Poštanske usluge u kulturi
Slabo čitamo ili, naprotiv, uopće ne stojimo loše kad je čitanje posrijedi? U odnosu na koga ili što smo slabi čitatelji? Okej stojimo u odnosu na Amerikance i sredozemni kulturni krug, lošiji smo od Skandinavaca. Čitanje i kupovanje knjiga nije ista stvar, štoviše, ti su problemi precizno odijeljeni u anketnom istraživanju, jer postoje jasno odijeljena pitanja za jedan i drugi problem. Skup kupaca i skup čitatelja nisu ekvivalentni skupovi: loša metodologija istraživanja dovodi do pogrešnih interpretacija. Je li kompletna situacija s knjigom u Hrvatskoj alarmantna ili sasvim prosječno dobra ili loša?
Jesu li ove spoznaje, koje se na valu nedavno predstavljenih rezultata istraživanja – što ga je inicirala udruga Knjižni blok (a podržali Zajednica nakladnika i knjižara i Ministarstvo kulture) i provela agencija GFK o prodaji i čitanosti knjiga u Hrvatskoj – komplementarne ili ne, uopće nije važno. Pod soft-porno egidom Jutarnjeg lista “Sumrak knjige i čitanja” svaki bi rezultat bilo kojeg istraživanja djelovao diletantski, a svaka lokalizirana kvalifikacija (anketna i/ili medijski posredovana) koja čitatelje dijeli, primjerice, na “Zagrepčane” i “Dalmatince”, stupidna je u startu.
Statistički balast
Umorna situacija, klatno slabe snage se pojavi i ode, uzbudi se retorika bijednog medijskog vokabulara, baš tužno. Još je tužniji tek dojam o uspješnosti takvog marketinga, pet javno osvijetljenih minuta razgovora o očajnom stanju domaćeg knjižnog nakladništva. Uvjerenje da se kvalificiranim rangiranjem najprije postiže relevantnost u određenom polju ionako je ucijepljeno već u pučkoškolski sistem. Kvalificirana publika do 15 godina zato sada, uz podatke o nacionalnim nutritivnim i preventivnoseksualnim navikama, s jednakom dozom rezignacije operira i podacima o nacionalnom prosjeku kupovine i čitalačkih navika. Što da Ivica i Marica učine s toliko memorijskog balasta?
Riječ je, dakle, o čistom statističkom balastu. Naklon svakom poštenom performansu, ali diskurs Olivera Mlakara u službi zabrinutih intelektualnih radnika ne stoji u poštenom odnosu sa stvarnim statusom egzistencijalno jadnih poslovnih subjekata, malih nakladnika. Mali izdavački lajbek već se davno otkopčal, a direktna akcija nije – iz razloga jednakih kao u mljekara, taksista, metalaca, tekstilaca ili novinara – urodila plodom u formi alternativne distribucijske mreže. Kad nema seljačke sloge, emitira se repriza problema: kako stvoriti i održati nove distribucijske kanale malih nakladnika?
Unatoč dobroj (ili sve boljoj) strukovnoj povezanosti i brizi u edukaciji budućih, nakladnici nisu našli jednostavnog načina da objasne proporcije zajedničke kulturne sramote: komisiona prodaja knjiga, koju uz Hrvatsku u Europi još koriste Srbija i BiH, upropaštava male nakladnike gore nego Ivica Todorić domaće dobavljače hrane u Konzumu. Ali avaj, od predsokratovaca do suvremenih post-post kulturnih teoretičara stvari su ostale u jednakom odnosu, za krajnjeg korisnika. Problem nakladnika nije isto što i problem (kompliciranog karaktera) knjige, pa vas ne mora brinuti, jer sa seljakom susjedom niste solidarni što netko ne može pošteno raditi svoj posao. Zato glejte jednu drugu stvar.
Jeste li primijetili ogromne količine kartonskih kutija na mjestima gdje se nekad prodavala drugačija roba – knjige, posuđe, ukrasno bilje? Iz nekog lošeg razloga, nema šanse da u Hrvatskoj ostanete kratki u potrazi za svakom dimenzijom skupe i prazne šarene kutije, da je kupite iz bizarne (anti)estetičke infekcije koju dobijete kad uđete, primjerice, u zagrebački “Profil megastore”. Možda ste, s druge strane, primijetili drugačiju trgovačku aberaciju u prostorima Hrvatske pošte. Ono što bi se u staromodnim dvadesetstoljetnim uvjetima zvalo knjižarskim i knjižnim ne-mjestom, u promijenjenim uvjetima je totalno mjesto za knjigu, na policama, uz igračke, jeftine filmove na DVD izdanjima i “papirnu konfekciju”. Hrvatska pošta proširila je svoj asortiman prodajom knjige, probali su kako ide, “pa se ponijelo”.
Činjenice iz prošlotjedne emisije HTV-a “Pola ure kulture” ponovila je u telefonskom razgovoru Jo Kempen iz sekcije Odnosa s javnošću Hrvatske pošte: da, u 2011. godini u 1.128 poštanskih ureda u zemlji prodalo se 225.140 knjiga.
Pošta dostupna svima
“Postoji i sistem kataloške prodaje, a svaki poštanski ured može po želji svojih korisnika naručiti tip i žanr knjige”, kaže dalje Jo Kempen i furiozno nabraja knjižnu ponudu po disciplinama, prekvalificirano za uobičajenu figuru knjižara u velikim knjižarama. “Indeks zadovoljstva radnika u Hrvatskim poštama svake godine raste”, objašnjava motivaciju poštara kojima se u skoroj budućnosti organizira nova obuka.
Hrvatska pošta, poznato je, sprema vlastitu TV platformu i ulazi u (priželjkivani) okršaj s velikim operaterima poput HT-a ili B.neta, pa će poštari u svakom selu i općini spajati uređaje i biti na usluzi korisnicima. “Neće biti potrebe za dodatnim zapošljavanjem, iskoristit ćemo postojeće kadrovske resurse i računamo na pokrivenost od 95 posto”, zaključuje Jo Kempen.
Podsjećamo, Hrvatska pošta je u državnom vlasništvu, ali se, na formalnopravnu žalost privatnih teve operatera, ne hrani budžetskim sredstvima. Naizgled čudno, zapravo očekivano i logično, ispada da će ulogu javnog servisa u ovoj zemlji na svojim leđima, metaforički i stvarno, nositi najprije lokalne pošte.
Rečeno terminom stare pijanističke škole, male nakladnike su u nekom strukturnom smislu “prešvindlali” poštari. Oni će knjige birati, prodavati i nuditi. Pošte će, moguće, u sivim ekonomskim uvjetima i baš protiv njih, iskoristiti svoju distribucijsku žnoru da postanu novi domovi ili klubovi kulture, oni “entiteti” koji se ubrzano zatvaraju pred ekonomskom ili duhovnom depresijom, ili se naprosto nemaju razloga otvoriti. Zašto otvoriti malu simpatičnu knjižaru kad imaš poštu? Zašto kupiti knjigu na kiosku kad u pošti imaš poznatog knjižara i susjedovu preporuku? Notorna krilatica kiosk-izdavaštva iz 2000-ih “Knjiga dostupna svima” ukorijenila se u boljem izdanju, uvela je pojam knjižare, kakav danas poznajemo iz megastorea, na mjeru lokalnog stanovništva. “Nudimo ono što čitatelji traže, nevažno jesu li to molitvenici, beletristika ili kuharice”, kažu iz HP-a.
Odavno već seoski župnici nisu klasični filolozi ili profesionalni orguljaši, rijetko gdje će lokalni državni službenik s klijentima razgovarati o literaturi. Eto se nama događa baš to, da pošte postaju novi župni uredi, knjižare, TV centrale i kulturni domovi u jednome. Plutajući označitelji domaće kulture. I tko sad može znati zašto je to dobro? Uvijek je dobro kad se infrastruktura u koju smo desetljećima zajedno ulagali konačno koristi u zajedničku korist.