Lažima do zastare

Ožujak je svake godine u Srbiji vrijeme podsjećanja i vrijeme namjerne amnezije: i dalje se bulazni o “ubojstvu” Slobodana Miloševića u Haagu, do danas nije riješena ni politička pozadina ubojstva premijera Zorana Đinđića (12. ožujka 2003), niti su kažnjeni pripadnici Službe državne sigurnosti koji su ubili novinara Slavka Ćuruviju (na Uskrs, 11. travnja 1999), a nije ustanovljena niti odgovornost za smrt 16 radnika Radio-televizije Srbije (uglavnom tehničkog osoblja), poginulih i žrtvovanih u NATO bombardiranju Srbije 23. travnja 1999. godine. Za to je dosad osuđen tek jedan čovjek, Dragoljub Milanović, direktor RTS-a koji još služi desetogodišnju zatvorsku kaznu nakon što je prekinut njegov bijeg 2003. godine; u Crnoj Gori dotad ga je, do policijske akcije “Sablja”, skrivao kriminalni “zemunski klan” koji je, zajedno s državnim strukturama, ubio premijera Đinđića.

Milanović, jedini osuđenik

U samom procesu (2001-2002) suđeno je tek Milanoviću, opskurnom liku dovedenom (bez ikakvih kvalifikacija) da vodi nacionalnu televiziju u skladu sa zahtjevima Miloševićevog režima. Nitko od onih koji su u postupku bili označeni kao suučesnici – a bilo ih je poprilično, od jednog od tada odgovornih za informativni program RTS-a (generala) koji je svoju kćer izveo neposredno prije no što je bomba pala na zgradu u Aberdarevoj ulici u Beogradu, do ostalih, viših u hijerarhiji, koji su znali što će se dogoditi – sve do danas nije došao pod udar kaznenog progona.

Obitelji poginulih radnika RTS-a još su u travnju 2009. podnijele Tužiteljstvu za organizirani kriminal u Beogradu zahtjev za obnovu i proširenje postupka protiv ostalih odgovornih za žrtvovanje radnika RTS-a, navodeći da je Milanoviću suđeno kao pojedincu, a “ne kao dijelu društvene, političke i vojne hijerarhije čiji je dio bio i čija je naređenja izvršavao”. Do danas se ništa nije dogodilo, tek Žanka Stojanović, kojoj je u bombardiranju poginuo sin, ovih dana kaže da je Tužiteljstvo prošle godine poslalo odgovor u kojem tvrdi da nije nadležno za taj slučaj, jer da nije riječ o organiziranom kriminalu. Ni sve vrijeme nakon toga nije bilo dovoljno republičkoj tužiteljici Zagorki Dolovac da smisli odgovor na zahtjev obitelji poginulih.

Svjedoka o tome da se za bombardiranje RTS-a unaprijed znalo ima napretek: od spomenute djevojke koju je u panici izveo njen otac general, do velikog broja novinara svjetskih kuća koji su iselili svoju opremu i zaposlene upozorili da je NATO označio RTS kao legitimni vojni cilj. Mnoge činjenice govore da je vojna vlast, zajedno s Miloševićem i njemu podređenima, namjerno žrtvovala 16 radnika RTS-a, među kojima te kobne noći nije bilo ni jednog novinara, čak niti Miloševićeve uzdanice, voditeljice TV Dnevnika Tanje Lenard, koja je gotovo svakodnevno prizivala NATO bombe. “Čekamo vas”, govorila je, ali baš te noći nije bila u zgradi u Aberdarovoj, za razliku od tehničara i ostalog osoblja koje je poštovalo radnu obavezu.

Prešućivanje žrtava

Pokraj zgrade u Aberdarevoj i danas stoji spomenik poginulima s pitanjem “Zašto?” – godinama obitelji poginulih upozoravaju i na tvrdnje da u Ministarstvu obrane Srbije postoje transkripti razgovora pilota borbenog aviona NATO-a s bazom, u noći 22. na 23. travnja 1999, kada je gađan RTS. Ministarstvo obrane i ministar Dragan Šutanovac sve negiraju, pa su ovih dana izvjestitelju Evropskog parlamenta za Srbiju Jelku Kacinu, na njegov zahtjev da stave na raspolaganje svu dokumentaciju koju o tome imaju, odgovorili da nemaju – baš ništa. Kažu, tražili su od NATO-a navodne transkripte, a NATO im je odgovorio da takve zapise nema. No, postoje izvještaji nekadašnjeg vojnog tužitelja Lakića Đorovića o razgovorima koje su presrele srpske obavještajne službe, za koje Ministarstvo i dalje tvrdi da ne postoje, kao i dokument o procjeni stupnja ugroženosti RTS-a nakon što ga je NATO proglasio za legitimni cilj, o kojima je u jednom intervjuu govorio bivši šef Vojno-sigurnosne agencije (VBA), pukovnik Momir Stojanović: “Državni i vojni vrh tačno su znali šta će i kada biti gađano, jer smo ih o tome pravovremeno obaveštavali.”

Državi Srbiji, koja do danas nije utvrdila točan broj žrtva NATO-bombardiranja, 1999. godine trebali su nevini mrtvi da bi NATO bio što veći zločinac, dok će 2014. godine zastarjeti mogućnost da se odgovorni za taj zločin kazneno gone – takav rasplet jedan je od češćih odgovora srpskog pravosuđa na teške zločine iz prošlosti.