Ljepota buke i rezignacije
Why Stakla: “Ilirsko bistro” (Guranje s litice, 2012)
ACTA ne štiti izvođače nego službenike, menadžere, onu golemu bulumentu, veliki stroj koji uopće ne bi opstao da CD-i i DVD-i nisu ovako užasno skupi. Sada imamo zanimljiv slučaj: Štulić tužbom od Croatia Recordsa traži 25 milijuna eura, uzeo je američkog odvjetnika i tu bi moglo biti cirkusa – njegovi su se albumi redovito dilali i od toga su živjeli ljudi koji s Azrom nisu imali nikakve veze. Mali autori (u smislu komercijalnog uspjeha), mali veliki autori, genijalni autori, ključni autori ovoga vremena… prinuđeni su živjeti od koncerata i mnogi od njih imaju naglašen antiglobalistički svjetonazor s kojim ovako formulirana zaštita autorskih prava nema nikakve veze. Smiješno je da se za autorska prava bori Paolo Sfeci, taj pjesme nije napisao, a ako i jest, tada je to sjajno čuvana tajna.
Ne računajte na nas
Autori se za autorska prava, nažalost, moraju boriti po sudovima i to ne s piratima nego s diskografskim kućama: one se brinu za to da budete rafinirano opljačkani, jer vaš proizvod prehranjuje gomile ljudi s kojima ovi pjesmotvorci vjerojatno ne bi htjeli ni kavu popiti. Osim toga, kakva je razlika između predavanja predmeta za koji si izdvojio novac iz ruke u ruku i ustupanja nekog filma ili albuma putem neta? Još će nam zabraniti da jedni drugima posuđujemo knjige! Mislim, nisam ljut, baš nimalo, jer se ovo internetsko dilanje neće dati zaustaviti iz čisto tehničkih razloga. Pogledajte tko se bori za zaštitu autorskih prava i bit će vam jasno odakle puše taj vjetar…
Why Stakla su osječki bend koji je djelovao između 1992. i 1998. Objavili su dva albuma i na tadašnjoj su noise sceni jako dobro kotirali – imali su odlične, moćne, glasne koncerte, a kao ekipa bili su cijepljeni od sindroma “moje domovine”, koji je dodatno suzio ionako uske državno-glazbene okvire tadašnjih vremena. To je bilo posebno značajno za mladce u Osijeku, jer su iz njihova primjera mogli vidjeti da svaka vrsta angažmana, dugoročno gledano, ne mora završiti u nekoj vrsti balaševićevštine. Na Why Stakla se nije dalo računati, nisu to ni poručivali, kod njih su buka i alkohol tekli u potocima, a članovi sastava klatili su se po većini tada održavanih koncerata u Hrvatskoj i bratskoj nam Sloveniji.
Prilog pirateriji
Iako nije bio član benda, Viktor Vilić Viki bio je i više od toga; da nije fraza i da ga nisam vidio na djelu, prošla bi rečenica kako se radilo o dobrom duhu nezavisnog rocka u Hrvatskoj, no on, kao ni ostatak Stakala, nije prvolinijaš. Ostali su Stober, na basu, Bubi na bubnjevima i Dička na gitari i za mikrofonom. Ova ubitačna trica snimljena je 1996. i ovdje premijerno objavljena u remasteru te podatno ponuđena za besplatan download s neta, kao mali prilog diskusijama o pirateriji i jadnim, pokradenim autorima, koje zdušno predstavlja glazbena birokracija, zabrinuta za svoje mjesto u raju.
Stakla dobro zvuče i danas, a kao anegdotu nudim jednu sliku: u Bizovačkim toplicama kao tvrđava neosvojiva stoji neopjevana ljepotica, fizioterapeutkinja u tamošnjem kombinatu za oporavak i osovljavanje na noge brojnih sportskih radnika i pregalaca. Jednom će se o njoj balade pisati. Ovo čudo prirode čita Nietzschea i sluša Why Stakla. Kakva kombinacija! Stakla, nažalost, više ne rade, ali, nakaradni kakvi su bili, trebali bi operirati meniskus, otići u banju, vidjeti djevu bajnu i biti ti koji će u buku i rezignaciju pretočiti tu silnu ljepotu, tu veliku mudrost čarne ljepotice. Dakle, nisu sporna autorska prava, sporni su borci za ista i sporna je distribucija novca; ovi likovi koji pirateriju kude u ime fotelje, a ne u ime autorskog opusa, najobičniji su bijednici.