Potrgane društvene veze

Nekada je to izgledalo ovako: mlad čovjek, oba spola, išao bi u vrtić, pa u školu. Zatim bi se ili zaposlio ili nastavio studirati. Ako nije odlučio da se nekoliko godina “traži”. Da eksperimentira u praksama i vrijednostima koje se nisu direktno ticale svijeta rada, već su proizlazile iz slobodnije intelektualne znatiželje, u potrazi za odgovarajućim životnim stilovima. U 1960-im godinama dio omladine – i to u oba tadašnja svjetsko-politička bloka – bio je zahvaćen fenomenom kontrakulture. U 1980-ima ona je skromnije i dvoznačnije preformulirana u podkulturu. Punkeri su smijenili hipije, spomenimo samo dvije najpoznatije skupine. Bilo kako bilo, svi su ti fenomeni nekonvencionalnog i ekstravagantnog psihosocijalnog porijekla, koji su bili mogući zbog institucionalizirane psihosocijalne “odgode” u preuzimanju odgovornosti za zajednicu među generacijama, dali i vrijedne samostalne, pa čak i povijesne rezultate.

Istovremeno, postojala je i veća obiteljska solidarnost, a u nas je porodica još za većinu bila ona šira, koja je uključivala i tri generacije, odraslu braću i sestre na okupu itd., a ne samo nuklearna, što je čine roditelji i djeca. To da je, primjerice, srednjoškolska omladina grupa u adolescenciji, s posebnim generacijskim svojstvima, palo je na pamet ljudima – pa onda i znanstvenicima – tek u 20. stoljeću. Sve to bilo je povezano s procesima povećane industrijalizacije, urbanizacije, deagrarizacije većine ovdašnjih društava. Uglavnom, za roditelje, s autoritetom i bez njega, briga za potomstvo smatrala se relativno okončanom činovima inicijacije mladih, koji su se obično svodili na završetak formalnog školovanja, na trajno zapošljavanje i na ženidbu (što je u pravilu, s rastućim iznimkama, značilo dugotrajan, civilno priznati, heteroseksualni i monogamni brak). Novoj obitelji stare su pomagale da se skući – i to je bilo to.

I danas, naravno, postoji neka društvena dinamika, no ona kao da ide baš u suprotnom smjeru. U novoj reartikulaciji generacijskih pripadnosti nekadašnja omladina – grupa od izučavanja koje su živjele empirijska sociologija i psihologija – postala je skupinom pukih “mladih odraslih”. Uglavnom bez posebnog okusa, boje i mirisa. Društvene veze – jer njima se ovdje bavimo – zapale su u krizu. To da znanosti, ali i politika, danas ponovno moraju brinuti o nenarušavanju društvene kohezije, o integraciji pojedinih skupina u društvo (usput, cijela naša “srpska” institucionalna scena počiva na pretpostavci da se, eufemistički rečeno, marginalizirana etnička skupina treba organizirati na etničkoj podlozi i u to ime za sebe zahtijevati posebna kolektivna prava, novčane potpore, razne privilegije itd., što ne bi bio problem da država “politikom priznavanja” identitetskih skupina dodatno ne osnažuje ono isto etničko načelo koje je od početka ideološka krinka za isključivanje i marginalizaciju; tako postavljena rješenja mogu biti samo “korektivna”, a ti ispravci donose i nove probleme u unutarmanjinskom nadzoru i represiji), nešto govori o stanju društvenosti.

Procesima društvene integracije suprotstavljaju se enormni trendovi društvene dezintegracije. Još je sociološki klasik Emile Durkheim govorio o fenomenu “društvene anomije”, a on se danas ne vraća iz nebesa. Razloge treba tražiti prije svega u privrednim procesima, i to u svjetskim mjerilima, ali i u nekim kulturno-ideološkim procesima. Koji nisu originalno patentirani u hrvatskoj duhovnoj obnovi, već dolaze iz samih centara kapitalske moći. Na koincidenciju tri krize – onu konjunkture, ciklusa i samog kapitalističkog sistema – vladajuće klase odazvale su se neoliberalnom privrednom politikom u svjetskim mjerilima i uništavanjem socijalne države. U nas tu “nužnost” osnažuje i demonizacija svega lijevoga, pod imenom navodne činjenice “sloma komunizma”. Tako se događa da one snage u političkim aparatima države koje “po sebi” i ne bi bile sklone ovim drastičnim antisocijalnim mjerama – ali koje su uvjerili da ni strukturna reforma ni revolucija u ozbiljnom smislu nisu moguće – moraju sada rješavati kvadraturu kruga. One misle da moraju uvoditi privredne i socijalne politike koje povećavaju društvene napetosti i značajno razgrađuju društveno vezivo među ljudima, dok istovremeno to društveno vezivo žele barem djelomično sačuvati. Zadatak pred njima dostojan je i većih formata od onih koji danas sačinjavaju Vladu i ministarstva: kako sačuvati društvo u neprijateljskom svjetskom kontekstu?

Da stvar bude gora, jedan je od strukturnih paradoksa u društvima u kojima prevladava kapitalistički način proizvodnje (a naše to sada jest) da su procesi društvene kohezije u njima istovremeno i procesi društvenog isključivanja. O tome piše slovenski sociolog Rastko Močnik kada analizira kako robni fetišizam trga dojučerašnje društvene veze među ljudima. Drugim riječima, naše društvo ne može se očuvati i obnoviti ako ujedno ne očuva i ne obnovi velike grupe “suvišnog”, a ustvari marginaliziranog stanovništva. Što je država blagostanja, kapitalistička i socijalistička, ako ne redistribucija društvenog bogatstva, s brojnim mrežama društvene sigurnosti, koje uspješno odvraćaju spontane težnje kapitalističkog sistema za povećanom eksploatacijom i isključenjem “nekorisnih” članova društva? Danas se sva društva suočavaju s ozbiljnim posljedicama isključivanja i marginalizacije, koje otvaraju nova i nova područja “društvene anomije” (kriminal, siva ekonomija, ilegalna ekonomija, trgovina drogama i trgovina ljudima). A svi ti procesi uzrokuju neke društvene “troškove”, koji se sada – u neoliberalnom kontekstu – ne usmjeruju u redistribuciju socijalnih mreža, već u razne oblike društvene represije. Ne možeš li zaposliti mase nezaposlenih, otvaraj nove zatvore u tzv. društveno-privatnom partnerstvu. Pa od jučer potplaćenih najamnih radnika pravi danas još potplaćenije zatvorenike s radnom obavezom – možda za istog poslodavca koji im na slobodi duguje dohotke?

Nekadašnja društva potresala su proturječja između eksploatiranih i eksploatatora, između tirana i onih zatiranih, napetosti između raznih konkurirajućih autoriteta, protuslovlja između istovremenih, a međusobno se isključujućih načina društvenog strukturiranja. Sve te suprotnosti, antagonističke i neantagonističke – kako bismo rekli mi marksisti – danas su zasjenjene krizom samih društvenih veza. U suvremenosti zakazuju sami mehanizmi društvene kohezije. Što ne znači da kapitalizam ne djeluje. Upravo suprotno. Samo što on danas više razara no što stvara. Zato današnja omladina “ne stiže” razviti svoju alternativnu kulturu. Punk je mrtav, ali baš sada ima najviše sponzora.