Pravo na zatvor bez prava na odštetu

Predstavljanje godišnjeg izvještaja o suđenjima za ratne zločine, koje su proveli Dokumenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Građanski odbor za ljudska prava i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka, bilo je prilika da se dotakne problem ljudi koji su mjesece, pa i godine proveli u pritvoru pod optužbama za ratne zločine koje nisu počinili. Čak i kada su oslobođeni, odštetu zbog proglašenog (i amnestiranog) učešća u pobuni protiv Hrvatske ne mogu dobiti. O takvim slučajevima za “Novosti” govori Mladen Stojanović iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka.

– Činjenica je da su, naročito 1990-ih godina, podizane optužnice protiv nekih pripadnika srpskih postrojbi iako nije bilo dokaza da su upravo oni počinitelji zločina, ili djelo za koje ih se optuživalo zapravo nije bilo ratni zločin. Neki su i osuđeni u odsutnosti. Zabilježili smo primjere da su nakon uhićenja ili izručenja iz drugih država, u provedenim postupcima, s obzirom na to da nisu postojali dokazi protiv okrivljenika, kaznena djela za koja ih se teretilo prekvalificirana u oružanu pobunu ili neko drugo djelo koje je podložno Zakonu o općem oprostu, pa su postupci protiv njih obustavljeni. Iako su neko vrijeme proveli u pritvoru, oni nemaju pravo na naknadu štete zbog neutemeljenog uhićenja, jer je Zakonom o kaznenom postupku propisano da počinitelji kaznenih djela koji su pomilovani ili im je dat oprost za kaznena djela počinjena od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996. ne predstavljaju osnovu za primjenu odredaba o naknadi štete zbog neopravdanih osuda ili neutemeljenih uhićenja – naglašava Stojanović.

Bez mogućnosti obrane

Apsurdno je i što nakon prekvalifikacije kaznenog djela iz optužnice, iz ratnog zločina na oružanu pobunu, optuženi zapravo nema mogućnost obrane, jer se postupak odmah obustavlja primjenom Zakona o općem oprostu. Čak i da nije sudionik oružane pobune, optuženi se ne bi mogao braniti od takve optužbe.

Drugačija je situacija ako nema prekvalifikacije optužbe, pa se donese oslobađajuća presuda. Tada imaju pravo na naknadu štete, ali takvih slučajeva je malo. Ističući da je svim tim ljudima napravljena golema nepravda, Stojanović kaže da je zabilježeno više takvih slučajeva, ali ne postoji točna evidencija o njihovom broju.

Sreten Peslać bio je u odsutnosti osuđen na deset godina zatvora zbog zločina u Erveniku, potom je izručen iz Italije, u pritvoru je proveo godinu dana, da bi djelo za koje ga se tereti bilo prekvalificirano u oružanu pobunu i postupak je obustavljen. Oprost je primijenjen i na Nikolu Alaicu, Mileta Bekića, Dragu Karagaću, Milana Prusca i Sretu Jovandića, koji su bili optuženi za ratni zločin protiv civila počinjen u Belom Manastiru i drugim mjestima Baranje, a u pritvoru su proveli oko dvije godine. Ernest Rađen je bio okrivljen za zločin u Škabrnji, izručen je iz Grčke, u pritvoru je proveo 550 dana, da bi kazneno djelo za koje ga se teretilo bilo prekvalificirano u djelo ugrožavanja teritorijalne ukupnosti, što je također podložno Zakonu o općem oprostu.

– DORH smatra da su prekvalifikacije u oružanu pobunu za njih prihvatljivo rješenje, jer ako se pojave dokazi da su osobe počinile ratni zločin, moći će se ponovno podignuti optužnica za ratni zločin – kaže Stojanović.

Ernestova sestra Edita Rađen Potkonjak osuđena je 1995. u odsutnosti na 15 godina zatvora i tek je 2010, nakon što je iz Banja Luke podnijela zahtjev za obnovu postupka, djelo prekvalificirano i postupak obustavljen. Sigurno je da je i drugim osobama, iako možda nisu bile u zatvoru, ali im je kretanje bilo ograničeno zbog međunarodnih tjeralica, učinjena nepravda jer su godinama neosnovano bile optužene ili osuđene.

Neprofesionalno pravosuđe

– I taj je slučaj rezultat pristranog i neprofesionalnog rada pravosuđa, čije se posljedice još osjećaju, a takvih slučajeva vjerojatno će biti i ubuduće – kaže Stojanović i dodaje da se i nakon revizije predmeta ne može smatrati da su eliminirane sve neosnovane optužbe ili presude. Na pitanje kako naći rješenje za te ljude, Stojanović ističe da je to stvar zakonodavstva, dakle političke volje.

– Dok postoji odredba u ZKP-u po kojoj oni nemaju pravo na naknadu štete, teško će do naknade štete doći. Naknadu će teško ostvariti u postupcima u Hrvatskoj, ali ako budu uporni i postupak dovedu do Europskog suda za ljudska prava, možda mogu uspjeti – kaže.

– Bilo bi dobro da se situacija razriješi unutar Hrvatske. Apsurdno je da netko provede dvije ili više godina u pritvoru zbog optužbe za ratni zločin, da mu se potom “oprosti” učešće u oružanoj pobuni i da tu priča završava, tim više jer su te osobe bile lišene slobode duže nego neki koji su osuđeni za ratni zločin i odslužili kaznu za njega. Prevencija budućih takvih slučajeva moguća je samo što boljom regionalnom suradnjom. Tužiteljstva država u regiji moraju što intenzivnije surađivati. Ako optužbe i presude stoje na čvrstim osnovama, okrivljenike treba procesuirati u državama u kojima prebivaju, a ako nema dovoljno dokaza, potrebno je odustati od optužnica – zaključuje Stojanović.

Zakon korak naprijed, praksa korak nazad

Voditeljica Dokumente Vesna Teršelič ukazala je na poboljšanja zakonodavnog okvira u kome se odvija procesuiranje ratnih zločina, ali i nastavak trenda neefikasnosti pravosuđa kroz višestruko ponavljane postupke, kao kod Mihajla Hrastova kome se za likvidaciju ratnih zarobljenika sudi već 20 godina. Vlada je ujedno pozvana da donese odluku o otpisu parničnih troškova civilnih žrtava rata koje na sudu nisu uspjele s tužbama za naknadu štetu zbog smrti bliske osobe. Od 118 takvih slučajeva, 15 zahtjeva je usvojeno, a 83 zahtjeva su odbijena.

– U 72 odbijena predmeta sud je odredio i plaćanje parničnih troškova od ukupno 2.041.691 kuna, pa im prijeti ili je već nastupila ovrha – rekla je Vesna Teršelič.

Mladen Stojanović ukazao je na neprimjeren i navijački odnos medija i političara u odnosu na lanjsku hašku presudu Gotovini iMarkaču, kao i na zastrašujući manjak pijeteta i senzibiliteta za žrtve. Pohvalio je podizanje optužnica protiv Merčepa i za zločine nad srpskim civilima u Sisku, završavajući s podacima DORH-a po kojima je za 490 zločina, za koje su poznati počinioci, u potpunosti riješeno tek 103.