Zapeli u doslovnom čitanju umjetnosti

Damiru Avdiću upućeni su u posljednje vrijeme izrazito negativni osvrti dvojice veoma – po mišljenju ovdje potpisanog novinara – kvalitetnih i progresivnih medijskih autora, Borisa Postnikova u prošlom broju “Novosti” i još ranije Vuka Bačanovića na portalu Radio Sarajevo. Ova reakcija pisana je s potrebom da se cijenjenim kolegama i drugovima, kao i ostalima takvim, ponudi jedno sasvim oprečno čitanje Avdićeve poezije s njegova novog albuma “Mein Kapital”.

Njihove se kritike unekoliko razlikuju, jasno, ali se okosnicom dadu svesti na prigovor kako mnoge pjesme tuzlansko-ljubljanskog hardcore kantautora u boljem slučaju odišu nakaradnom konfuzijom uslijed poigravanja efektima radikalno suprotstavljenih političkih simbola, poput naslova iz prethodne rečenice. Manje povoljan dio interpretacija, pak, nalazi u Avdića zabrinjavajuću sklonost konzervativnim, desničarskim stereotipima, bila ona osviještena ili ne.

Poetski orijentiri

Za primjer uzmimo pjesmu “Katalonija Sparta Galicija”, koju spominju oba komentatora. U njoj nam se prvo obraća Rodrigo iz Katalonije, prisjećajući se izobilja dok su “španskim nebom bombarderi žurili da isporuče demokratiju bagri u Bagdadu”, a sad “Merkelica stara ne da više džaba”, nego “hoće nas da radimo, za mašine stare”. To se Rodrigu baš i ne dopada, stoga “neka im imigrantska kopilad rade”.

Zatim riječ ima Konstantin iz Atene, direktno s barikade; on također opjevava prohujali berićet. Funkciju nevoljenog Iraka tu neizravno preuzima Bosna, u najvećoj mjeri, a ni lirski subjekt iz Grčke ne bi “natrag u fabrike”. Konačno, javlja se neimenovani Ciganin, kunući sve koji ga mrze i eksploatiraju – zacijelo i Rodriga te Konstantina – njima najgorim usudom miješanja s njegovom djecom, tj. rasom.

Postnikov prihvaća Bačanovićevu procjenu da gore prepričani stihovi “neočekivanom lakoćom i učestalošću obnavljaju malograđanske i šovinističke predodžbe o ‘lijenim’ Grcima i Španjolcima”, jer dotle valjda bezrezervno pristaje i uz mišljenje potonjeg da se tu “susrećemo s personifikacijama španske, grčke i romske nacije”. Bačanović povrh svega dodaje kako je autor “očigledni (…) fan Angele Merkel“.

Rodrigo i Konstantin su Španjolac i Grk; Rodrigo i Konstantin su lijeni (i ne samo to). Prema tome, svi Španjolci i Grci su lijeni (i ne samo to). Nešto više od ovog logičkog postupka, u onome čime su se poveli kritičari te pjesme, nije moguće ustanoviti. Nameće se bojazan: da su istoj optici podvrgli sva četiri njegova albuma, i dva romana pride, došli bi do zaključka da ovaj pisac slično moralizira o zavidnom broju nacija iliti, praktički, o svima do jedne.

Damir je Avdić, ipak, uzgred ostavio zamašnu masu poetskih i drugih orijentira za razumijevanje svog tretmana čovječanstva. Primjerice, jedan od citiranijih mu iskaza u novije doba potječe iz novinskog intervjua: “Pravi antiglobalisti su svjesni da nisam protiv njih.” A budući da negativce Rodriga i Konstantina nismo uspjeli sagledati indukcijski, pristupimo im s druge strane – očito su oni ti lažni antiglobalisti. Ujedno prilazimo k jednom od tipskih likova Avdićeve poetike.

Patvoreni, neiskreni antiglobalisti su, prema tome, oni koji su se digli protiv (globaliziranog) kapitalizma tek onda kad se njima popelo do za vrat. Posljedice dugogodišnjeg uživanja specifičnog postindustrijskog blagostanja Zapada (“mašine stare”), kao i minule potrošnje na kredit (“Merkelica stara ne da više džaba”), te obaranja cijene rada prezrenomu Drugom (“imigrantska kopilad”), oni nisu uzimali u obzir dok su ispostavljane uglavnom Trećem svijetu, nasilno.

Kontekst i kauzalitet

Imajući na pameti naglo poraslu masovnost aktualnog bunta nakon opisanog slijeda unutarnjopolitičkih događaja, smijemo reći da se to s razlogom odnosi na uvjerljivi gro demonstranata u Grčkoj, Španjolskoj, Americi, Hrvatskoj, svejedno. Njima se ni u ludilu ne smije oduzeti pravo na borbu, ali je podsjećanje na ukupnost konteksta i kauzalitet onoga što se zbiva itekako dobrodošlo. Ako ništa drugo, barem da se pobjeda ne bi zbog licemjerstva izrodila u novi poraz.

Na tome mjestu čeka nas motiv što se uvijek iznova reproducira kroz stihove Damira Avdića – to je sve ono protraćeno prije dva desetljeća, naime, epohalna mjera socijalne pravde i međunacionalne, pa, bonace u dotadašnjoj državi. Avdić ne pristaje na ma kakav nastavak društvenog života, pored tolikih žrtava, koji se ne bi odvijao s polazišta deziluzioniranog u tom smislu. I ta ga mogućnost bez ikakve sumnje upravo desperatno p(r)ogoni kroz čitavo njegovo djelo.

Impresioniran postutopijskim vakuumom koji mu je, kao i kompletnom društvu, odredio život, on dekonstruira svaku uočenu naznaku prestrojavanja u beskrajnome maršu vođenom idealom jednakosti i solidarnosti. Označitelje s usputno prekrcanim sadržajem razobličuje do nimalo hinjene boli, te su njegove pjesme često teške za slušanje, za usvajanje. Ali, nema umjetnosti koja isključuje određeno katarzičko svojstvo.

Niti sam naslov “Mein Kapital” tako nije proizvoljna himera, nego precizno fiksirani moment u kojem suštinski nedosljedno ljevičarenje u krajnjoj liniji producira fašizam, odnosno nacizam. Pritom kapital više nije samo apstrakcija po Marxu, nego čin koji u napadnoj ich-formi podrazumijeva konkretnog titulara s neporecivom društvenom odgovornošću, a put kroz odvojena značenja i prakse iza njih i nije jako dug.

U politiziranim tekstovima Avdić s desničarima uopće ne komunicira, tek ih mimogred ošine, dok ljevičarima – uvjetno kazavši – upućuje sve misli i emocije. No, pritom se angažira pomoću delikatnih sredstava umjetnosti, a ne govorom političkog manifesta, što Postnikov i Bačanović registriraju, e da bi svejedno zapeli u doslovnom čitanju. On ne spekulira iznad politike i ideologije, dakle, ali se služi drugim jezikom, kao što drugim jezikom pričaju mit ili san.

Pozicija formalno nesvrstanog opservatora Avdiću omogućuje da po vlastitom senzibilitetu zadrži distancu nužnu za potpuniji uvid, a nipošto radi prost(ačk)e ideološke neopredijeljenosti. Tu spada i stilizacija grubosti, psovke, poruge, skepse, provokacije i mnogočega drugog s čim se avangardno – ako treba i heretički – naginje preko ruba, tamo gdje se ni anđeli ne guraju da bi zavirili, i čini to s ovdje i sad neusporedivom, bulgakovljevskom maskom odmetnutog Lučonoše.