Klerikalci pritisnuli Ahmadinedžada

Tri dana prije sastanka na kojemu je izraelski premijer Benjamin Netanjahu od američkog predsjednika Baracka Obame tražio da podrži Izrael u napadu na Iran, u toj su bliskoistočnoj teokraciji održani parlamentarni izbori na kojima su snage odmjerili klerikalni i svjetovni konzervativci. Na izbore je izašlo 65 posto od 48 milijuna iranskih birača, pri čemu su dvije skupine klerikalnih konzervativaca zajedno dobile više od polovice od 290 parlamentarnih mjesta. Najbolje je prošla ona koju vodi predsjednik parlamenta Ali Laridžani. On će se dogodine vjerojatno kandidirati za predsjednika države, a pokazao je i sklonost dijalogu oko iranskog nuklearnog programa.

Alijansa graditelja islamskog Irana, koja jedina stoji iza predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada sa 44 mjesta u parlamentu, prošla je lošije nego na izborima 2009., pa se predviđa da će on izgubiti i predsjedničke izbore. Kandidati povezani s takozvanim Zelenim pokretom, nasilno ugušenim u prosvjedima u kojima su građani 2009. tražili nove izbore i sveobuhvatnu liberalizaciju društva, nisu sudjelovali u izborima jer su bili u kućnom pritvoru ili su bojkotirali izbore.

Sraz konzervativaca

Ovi izbori bili su stoga sraz dviju konzervativnih struja koje se bore za kontrolu nad vlašću, bez suštinskih razlika u odnosu prema građanima, vanjskoj ili nuklearnoj politici, iako je predsjednik Ahmadinedžad, doduše sa sasvim drugim ciljem, bio doveo u pitanje same temelje islamske republike, zbog čega je na koncu i organiziran njegov izvjesni pad.

Ahmadinedžad je vođa “devijantne struje” populističkih konzervativaca koja posljednjih nekoliko godina nacionalističkom retorikom pokušava klerikalnoj eliti oduzeti apsolutnu kontrolu nad državom, tvrdeći da bi se moć trebala nalaziti u rukama izabrane vlade, dok bi klerici pod vodstvom vrhovnog ajatolaha Alija Hameneija trebali biti “duhovni vođe”.

Ahmadinedžad se nadao da će u parlament uspjeti progurati dovoljno svojih pristaša koji će mu iduće godine osigurati savezničkog predsjedničkog kandidata da mu do 2017. čuva fotelju za ponovnu kandidaturu, no umjesto toga dobio je znatno reducirani utjecaj.

Raskid dotada čvrstog savezništva Hameneija i Ahmadinedžada kulminirao je prošlog proljeća predsjednikovom smjenom šefa obavještajne službe Heidara Molešija i nekoliko ministara. Odmazda vrhovnog ajatolaha uključivala je smjene, pa i hapšenja desetaka Ahmadinedžadovih ljudi, te na kraju i vraćanje Molešija na funkciju.

Proteklog vikenda održani parlamentarni izbori stoga su korak prema ponovnom fiksiranju kontrole u rukama svemoćne teološke elite, pa se ne predviđaju ni bitnija zastranjenja od dosadašnjeg smjera vođenja iranske nuklearne politike, politike koja tom zemljom dominira već godinama i koja je dovela do bankarskih i naftnih sankcija SAD-a i Europske unije.

Sankcije su bitno ugrozile iransku trgovinu naftom i dovele do teško podnošljivih poskupljenja hrane, inflacije od 20 posto i 40-postotnog pada vrijednosti tamošnje valute. Njihov puni efekt očekuje se, međutim, tek u srpnju ove godine, a Amerika i EU u međuvremenu su s međunarodnom bankarskom institucijom SWIFT, koja omogućava transakcije za tisuće svjetskih financijskih institucija, dogovorile i mogućnost isključivanja iranskih banaka iz toga sustava.

Nema dokaza

Sve to događa se unatoč činjenici da višestruke inspekcije iranskih nuklearnih postrojenja nisu pronašle dokaze o proizvodnji nuklearnog oružja, a prema posljednjim izvještajima američkih obavještajnih službi, Iranci su čak i “napustili program za proizvodnju oružja”.

No, Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) u ponedjeljak je izrazila “ozbiljnu zabrinutost zbog moguće vojne dimenzije iranskog nuklearnog programa”.

Iako iranske vlasti tvrde da im je jedina namjera osigurati energetsku samodostatnost nakon iscrpljivanja naftnih resursa, sumnjičavost, a u slučaju Izraela i egzistencijalni strah raspiruje konstantna Ahmadinedžadova antisemitska retorika, ali i činjenica da su iranske vlasti više puta bile neiskrene oko svoje nuklearne politike. Uz veliko postrojenje Natanz i još tri koja su IAEA-ini inspektori više puta pročešljali, Iranci su pokušali zatajiti izgradnju još jednoga znatno manjeg kapaciteta, ali zato ugrađenog unutar 150 metara debelih planinskih zidina blizu grada Koma. To su postrojenje otkrile CIA-ine bespilotne letjelice, pa su tek nakon pritisaka iranske vlasti, u njega pripustile međunarodne eksperte.

Njihova je, pak, ocjena da se u tom postrojenju može proizvesti jedna nuklearna bomba godišnje, a američka je vojska objavila da njezino titansko oružje Massive Ordinance Penetrator može prodrijeti u otprilike toliku dubinu stijene i tako onesposobiti delikatan sustav za obogaćivanje urana.

Za razliku od američkog stava da Iran još nije blizu proizvodnje oružja, izraelski premijer Netanjahu i ministar obrane Ehud Barak smatraju da se iranski nuklearni program približava “zoni imuniteta” nakon čega napad na njega više nije potpuno djelotvoran. Netanjahu je zbog toga pokušao uvjeriti Obamu da prihvati ideju da se iranskim vlastima postavi ultimatum trenutnog prestanka obogaćivanja urana, u slučaju čijeg bi kršenja Izrael napao Iran.

S tim je ciljem uoči susreta dvojice državnika moćni izraelski lobi u Americi AIPAC organizirao dosad rijetko viđenu kampanju koja je okupila 14.000 Američkih Židova. Skupu su se obratili Obama, ministar obrane Leon Panetta i kongresni stranački vođe, a video-vezom i trojica vodećih republikanskih predsjedničkih kandidata Mitt Romney, Newt Gingrich i Rick Santorum.

Netanjahu od Obame ipak nije dobio nedvosmislenu potporu za napad, već “samo” obećanje da će SAD “uvijek čuvati leđa Izraelu”, uz ponovljeni stav da treba pričekati da ekonomske sankcije dosegnu svoju punu učinkovitost. Za Obamu je ova situacija naročito osjetljiva jer se događa u kontekstu skorašnjih predsjedničkih izbora, u kojemu ga s jedne strane pritišću republikanci koji su iranski nuklearni program pretvorili u unutarnje američko pitanje, a s druge građani koji ne žele da Amerika uđe u još jedan rat, a naročito ne žele da tim ratom cijena nafte još više naraste i time ugrozi ionako krhki ekonomski oporavak.

Izrael ipak napada?

No, jednako kao što Netanjahu nije od Obame dobio garanciju da će ga podržati u napadu na Iran, tako ni Obama nije siguran da je Netanjahua od toga odgovorio. Štoviše, posljednjih je dana u javnost puštena teza da Izrael kani napasti Iran uz 12-satno prethodno upozorenje Americi, čime bi se postiglo da Obama ne bude potpuno neinformiran, ali ipak dovoljno kasno da napad pokuša spriječiti. U obavještajnim krugovima već se licitira i s datumima, pa se tako spominje razdoblje između ljeta i jeseni, a u jednoj verziji i svibanj.

Pritom je ocjena američkih stručnjaka da u slučaju napada Iran ne bi odgovorio toliko snažno “da zapali Bliski istok” jer mu je stalo da ne izazove još snažniju odmazdu koja bi onemogućila što skoriju obnovu nuklearnog programa. No upozoravaju i da je iranski vojno-obavještajni sustav decentraliziran, pa bi se moglo dogoditi da neki njegovi dijelovi poduzmu “nešto što bi se Zapadu moglo činiti iracionalno”. Štoviše, iranski dužnosnici ne skrivaju da je za njih nuklearni program mnogo više od garanta energetske sigurnosti; on im predstavlja ljudsko pravo, simbol nacionalnog ponosa i odrednicu njihovog globalnog utjecaja.

S druge strane, psihologija izraelskih političara podjednako se uzima u obzir kada se razmatra njihova obrambena politika, a povijesna trauma Židova i razlog je zašto se Izraelu tolerira nikada priznato nuklearno naoružanje. Pritom je Netanjahu predstavnik “iracionalne” struje koja Ahmadinedžadovo negiranje holokausta ne doživljava kao ispraznu retoriku za unutrašnju upotrebu, već istinsku prijetnju zbog koje je ne jednom rekao da je sadašnjost “1938., a Iran je Njemačka”.

Netanjahuovom apokaliptičnom svjetonazoru suprotstavlja se “racionalno” odlučivanje ministra obrane Ehuda Baraka koji se rukovodi tehničkim podacima o iranskom napredovanju u obogaćivanju urana. No kao i Netanjahu, ni Barak ne želi nuklearni Iran jer vjeruje da bi on pokrenuo lančanu reakciju koja bi rezultirala izraelskom okruženošću nuklearno naoružanih i neprijateljski raspoloženih susjeda.