To je učinila jedne noći početkom novembra, ponevši sa sobom najnužnije stvari i dokumente, među kojima su se našle i vojničke knjižice JNA supruga i sinova, što je izgleda posebno razbesnelo zapovednika skloništa. Dva puta su je vodili na ispitivanje, a treći put se nije vratila.

Te kobne večeri, 16. ili 17. novembra, Anu Lukić i Vidu Jakovljević pripadnici Zbora narodne garde odveli su do skladišta u blizini železničkog kolodvora u Borovu naselju i ubili. Tela dve žene i još nekolicine civila, prethodno streljanih na istom mestu, ležala su do ulaska JNA u taj deo grada. Nakon izvršene obdukcije, sahranjena su u zajedničku grobnicu kod ciglane na Sajmištu, a posle tri meseca obavljene su ekshumacija i identifikacija. Anino telo je prenešeno u porodičnu grobnicu.

Osumnjičene za ubistvo Ane Lukić i mnogih drugih Vukovaraca uhapsili su pripadnici JNA koji su ušli u Vukovar 18. novembra. Na vojnom sudu u Beogradu, posle priznanja zločina, osuđeni su na smrt ili dugogodišnje zatvorske kazne, ali su se zahvaljujući čuvenoj razmeni “svi za sve” u Nemetinu 14. avgusta 1992. godine, našli na slobodi.

Opisane egzekucije

Neki svedoci s beogradskog suđenja koji su preživeli torturu u skloništu Borovo komerca dali su iskaze i hrvatskom pravosuđu.

– Na suđenju je svedočila jedna žena koja je bila zajedno s mojom suprugom u skloništu. Iako se u početku bojala, sve je ispričala – kaže Bogdan Lukić.

Na koji način su se provodile egzekucije civila opisao je i danas pokojni Dragoljub Vračarić, čija je supruga Milica pred njegovim očima ubijena, a on sam čudom preživeo streljanje sa teškim povredama glave i tela. U njihovu istinitost, kako se vidi iz dela presude, sud i ne sumnja, ali ipak ne donosi odluku u korist Lukića.

“Sud je iskazima svedoka u datim okvirima poklonio veru, jer su dati na logičan i uverljiv način, a nisu u suprotnosti s drugim provedenim dokazima”, navodi se u obrazloženju presude Opštinskog suda u Iloku, ali i dodaje da “nema uslova da sud utvrđuje da li je počinjeno kazneno delo za koje se goni po službenoj dužnosti, ko je počinilac i je li on odgovoran”.

Posebno je naglašeno da Hrvatska ne priznaje presude stranih sudova, u ovom slučaju Vojnog suda Jugoslavije. Sud je smatrao da je došlo do zastare i da su Lukići mogli podneti tužbu već 1. januara 1993. godine, kada su na istoku Hrvatske bile stacionirane mirovne snage Ujedinjenih nacija.

Kaznenu prijavu podneo pre 14 godina

U vukovarskoj kancelariji Udruženja porodica “Protiv zaborava” imaju podatke za 31 osobu srpske nacionalnosti koje su ubijene ili nestale dok još nisu počela ratna dejstva. Voditelj Udruženja Slobodan Jakovljević ne može sa sigurnošću reći koliko je još takvih žrtava, jer se neke porodice i danas plaše da govore o tome. Uprkos strahu, sedam ih je podnelo kaznene prijave protiv nepoznatih počinilaca. Rezultata nema.

Kaznenu prijavu zavedenu kao predmet DO-KN-91/98 podneo je i sam Slobodan, zatraživši još pre 14 godina od hrvatske policije i tužilaštva da pronađu odgovorne za smrt njegovog oca Jove Jakovljevića.

– Moj otac je ubijen još 29. juna 1991. godine, kada je u Vukovaru bio mir. Policija je izvršila uviđaj i morala je podneti kaznenu prijavu po službenoj dužnosti. Mogu razumeti da tada to nije učinjeno nije jer je ubrzo počeo rat, ali ne mogu shvatiti da od 1998, kada sam podneo prijavu, do danas nema rezultata – kaže ovaj 43-godišnjak.

Iz Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, kome se Slobodan pre mesec dana obratio raspitujući se o svom predmetu, stigao je odgovor da provedenom kriminalističkom obradom nije utvrđen identitet NN počinioca ubistva njegovog oca, ali da se istraga nastavlja. “Navedeni događaj, zajedno sa drugim sličnim događajima predmet su kriminalističke obrade koju u ovom kaznenom predmetu provodi sektor kriminaliteta, terorizma i ratnih zločina”, piše u odgovoru, što zvuči kao nagoveštaj i daje nadu da bi slučajevi odvođenja, nestanaka i ubistava srpskih civila u Vukovaru do 25. avgusta, datuma koji se uzima kao zvaničan početak ratnih dejstava, konačno mogli biti rasvetljeni.