Najcjelovitiji hrvatski slavist

Sljedeće godine navršit će se 175 godina od rođenja i 90 godina od smrti poznatoga slavista i jezikoslovca Vatroslava Jagića. Ulice mnogih hrvatskih gradova nose njegovo ime, no široj je javnosti Jagićevo djelovanje relativno nepoznato, unatoč brojnim više ili manje detaljnim člancima u enciklopedijskim izdanjima JAZU-a i HAZU-a te na internetskoj Wikipediji. O životu i radu ovog značajnog jezikoslovca opširno je pisao, uz ostale, akademik Radoslav Katičić, koji uglavnom boravi u Beču, a mi smo izvor podataka i živog sugovornika pronašli nešto bliže, u Dušanu Marinkoviću, predstojniku Katedre za srpsku i crnogorsku književnost zagrebačkoga Filozofskog fakulteta.

Najznačajniji svjetski slavist druge polovice 19. stoljeća rođen je 1838. u Varaždinu, gdje završava pučku školu i gimnaziju. Nakon mature u Zagrebu, studira u Beču klasičnu filologiju, a slavistiku sluša kod Franca Miklošiča. S diplomom se vraća se u Zagreb i deset godina radi kao gimnazijski profesor. Za redovitog člana JAZU-a, dopisnog člana petrogradske Akademije i člana beogradskog Društva srpske slovesnosti izabran je 1869, da bi već sljedeće godine kao pristaša Strossmayerova južnoslavenstva dobio otkaz iz državne službe. Potom je profesor slavistike u Odesi, pa prvi slavist na Humboldtovu sveučilištu u Berlinu. Naslijedivši Miklošiča, od 1886. do umirovljenja 1908. radi kao profesor slavistike na bečkom univerzitetu. Jagić je surađivao s mnogim jezikoslovcima, pokrenuo je nekoliko časopisa, autor je niza znanstvenih radova i knjiga o hrvatskom i srpskom te staroslavenskom jeziku. Umro je u Varaždinu 1923.

Pozicija slavistike danas

– Podsjećanje na Vatroslava Jagića, najcjelovitijega i najkompetentnijega hrvatskog slavista, neizbježno otvara pitanje koje se danas nameće humanističkim znanostima, posebice na prostorima koje nazivamo tranzicijskima: kakav je smisao humanističkih i društvenih studija ako se znanost vidi isključivo kao poluga za aktiviranje proizvodnje, odnosno potvrđivanje brojnih centara moći – kaže Dušan Marinković.

U takvom se kontekstu, dodaje Marinković, status i pozicija slavistike kao znanstvene discipline snažno dramatizira, jer se jedan model istrošio i gurnuo u krajnje neudobnu poziciju, neovisno o tome što je tek sada moguće realnije sagledati situaciju, kada više nema potreba koje su mnogi, iz drugih interesa, od slavistike očekivali te stoga podržavali, razvijali i afirmirali.

– Riječ je o problematici kojoj je Jagić posvetio cijeli svoj vijek, potaknuvši uvelike snažan razvoj slavistike potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Danas se slavističke katedre u Evropi zatvaraju skandaloznim oblicima administrativne praktičnosti. Ili, bolje rečeno, donedavni je model slavističkih studija odigrao svoju ulogu, pa sada treba stvari dovesti u realne koordinate. Takav je slučaj i sa studijem južnoslavenskih jezika, književnosti i kultura. Koliko je Jagić afirmirao slavistiku u cjelini, posebice južnu i s posebnim obzirom na hrvatsko-srpske veze i odnose, toliko je u njoj danas upisano mnogo nepromišljenih, pa i kontraproduktivnih pozicija i prema sebi i prema drugima. O međusobnoj suradnji, bar malo artikuliranoj projektima koji bi propitivali realne zajedničke sadržaje, jedva se može govoriti – ističe Marinković.

Iako je, dodaje, prisutnost srpskih autora na hrvatskom tržištu kulture sve snažnija, institucionalizirano sagledavanje i proučavanju uzajamne historije još se u bitnome ne miču s mjesta. A životne potrebe i njihovo zadovoljavanje višestruko nadmašuju potrebu za objektivnim opisom brojnih zajedničkih iskustava iz prošlosti, ističe Marinković; vjerojatno se misli da se ta neuralgična mjesta još ne treba dirati.

Nove prosudbe

Sporadični slučajevi samo potvrđuju strategiju koja vjeruje da će se simboličkom reprezentacijom kompenzirati sve ono što se propušta.

– Upravo nam Jagićevo iskustvo to može dodatno pojasniti. On je bio među prvima u hrvatskoj kulturi koji je sistematski pratio književnu proizvodnju među Srbima i potom s pozicije optimalnog uvida izvještavao hrvatsku čitalačku publiku. Već je u svom zagrebačkom periodu formirao temeljne poglede na srpsku književnost i kulturu, koje je kasnije samo proširivao i produbljivao. Njegova konceptualizacija prezentacije i razumijevanja srpske književnosti i kulture u hrvatskoj je sredini dugo bila općeprihvaćeni model, kao i u cijelom slavenskom i neslavenskom svijetu, a to se odnosi i na problematiku srpskog jezika te srpsku usmenu narodnu književnost. Vrijeme će kasnije njegovu konceptualizaciju dijelom promijeniti, a dijelom i osporiti – napominje Marinković.

Upravo u kontekstu razgovora o Jagiću valja naglasiti, dodaje Marinković, da je srpska književnost u hrvatskoj kulturi statusno i prezentacijski dobrim dijelom ovisila o hrvatskim posrednicima, tumačima i interpretima.

– U tom smislu, vrlo su značajni počeci konstituiranja tog odnosa, jer stoje kao polazišna mjesta za opis njegova historijata. Naznačena problematika višestruko je složena i zadire u brojna znanstvena područja, o čemu će neminovno svoje sudove izricati budući proučavatelji hrvatske kulture, jezika i književnosti, ako ni zbog čega drugoga a ono zbog sveobuhvatnog i sistematskog opisa svoje vlastite kulture i književne historije, opisa koji se neće unaprijed rukovoditi redukcionizmom i apriornim, simpfliciranim shematizmom, nego opisom koji će, svjestan svoje pozicije, artikulirati svu složenost pojava o kojima govori. Pritom je sigurno da je odnos prema književnosti i kulturnoj djelatnosti Srba u Hrvatskoj jedan aspekt koji traži svoje relevantno znanstveno promišljanje, a drugi je srpska književnost i kultura u cjelini druge. Jagićev je doprinos u oba ta konteksta bio od velike važnosti, posebice po mjeri vremena u kojem je djelovao – kaže Dušan Marinković.