Pravo na protest

Kukuriku koalicija je obećavala, a Zoran Milanović tijekom izborne kampanje opetovano ponavljao i najavljivao ukidanje zabrane protestiranja na Markovom trgu. Što se otada promijenilo? Umjesto ukidanja zabrane, najavljuje se nominalno oslobađanje trga, ali s nekim novim restrikcijama, poput ograničenja kretanja i ograničenog broja prosvjednika.

Inicijalnu odluku o zabrani demonstriranja na Markovom trgu donijela je vlada Ive Sanadera i otada su svi pokušaji većih prosvjeda na toj gornjogradskoj lokaciji spriječeni; trg je poslužio tek kao pozornica za govor američkoga predsjednika Georgea W. Busha i za jednokratnu opernu izvedbu. Te iznimke potvrđuju tezu da su navodni sigurnosni razlozi zabrane tek puka izlika, pa je jasno da je antidemokratska zabrana mirnoga demonstriranja na Markovom trgu motivirana isključivo sprečavanjem prosvjeda pred nosom Vlade i Sabora.

Povijest atentata

Formalna zabrana nije 2008. spriječila jednog građanina da se iz protesta autom ne zaleti u vrata saborske zgrade, kao ni performans Siniše Labrovića, koji se 2010. usred bijela dana pomokrio posred “zabranjenoga grada”. Nastojanja Građanske inicijative “Matija Gubec” da se zabrana ukine nisu naišla na odjek, pa se danas na navodnom mjestu pogubljenja seljačkog vođe ne odvija nijedna manifestacija, niti se one potiču. Tako drugi najstariji zagrebački trg, umjesto živosti i optimizma, zrači represijom od koje ga treba osloboditi, no te se neće postići novim restrikcijama.

Za razliku od danas, Markov je trg u prošlosti bio mjesto intenzivne interakcije. Ondje se od 1256. godine održavao sajam, a u Zlatnoj buli Bele IV. striktno se navodi da se sajam, odnosno “svečani trg održava dva dana u tjednu, to jest u ponedjeljak i četvrtak, i da je osim toga svakoga dana trg svakidašnji”.

Činjenica da Gornji grad ima dugu tradiciju političkog središta Hrvatske tek je u novije vrijeme bitnije utjecala na karakter same plohe trga, veliki dio 20. stoljeća ondje je bilo parkiralište za potrebe tamošnjih institucija. Prvi službeni vladin automobil, koji se nazivao “zemaljskim”, parkiran je pred banskom palačom 1912. godine: bio je marke “Austro-Daimler” i stajao je otprilike koliko i dvokatnica u Zagrebu, a kupio ga je ban Slavko Cuvaj. Upravo će taj automobil biti poprište prvoga političkog atentata u modernoj hrvatskoj povijesti, kada je na Cuvaja u Mesničkoj ulici pucao Luka Jukić, promašivši metu. Čin će imati i kratkoročne posljedice po vozni park tadašnje vlade, jer je dotadašnji “upravljač”, kako se nazivalo službenoga vozača (kojega je vlada jedva pronašla), nakon atentata dao ostavku, ne želeći nositi glavu u torbi. Iste je godine, navodno, i na samom Markovom trgu još jednom pucano na Cuvaja, a opet neuspješni atentator, navodno Stjepan Planinšak, na licu mjesta izvršio je samoubojstvo. Novi se atentat dogodio već iduće 1913. godine, kada je Stjepan Dojčić u Markovoj crkvi ranio bana Ivana Skerlecza. Tom je prilikom crkva bila desakralizirana, pa ju je trebalo ponovno posvetiti. Zadnji neuspješni atentat na trgu bilo je raketiranje Banskih dvora od strane JNA 1991. godine.

Kriza zagrebačkih trgova

Srpanjske žrtve ostale su sve do danas najpogubniji događaj, s najviše smrtnih ishoda: bio je to pokolj tijekom demonstracija 1845. na kojima su se sukobili mađaroni i simpatizeri Narodne stranke, na koje je pucala vojska, kada je na Markovom trgu i oko njega ubijeno petnaest osoba.

Tijekom prošlog stoljeća Markov je trg bio mjesto masovnih okupljanja, poput onih prilikom proglašenja Države SHS ili oslobođenja Zagreba 1945. Ime je mijenjao dvaput: nakon atentata u beogradskoj skupštini nazvan je po Stjepanu Radiću, a povijesno mu je ime vraćeno 1990. Obnovljen je 2006., no loše i bez javnoga natječaja. Na tom središtu turističkoga interesa, primjerice, ne postoji nijedna klupa, a to je slučaj i sa svim drugim gornjogradskim trgovima. Sve to potvrđuje tezu o zagrebačkoj krizi trgova, koji odavno više nisu “mjesta zaustavljanja i trajanja”, nego roba koju se iznajmljuje ili, u slučaju Markova trga, prisvaja.

Upravo zbog svoje povijesne uloge i suvremenog značenja, javni prostor Markova trga mjesto je na kojem se polažu predsjedničke prisege. U istoimenoj su crkvi prisezali gradski suci, zastupnici i banovi, a u saborskoj je zgradi prisegnuo i prvi predsjednik prve hrvatske republike Vladimir Nazor; prvi koji je predsjedničku zakletvu položio na samom javnom prostoru bio je Franjo Tuđman, s kojim je takva tradicija i započela.

Nulta točka javnosti

Inauguracija na mjestu gdje je po legendi u veljači 1573. užarenom krunom okrunjen veliki hrvatski borac za pravdu Matija Gubec na neki način dodatno obvezuje da se trg vrati u službu javnosti, a to onda svakako uključuje i pravo na prosvjed pred ustanovama predstavničke demokracije. Sve drugo osim ukidanja bizarne zabrane i potpune slobode kretanja i protestiranja na Markovom trgu posve je neprihvatljivo. Nema tih sigurnosnih razloga koji bi ograničili pravo na trg kao nultu točku javnosti. Objekte valja štititi, ali ne na način da se građanima ukidaju ili ograničavaju temeljna prava. Problem, čini se, i nije u tome da se na trgu nalaze državna tijela, nego u odnosu prema građanima.

Pravo na civilizirano izražavanje neslaganja s bilo čijom politikom na Markovom trgu trebalo bi biti neupitno. A upravo zbog toga što su na tome povijesnom mjestu Vlada, Sabor i Ustavni sud, odnosno činjenice da je Markov trg stoljećima stvarno i simboličko središte hrvatske vlasti pa i demokracije, to je mjesto snažno nabijeno značenjem i upravo je ono lokacija na koju mirni prosvjedi i sva druga slobodna okupljanja spadaju. Konačno, “trg nije samo javni prostor nego i prostor za javnost”. Oko temeljnih ljudskih prava, poput prava na slobodu kretanja i govora, nema pregovora, što povijest i uloga Markova trga u hrvatskom političkom, društvenom i kulturnom imaginariju samo dodatno ističu.