Velika voda i sloboda

Nakon što je diplomirao povijest, Hrvoje Ivančić, 29-godišnjak iz Zaboka, svoj je životni put nastavio kao fotograf i spisatelj, a onda, proširujući interese, i kao novinar, putopisac i snimatelj. Raznolikost medija kojima se bavi pomogla mu je da kvalitetno spoji i izrazi svoje dvije strasti, pisanje i putovanje. Njegove putopisne reportaže već su se mogle vidjeti na malim ekranima, a fotografije na dvadesetak izložbi nazvanih “Put za Kathmandu” i “Afričke priče”. Nedavno je objavio i svoju prvu knjigu.

O čemu je riječ u vašoj knjizi “Dunavski blues” koju upravo promovirate, a koja će ove godine izaći i u Srbiji i Makedoniji?

“Dunavski blues” je putopisni roman o dvojici prijatelja koji su ostvarili želju o kojoj su maštali kao klinci: spustiti se čamcem od Zagreba do Crnoga mora. Priča je to i o ljudima koji žive uz rijeku, a ima i dosta povijesnih objašnjenja koja provlačim kroz dijaloge. No, knjiga govori i o promjenama čovjeka, jer to nije bio samo put, nego i upoznavanje vlastitih mogućnosti u ekstremnim uvjetima: prije pet godina, na dvomjesečni put dug 3.000 kilometara, krenuo sam u malenom gumenom čamcu s prijateljem Titom Trojakom. Polazna točka bio je zagrebački Jakuševac, a zadnja gradić Sulina na delti gdje se Dunav ulijeva u Crno more. Nas smo dvojica na put krenuli kao velika djeca, pomalo naivno i nepripremljeni za sve ono na što smo naišli. Iako je prvotna zamisao bila splav, kupili smo čamac, koji je bio jeftiniji, ali veoma star i izbušen. Bilo je zavrzlama i s prelaskom granica, čak su nas vraćali s njih. Događale su se bizarne stvari, ali i najljepše, posebno kontakti s ljudima. Često smo posjećivali lokalne vrtove uz rijeku, svakodnevno upoznavajući tamošnje stanovnike, od kojih smo dobivali hranu, jer novca nismo imali. Likovi u knjizi su upravo ljudi koje smo susretali. Puno je osebujnih ličnosti koje žive uz rijeku, posebno u Beogradu, pa se i dobar dio priče odvija ondje, gdje živi i naš prijatelj Cikić, koji je s nama plovio nekoliko dana.

Razbijanje predrasuda

Što ste zabilježili u putopisu “Put za Kathmandu”?

Dokumentarac od šest polusatnih nastavaka nastao je 2008., tijekom šestomjesečnog putovanja kopnom od Hrvatske, preko Irana, Pakistana i Indije, do Nepala. Iako je materijal snimljen amaterskom kamerom, u njega je uloženo dosta truda te iskače od uobičajenih putopisa, što potvrđuje i činjenica da je prikazan na deset lokalnih televizija u Hrvatskoj i na nacionalnoj televiziji Bosne i Hercegovine. Prikazao sam putovanje kroz te prekrasne zemlje, od kojih posebno volim Pakistan: tamošnji su ljudi veoma gostoljubivi prema putnicima, prime vas u svoj dom, počaste i ponude mjestom za spavanje. Bez obzira na probleme s terorizmom, Pakistanci su divni i nimalo ne potvrđuju predrasude koje prema tom svijetu imaju Evropljani, a koje se temelje na tračevima prozapadnih medija.

Vaš je putnički “staž” započeo prije desetak godina. Kako je sve krenulo?

Prvo veliko putovanje bilo je u Egipat, po završetku srednje škole. S ruksakom na leđima, odlučio sam vidjeti jesu li putovanja za mene i ispalo je divno. Bila je to velika stvar i, na neki način, sukob kultura, bar za mene mulca, koji prije nije puno znao o toj zemlji. Nastavio sam se držati Bliskog istoka, koji je prilično blizu, a opet tako egzotičan. Potom, proširujući znanje o svijetu i ljudima, krećem i u daleke zemlje Azije i Afrike. Putujući, poželio sam zabilježiti svoje dojmove i zarađivati za život pišući reportaže. Od tada živim tako da uklapam stvari koje volim u ono što moram raditi da bih preživio. Moje fotografije i zapisi mijenjali su se s odrastanjem, kroz putovanja se učenje odvija puno brže – kažu da čovjek koji putuje proživi i pet života. Više sam mjeseci u godini na putu i to mi je postao stil života. No, biti putnik može svatko, nije to vrlina; ako se radi o reporterskom poslu, jedino je možda potrebno malo više hrabrosti. Bio sam u Južnom Sudanu jedini reporter iz Hrvatske nakon odcjepljenja i bila je to prilično škakljiva situacija, ali to mi je strast, pa nemam vremena za strah.

Što vas tjera na putovanja? Koja im je svrha?

Putovanja mi izazivaju najljepše osjećaje sreće, prvi put sam ih osjetio kada sam bio na putovanju Dunavom do Crnog mora. Toga sam postao svjestan na delti, kada sam zadnjih nekoliko eura dao za pivo; s ruksakom u kojem su bile samo prnje, osjetio sam se najslobodnijim u životu. Uvijek kada putujem s tako malo stvari imam isti osjećaj sreće. Takvu si slobodu čovjek treba priuštiti, jer ne moramo ostvariti samo materijalni dio postojanja, nego i duhovni. Sada se već loše osjećam jer nekoliko mjeseci nisam bio na putu. Naravno, na putovanju čovjek može bolje upoznati druge kulture, veoma je bitno razbiti predrasude. Kada dođete među te ljude, uvidite da je riječ o nasmiješenim ljudima koji su dobri i sretni, iako nemaju puno. Putovanje može dati slobodu koja se ne može kupiti u supermarketu. Zato ne razumijem bogate klince koji umjesto da uživaju u takvom nečemu, radije posjećuju kafiće i hvale se novim automobilom. Čovjek treba napraviti u životu što želi, bez straha i udovoljavanja tuđim željama.

Ksenofobna Hrvatska

Jedan od problema hrvatskog društva upravo je strah od različitosti: bi li cijela zemlja trebala iz tog razloga nekamo “otputovati”?

Hrvatska, kao i sve zemlje u regiji, posljednjih je 20 godina napravila puno koraka unazad. Hrvatsko društvo je mala i zatvorena, pomalo ksenofobna zajednica, u kojoj ima puno mladih i kreativnih ljudi s velikim potencijalom, no koji se u ispolitiziranoj sredini ne mogu izraziti. Toliko je toga sistematski uništavano da bi se neke stvari morale ponovno izgraditi, no to mogu samo ljudi s novim pogledima na svijet. Nažalost, vidim da političari stvaraju svoje klonove u stranačkim forumima mladih, čime se stanje ne može bitno promijeniti. Koliko ljudi u našoj zemlji neke stvari ne prihvaćaju iz nerazumijevanja vidim i kroz netoleranciju prema drugim narodima. Primjer toga je planirano otvaranje azila za emigrante u Stubičkoj Slatini, zbog čega su prosvjedovali mještani, smatrajući da će im djeca radi blizine azilanata postati kriminalci. Zauzeli su obrambenu poziciju zbog straha od nepoznatog, koji nastaje uslijed neznanja i nepoznavanja drugih kultura, što je tako često u ovome društvu, a što bi trebalo promijeniti.

Što sada radite i kamo smjerate?

Posao mi se kreće od spisateljstva do fotografije i obrnuto. Mediji su moj život. Surađivao sam s mnogim magazinima i tjednicima, često pišući za turističke i geografske magazine u Hrvatskoj. Najviše pišem eseje i reportaže za tjednik “Forum”, a povremeno i za H-alter. Pokrenuo sam “Z press”, lokalni besplatni tjednik u Zaboku, pa sam sada najviše okupiran time, jer ga želim postaviti na noge. Usprkos tome što radim od jutra do mraka, uspijevam sve uskladiti, jer život doživljavam kao veliku igru, a poteškoće kao usputne stanice. No, putovanja nisam zanemario, pa već krajem ožujka planiram otputovati u Tunis i Egipat, odakle je krenulo arapsko proljeće.