Za revolucionarnu ideju i praksu

Foto: Nenad Jovanović

Ivana Momčilović, Slobodan Karamanić, Miklavž Komelj i Mislav Žitko bili su sudionici okruglog stola održanoga 16. ožujka u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića na temu “Za ovu Jugoslaviju”, koji naslov duguje nadrealistu i diplomatu Marku Ristiću. Okrugli stol dio je projekta “The Meaning of Yugoslav Political Heritage (20 Years After)”, čiji je nosilac Srpsko narodno vijeće iz Zagreba, a ostvaren je uz potporu Stiftunga Rosa Luxemburg Southeast Europe sa sjedištem u Beogradu. Također, on je izrastao iz “Aktiva”, priloga “Novosti” za teoriju prakse, u sklopu kojega se ponovno promišljaju antifašistički, marksistički i jugoslavenski stavovi.

U ovom slučaju, sudionike okruglog stola, koji je moderirao urednik “Aktiva” Srećko Pulig, Jugoslavija nije zanimala kao “kultura sjećanja” ili nostalgija isprana od svakog političkog značenja, nego upravno obrnuto – Jugoslavija kao revolucionarna ideja i praksa, Jugoslavija kao singularno iskustvo, njezina politička ostavština koja uključuje partizansko ratovanje protiv fašizma a za socijalno oslobođenje, stvaranje proleterske države, samoupravni eksperiment i izvanblokovsku, nesvrstanu politiku.

Restauracija kapitalizma

Teoretičar iz Zagreba Mislav Žitko, autor tekstova o političkoj ekonomiji tranzicije, izložio je analizu ekonomskog sustava Jugoslavije temeljenu na tekstovima Branka Horvata i nekim suvremenim prikazima jugoslavenskoga potrošačkog društva, primjerice Igora Dude. Govoreći o razdoblju neponovljivoga ekonomskog uzleta u periodu od 1952. do 1960. godine u Jugoslaviji, Žitko je SFRJ opisao kao državu blagostanja u kojoj se nastojala dostići puna zaposlenost, napomenuvši da nakon 1960. više nije zabilježen takav ekonomski rast. Početkom sljedećeg ekonomskog ciklusa, koji je trajao do 1968., stvoreni su uvjeti za formiranje socijalističkog potrošača i jugoslavenske srednje klase te za promjenu klasne strukture, što će odlučujuću ulogu odigrati tijekom osamdesetih, kada dolazi do ekonomske stagnacije praćene različitim oblicima krize političkog sustava. U tom posljednjem desetljeću jugoslavenske povijesti pripremljen je teren za uvođenje vrijednosti koje su postale dominantne nakon njezina raspada.

Izlaganje Miklavža Komelja, teoretičara iz Ljubljane, naslanjalo se na njegovo predavanje održano 2008. na Delavsko-punkerskoj univerzi. Miklavž je u njemu pokušao pružiti nekoliko polazišta za razmišljanje o tome kako “antitotalitaristička” retorika, koja se, kako kaže, razbokorila na prostoru bivše Jugoslavije, prikriva činjenicu da je krvavo razbijanje SFRJ bilo u uzročno-posljedičnoj vezi s procesom restauracije kapitalizma. Posebno ga zanima kako se u kontekstu globaliziranog sistema umjetnosti konstituiralo polje “istočne umjetnosti”, koje deklarativno proističe iz dekonstrukcije ideologija, a istovremeno podrazumijeva operativnost pojma “totalitarizam” kao ideološkog pojma par excellence. U tom smislu, izveo je zanimljivu analizu poznatog plakata Novoga kolektivizma za Dan mladosti 1987., koji je invertirao nacističke simbole i pretvorio ih u socijalističke i tako, prema uvriježenom shvaćanju, navodno na vidjelo izvukao totalitarističku bit jugoslavenskoga socijalističkog sistema. Međutim, dokazuje Komelj, akcija Novoga kolektivizma zapravo je reakcionarnim društvenim silama, koje su tada bile u usponu, osigurala legitimitet u obilježavanju jugoslavenskoga društvenog sistema kao “totalitarnoga”.

Ivana Momčilović, dramaturginja iz Beograda koja živi u Belgiji, i Slobodan Karamanić, sociolog koji trenutačno živi i radi u Münchenu, prije svojih izlaganja predstavili su izložbu “Misliti Jugoslaviju 20 godina posle”, održanu tijekom studenoga i prosinca 2011. na Slobodnom briselskom univerzitetu, a o kojoj su “Novosti” opširno pisale u broju 633.

Izlaganje Ivane Momčilović bavilo se Sartreovim predgovorom, naslovljenim “Lažni (divlji) zečevi ili lažni naučnici”, knjizi Louisa Dalmasa “Jugoslovenski komunizam, posle raskida sa Moskvom”, u kojem Sartre povodom povijesnoga jugoslavenskog NE Staljinu – koje nije bilo dobro primljeno ni unutar sovjetskog bloka, ali ni među ljevicom na Zapadu, o čemu svjedoči i Marko Ristić kao tadašnji jugoslavenski ambasador u Parizu – nečemu što naziva “staljinističkim objektivizmom” suprotstavlja subjektivnu odluku pobune, greške i rizika kao suštine emancipacije i izgradnje socijalizma. Jugoslavensku “polupobjedu” Sartre ocrtava kao važnu za Francusku u onom smislu u kojem vraća snagu subjektivnom aktu u politici, a što je aktualno i u sadašnjem trenutku.

Od vučjaka do pudlice

“Čega je Tito ime?” naslov je izlaganja Slobodana Karamanića kojim je pokušao Titovo ime vratiti u kontekst njegova nastanka: u ilegalu i borbu protiv tiranije (odatle i zanimljivi detalji iz povijesti KPJ, iz vremena prije donošenja Obznane koja Partiju stavlja s onu stranu zakona; do tada je bila regularna parlamentarna stranka, u jednom trenutku čak treća po snazi u parlamentu zajedničke države). Današnji pokušaji psihologizacije Tita kao apsolutnog vladara, u rasponu od demonizacije (pripisivanje zločina koje nikada nije počinio) do fascinacije (liberalni mediji najradije ga vide kao bonvivana), dakle “od vučjaka do pudlice”, ideološki su oblici legitimacije nasilnog razbijanja Jugoslavije, kaže Karamanić. Ime Tita zato je nužno shvatiti kao jedno od imena za kolektiv koji nastaje u otporu, kao anti-vlast, kao zasnivanje nove subjektivne pretpostavke izvan svih parametara postojećih državnih odnosa moći. A program KPJ potrebno je shvatiti, dodaje Karamanić, u duhu onoga što u njemu jasno piše: ne kao pokušaj izgradnje države blagostanje i dosizanja pune zaposlenosti, nego kao pokušaj ostvarivanja – diktature proletarijata.

Nakon dvosatnog izlaganja četvero sudionika okruglog stola u prepunoj Knjižnici u centru Zagreba, nažalost, nije ostalo dovoljno vremena za sadržajniju diskusiju s publikom, mimo upadica provocirajući nastrojene “državotvorne struje” koja je protestirala zbog odabira i obrade teme, a ni za diskusiju među samim sudionicima okruglog stola, za koju su najočitije naznake iskazane na relaciji Slobodan Karamanić – Mislav Žitko.