Postavimo srpski voz na evropske šine

Činilo se dosta iznenađujuće kad je Srpski pokret obnove, kojem ste na čelu, ušao u lijevu koaliciju s Liberalno-demokratskom strankom?

Neki ovde komentarišu da je naša koalicija s Liberalno-demokratskom strankom k’o Louis Vuitton torbica s kokardom. Ali, dozvolite, isti je takav grb i na nacionalnoj zastavi. No, manimo šale. S LDP-om delimo najveći deo političkih vrednosti. Delimo iste proevropske vrednosti, s LDP-om se slažemo i oko ulaska Srbije u NATO-savez, bez obzira na ne tako davna loša iskustva s tom vojnom alijansom. Takođe, SPO nasleduje sve one proevropske vrednosti koje su bile poznate u srpskoj političkoj istoriji od Karađorđa

naovamo. Tako da to, kako vi kažete, predstavlja iznenađenje samo onima koji ne poznaju situaciju, ali ni razvoj SPO-a. Mi smo, ako se zaboravilo, bili stranka koja se dosledno borila protiv rata, javno smo pozivali mladost Srbije te 1991. godine da dezertira iz JNA i da ne ide na komšiju, na brata. I bili u tome uspešni. Žigosali smo dosledno svaki rat i svako etničko čišćenje celo to vreme. Više desetina hiljada mladića odbilo je vojni poziv. Bili smo deo svih proturežimskih demonstracija od 9. marta 1991. do 5. oktobra 2000. Suprotstavljali smo se Miloševićevoj politici od prvog dana. Dakle, sve to, pa i puno više, delimo s LDP-om.

Za ulazak u NATO

Kako gledate na učešće Socijalističke partije Srbije u Vladi koju predvodi Demokratska stranka? Štoviše, SPS drži resor policije, što je posebno ironično?

Na izborima 2008. moja stranka je bila u koaliciji Za evropsku Srbiju, koju je predvodio Boris Tadić. Ta koalicija jeste osvojila blizu 40 odsto glasova, ali to je bilo nedovoljno da formira vladu. Tehnički gledano, vladu je mogla da formira i antievropska koalicija, tada jedinstvena Srpska radikalna stranka, DSS Vojislava Koštunice i SPS. Oba tabora, i evropski i antievropski, tada su počeli da prose istu devojku – SPS. Od opredeljenja SPS-a zavisilo je ko će formirati vladu. Uprkos političkoj realnosti, ja sam lično bio protiv prošenja te devojke. Zagovarao sam stav da je možda bolje pustiti njih, da oni – kao ipak poraženi na izborima – sastave većinu, formiraju vladu i gurnu još malo dublje Srbiju ka dnu, da pokažu sve što znaju i da bi onda na vanrednim izborima, koji bi neminovno usledili, njihov poraz bio ubedljiv. Ostao sam u manjini, tako da je Tadić u ime svoje stranke napravio Deklaraciju o pomirenju sa Socijalističkom partijom, koju nit’ sam potpisao nit’ pozdravio.

Ulazak u EU uvijek sa sobom povlači i ulazak u NATO-pakt. Što s tim, s obzirom na nedavnu prošlost?

I oko toga se poklapaju naši stavovi sa stavovima LDP-a. Zagovaramo pristupanje Srbije NATO-alijansi, jer mislim da ne možemo biti nikakav izuzetak. Kroz kapiju NATO-a ulazi se u EU. NATO je svuda oko nas i nerazumna je politika koja proglašava vojnu neutralnost skupštinskom rezolucijom. Ili politika koja NATO u ime neutralnosti proglašava neprijateljem Srbije. Prvo, vojna neutralnost neke države ne dobiva se skupštinskim rezolucijama, nego mora biti potvrđena međunarodnim sporazumima. Srbije nije neutralna, ali ni nema svoju bezbednosnu politiku. Često sam govorio, ako nam je NATO neprijatelj, onda, junaci, iskoristite priliku kad je ta alijansa zauzeta ratovima u Afganistanu i Iraku, pa stupite u rat, odnosno nastavite onaj Miloševićev rat, pa još jednom “pobedite”. NATO je i politička organizacija.

Promašaj s belim listićima

Na srpskoj predizbornoj sceni pojavio se pokret za nevažeće, bijele listiće. Što o tome mislite?

Posredi jeste revolt, ali mi se čini da je to ono što se u pravu zove aberatio ictus sive impetus, šta će reći – promašeni udarac. Zar se time ne daje glas nastavku naopake politike? Većina naroda je neobrazovana i među tim neobrazovanim narodom kojim se lako manipuliše nećete imati ni jedan nevažeći listić. Ovde se čuje i pesma Pliva patka, pliva guska, Srbija će biti ruska. Niko od poklonika te pesme neće ubaciti nevažeći listić. Ovde imate snažne tzv. patriotske pokrete koji su za nastavak mržnje prema Hrvatima, Bošnjacima i Albancima. Niko ni od njih neće da ubaci prazan listić. Dakle, ko zagovara to? Pa, uglavnom one elite koje bi trebalo da učine, po mom mišljenju, nešto drugo, da se maksimalno napregnu da dođe do preokreta, da zaista preokrenemo ovu tragičnu stvarnost i srpski voz postavimo na evropske šine i snažno ga poguramo k Evropi. Ne možemo ka Evropi dok se ovde ne uspostavi evropski kvalitet regionalne saradnje, dok se ne desi istinsko pomirenje s narodima s kojima smo bili u tri nedavna rata – u Hrvatskoj, u Bosni i na Kosovu. To je preduslov. S prtljagom mržnje, ratova i želja da se sve to nastavi ili da se pričeka neki pogodni istorijski trenutak da ponovo progovori oružje, sa svim tim ne može da se stigne u Evropu.

Koji je vaš stav prema centralizaciji/decentralizaciji države?

Srbija je toliko centralizovana, i politički i ekonomski, da se njome, bukvalno, upravlja iz nekoliko beogradskih kancelarija. To je katastrofalna politika, pre svega po državu, ali i po narod. Nama odumiru čitavi predeli južno od Beograda. Za poslednjih deset godina potpuno se ugasilo blizu dve hiljade sela. Rubni krajevi, kao što su toplički kraj prema Kosovu, sam jug i istok Srbije, dramatično su ispražnjeni. Broj stanovnika u Srbiji za poslednjih deset godina, uprkos činjenici da su u Srbiju došle desetine hiljada izbeglica iz Hrvatske i s Kosova, smanjen je za blizu 400.000. Crne rupe odumiranja pojavljuju se usred Šumadije i po Vojvodini. Beograd je prenapregnut i pred pucanjem. Ne može nacionalna strategija da bude da se svi sjatimo u Beograd. Možda nam Hrvatska može biti inspirativna u tome. Još za vreme Jugoslavije, u Hrvatskoj je postojala svest o regionalnom razvoju. Recimo, jedan primer iz aviosaobraćaja. Postoje aerodromi, osim u Zagrebu, i u Osijeku, Rijeci, Splitu, Puli, Zadru i Dubrovniku. A mi smo za vreme Jugoslavije imali samo aerodrom u Beogradu i sad smo mu dodali još jedan povremeni, u Nišu. Dakle, regionalizacija je potrebna. Srbija je otprilike kao Austrija. Ako nju ne ugrožavaju evroregije, neće ni Srbiju. Vojvodina je jedna takva evroregija, Beograd druga, treća mora da bude istočna Srbija, četvrta Šumadija s Pomoravljem itd. Ideja je da sve one budu i otvorene za prekograničnu saradnju. To istovremeno znači da je potrebna i reforma političkoga izbornog sistema. Žalosna je istina da mi po ovom izbornom zakonu, koji je predložila Srpska radikalna stranka posle 5. oktobra 2000, teoretski sve poslanike srpske skupštine možemo izabrati iz jednoga beogradskog solitera. Svaka bi regija u Srbiji morala da ima svoje regionalne vlade, svoje regionalne skupštine i da bude posebna izborna jedinica. I tu se slažemo s LDP-om.

Priznanje realnosti Kosova

Kakvo je Kosovo danas društvo?

Milošević je zemlju uveo u rat s NATO-alijansom, rat je izgubio, kapitulirao i aktom o kapitulaciji, koji je potvrdila Rezolucija Saveta bezbednosti UN-a 1.244, država Srbija je morala da napusti Kosovo i nad tim Kosovom više nema državnog suvereniteta. To je realnost. Jedna od tačaka razlaza SPO-a s DS-om bila je i kosovska politika. Uporno sam tražio da se ona promeni, da je ona ovakva gubitnička i katastrofalna po Srbiju i da parola “I Kosovo i Evropa” neminovno vodi u slepu ulicu, u “Ni Kosovo ni Evropa”. Zato sam da iz istorijskih, emotivnih, mitskih, epskih razloga ne donosimo odluku o slanju ambasadora u Prištinu i uspostavljanju diplomatskih odnosa, ali ne smemo da ne priznamo realnost da to Kosovo postoji, da na tom Kosovu još živi oko 120.000 Srba i da dve trećine njih živi južno od Ibra, gde nam je sva ta kosovska duhovna baština. LDP i SPO tu traže da se prihvati nestatusni deo dokumenta Marttija Ahtisaarija. To znači da se prihvaća dokument, ali bez formalnoga priznanja kosovske nezavisnosti. Za tamošnju lokalnu srpsku zajednicu garantuju se zaštita i prava na evropskom nivou. Ona štite kulturno i duhovno nasleđe Srba na Kosovu. Primera radi, da smo prihvatili Ahtisaarijev dokumenat, ne bismo mogli da raspišemo lokalne izbore na Kosovu, ali bismo mogli sada da raspišemo i predsedničke i parlamentarne izbore, jer su ti Srbi državljani Srbije. Taj dokumenat priznaje određenu podelu unutrašnjeg suvereniteta između albanske većine i nealbanske manjine. Srpski jezik je ravnopravan s albanskim, kao i ćirilica. Ni jedna odluka u kosovskom parlamentu koja se tiče Srba i drugih nealbanaca ne može proći ukoliko ne dobije dvotrećinsku većinu u specijalnom odboru za zaštitu prava nacionalnih zajednica. Napokon, svi idemo k toj Evropi, pa će i te granice pasti i opet ćemo na Kosovo odlaziti kao za vreme Jugoslavije, a granica će biti paučina, nećemo ni da je primetimo kad je pređemo.

Međutim, čini nam se da se u jednoj točki ipak ne slažete s Liberalno-demokratskom strankom, naime u vezi s rehabilitacijom Draže Mihailovića?

Tu ne postoji saglasnost, ali to je pitanje prošlosti. Uza sve, to je i političko i pravno pitanje: političko u smislu da moramo i prošlost podvrgnuti kriterijumu istorijskih istina, a pravno u tom smislu da sve to moramo prepustiti sudovima da nezavisno rade svoj posao. Mislim da će sve da bude drugačije kad se – a toga neće u Srbiji da bude bez naredbe iz Bruxellesa – otvore svi tajni dosjei i kad se istim aršinom budu merile svačije zasluge i svačiji zločini.

Iz partizanske sam porodice

Ne trebaju nam dosjei da znamo da su, da ostanemo samo u Hrvatskoj, četničke jedinice iz sjeverne Dalmacije vrlo brzo počele kolaborirati najprije s Talijanima, pa s Nijemcima i na kraju s ustašama?

Ono što je neoboriva istorijska činjenica jeste da ima mnogo toga što spaja obe gerile – jugoslovensku vojsku u otadžbini i partizanski pokret. Obe gerile su bile za obnovu Jugoslavije, obe su bile višenacionalne po svom sastavu i obe su do početka 1944. u svojim jedinicama imale najviše Srba. Ustanak protiv okupatora pokrenuo je Draža Mihailović, prvi pozvao i prvi krenuo. Obe gerile prave zločine. Tko koliko, treba prepustiti istoričarima. Ja sam iz partizanske porodice. Dragi su mi partizani, ali mi je draža istorijska istina koju znam. Hrvatski istoričar Jozo Tomasevich objavio je još za života Jugoslavije knjigu o četnicima, koju sam čitao u engleskom izdanju. Prema njemu, počinjena su tri velika ratna zločina nad civilima od strane svega toga što se naziva četnicima, prvi u Gatima kraj Omiša, drugi u Foči, a treći u Vraniću kraj Beograda. Među velikim partizanskim zločinima ističu se oni u Crnoj Gori početkom 1942, istočnoj Hercegovini i Bosanskoj krajini, koje je naša posleratna istoriografija okvalifikovala kao “lijeva skretanja”. Mihailović nije poricao ni na suđenju, a ja sam u posedu stenografskih beležaka sa suđenja, zločine nekih svojih ljudi koje je proganjao i kažnjavao, ako je mogao da ih uhvati. Njemu se, primera radi, na suđenju na savest stavljeni i pripisani nesumnjivi zločini Koste Pećanca i saradnja s okupatorom, nesumnjivi zločini Jove Škave, koji je neke partizane prodao Nemcima, zločini Vučka Ignjatovića i zločini Bože Javorca nad civilima. Ali slabo se zna da su sva četvorica bila osuđena od Mihailovićevih ratnih sudova i streljana upravo zbog saradnje s okupatorom i zločina nad civilima. Takođe, suđeno je dvanaestorici oficira i vojnika, koji su streljani zbog zločina u Foči. Što se popa Đuića u Dalmaciji tiče, tri puta je Mihailović slao svoje emisare s pozivom Đuiću da dođe u vrhovnu komandu i svu trojicu je Đuić likvidirao. U tom kraju su bile posebne okolnosti, a o njima je nedavno veoma dobro govorio i hrvatski predsednik Ivo Josipović. Ustaška zločinačka država je instalirana i po cenu da se delovi Hrvatske predaju italijanskom okupatoru. Taj okupator ipak nije činio genocid te Đuić i još neki Mihailovićevi ljudi koriste tu situaciju, paktiraju s Talijanima, od kojih nisu bili biološki ugroženi. Josipović kaže da bi bolje bilo da je okupator više teritorije dobio, jer bi bilo počinjeno manje zločina.

Znam da je vama neugodno o svemu ovome pričati jer ste glasilo Srba u Hrvatskoj, ali istina treba da nas sve isceli. Istinu ne smeju da pričaju ljudi zaslepljeni bilo kakvom mržnjom. Nikako ne može biti da se otpor genocidu proglašava za genocid. Da zaključim, možda bi upravo neke činjenice iz Drugoga svetskog rata mogle relaksirati odnose između Srba i Hrvata. Recimo, ona da je komandant Prvoga ravnogorskog korpusa Hrvat Zvonimir Vučković ili da u komandi sede general Matija Parac ili Mustafa Mulavić, musliman, i da na Ravnoj gori izlaze slobodne muslimanske novine.