Prema evropskom pristupu

Da ZagrebDox svake godine u svakom pogledu sve više napreduje, mogli su se uvjeriti svi koji su došli na njegovo osmo izdanje. O tome što je obilježilo ovogodišnju najznačajniju regionalnu smotru dokumentarnog filma posljednje festivalske noći razgovarali smo s njenim direktorom Nenadom Puhovskim.

– Obećali smo da ćemo za nešto manje para napraviti bolji festival nego lani i mislim da smo u tome uspjeli: imamo više publike, raznolik program, neke nove programe, novi prostor, novi dizajn, novu web-stranicu, jako kvalificirane i dobre članove žirija, pa smo napravili korak naprijed, što smo i najavili – ocjenjuje Puhovski.

Budžetska ograničenja

Neki su mediji istaknuli da je ove godine za deset do 15 posto nadmašen prošlogodišnji broj od 25.000 gledalaca, što se moglo vidjeti i po redovima pred blagajnama Movieplexa, rasprodanim predstavama i gužvama u dvoranama.

– Zapravo, ne treba samo natjeravati broj gledatelja. Postoji prirodni limit cijele priče: ono gdje mi se čini da treba raditi, što želimo i mislim da znamo raditi, jest da Festival postane okupljalište ljudi koje zanimaju dokumentarci, ne samo u Zagrebu i regiji, nego i u evropskim razmjerima. Za to imamo sve šanse – energiju, ekipu i, mislim, dobru potporu. Ali, tužno je kada na dodjeli nagrada polovica nagrađenih autora nije s nama, jer financijski nismo u stanju dovesti pedesetak autora filmova u konkurenciji. To je loše, jer kada pozovete ljude, stvara se priča koja putuje svijetom. Uz to je vezana i činjenica da nam budžet ne dopušta da imamo novčane nagrade. Na tome, uz niz drugih stvari, moramo raditi da bismo 2014, na desetogodišnjicu Festivala, imali evropski pristup – kaže Puhovski.

Na pitanje kako publika ocjenjuje filmove odgovara da to tijekom festivala nije znao.

– Da je film Dane Budisavljević “Nije ti život pjesma Havaja” osvojio nagradu publike doznao sam tek u noći sa subote na nedjelju. Ocjene filmova obrađuje ekipa naših volontera, a s njima smo izišli na samom kraju, kako bismo imali fer utakmicu i da ne bismo vršili pritisak na gledatelje pri glasanju. Nadam se da se zadovoljstvo viđeno na licima ljudi koji izlaze iz punih dvorana odrazilo i na ocjene – govori.

– Ove smo godine imali lijep broj hrvatskih filmova, a mislim da je regionalna konkurencija posljednju godinu bila manja, ali ne i lošija – kaže Puhovski, koji tijekom ove i početkom sljedeće godine očekuje jaču ponudu iz regije koja, to zna iz iskustva, ide u ciklusima.

– Od hrvatskih smo premijera uspjeli napraviti i neku malu svečanost, jer za dokumentarce želimo biti ono što je Sarajevo za igrani film, centralno mjesto regije. Koliko smo radili da od 5.000 dođemo do 25.000 gledatelja, toliko radimo i na tome da napravimo neki mali dokumentarni market, da pojačamo ZagrebDox Pro (program za autore filmova), da dovedemo više profesionalaca. Ove smo godine ugostili dvojicu direktora festivala, iz Nizozemske i iz poljskog Krakova, bio je tu i urednik DOX magazina, najvećega evropskog časopisa za dokumentarni film. Dakle, nastojimo da bude življe i u tom profesionalnom dijelu, ne samo u onom koji se tiče publike – ističe Puhovski.

Zadovoljan je reakcijama medija i javnosti na sedam filmova iz ovogodišnjeg Kontroverznog Doxa:

– Dobro je imati vrstu filmova koji otvaraju rasprave i mislim da je Hrvatska generalno napredovala u tom smjeru, da su rasprave mnogo mirnije i civiliziranije. Postoji niz tema koje treba otvarati, a ZagrebDox će uvijek biti mjesto za to, bilo da je riječ o suradnji Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, generalu Anti Gotovini ili nekim drugim stvarima.

Pitanja prošlosti

Ističe kako su ove godine prije početka Festivala dobili mail u kojem se zahtijeva da ne prikazuju film “Ambasador”: govori o novinaru koji je nabavio diplomatski pasoš i upustio se u trgovinu draguljima u Africi, a i na nekim drugim festivalima tražena je zabrana njegovog prikazivanja.

– ZagrebDox treba podupirati ono bitno, a to je dijalog. Festivali su popularni, jer su mjesto razgovora o filmu, ne samo prikazivanja. To je bitna razlika između televizije i gledanja filma na festivalu, na njemu susrećeš neke ljude i razgovaraš o filmovima.

Žiriji su odlučili kome idu nagrade, “Veliki pečati” za međunarodnu i regionalnu konkurenciju, “Mali pečat” za najboljeg autora i nagrada “Stanje stvari” za film koji najbolje promovira ljudska prava, a Puhovski je sam dodijelio nagradu za najboljeg autora svoje generacije.

– Mislim da su odluke dobre i da su oba žirija, bez ikakvoga međusobnoga dogovora, ukazala na to da se ponekad treba vratiti kratkom dokumentarcu; poljski film “Povratci” traje sedam, a bosanskohercegovački “Jedan dan na Drini” 17 minuta. Dakle, nije nužna velika produkcija i veliki film, važna se priča može ispričati u desetak minuta, a to mogu raditi i mladi ljudi i iskusni dokumentaristi. Opsesija kinematografskim dokumentarcem, koja je neko vrijeme vladala scenom, nije loša, ali ne smije biti jedini način izražavanja – kaže direktor ZagrebDoxa.

Ove je godine prikazan film srpske redateljice Mine Đukić “Yugo, kratka autobiografija”, a njena hrvatska kolegica Irena Škorić koju godinu ranije snimila je film “Rastanak”, u kojem je taj automobil također u glavnoj “ulozi”.

– Mislim da nije riječ samo o Yugu, nego o mentalnom prostoru bivše Jugoslavije, o generacijama koje imaju neka neriješena pitanja, obiteljska ili socijalna. Pitanja prošlosti održavat ćemo sve dok se neke stvari ne poslože i to će potrajati još barem generaciju, ako ne i više – kaže Puhovski.