Zasljepljujući mrak

Goribor: “Evo je banja” (Dancing Bear, 2012)

Sad samo treba čekati tko će im prvi napisati kritiku s ogradom, u stilu “Kakav je to jeftini naslov?” ili reći da im je karijera u opasnosti jer ih voli sve više budala, što će od autora teksta napraviti ultracool osobu, koja šije obične kulere za nekoliko zvučnih brzina. Zapravo, nisu to baš budale, dodat će ultracooler, nego ljudi koji su u osnovi nezainteresirani za glazbu. Potreban im je još jedan znak za dokazivanje da su u tijeku, da žive, da su moćni, a tek su – cool. Pih! Subscena doista vrvi ljudima koje pokreće strah od samoće, pa onda strah da ne ispadnu glupi i sve takvi nekakvi jadni užasi, nevrijedni pažnje, iz kojih se generiraju superiška pisci i totalno moćne grupe, tako da ultracooler neće biti posve u krivu. Ako se već bojiš, boj se raka, AIDS-a, metka…

Armijica sljedbenika

Besmisleno je ovdje govoriti da će Goribor otići dovraga uslijed slave i bogatstva, tržište je presićušno. No, Goribor su na raskrižju: riječ je o grupi koja već buljuk godina radi jedno te isto (i u tom su smislu zaista blues), ali sve bolje (jer se imalo kad naučiti), za kojom se polako formira armijica sljedbenika. Mogu zamisliti kako na koncertu svijetli Stojkovićev mrak spram šljaštenja tog fancy okružja. A na albumu “Evo je banja” – unatoč tom, hm, hm, prvoloptaškom naslovu; šalim se, dobar je naslov! – taj mrak svijetli barem kao i na prethodnim albumima, ako ne i jače. Oni su na svoje raskršće stigli u punoj brzini. A opet, zvuče kao da im se nije žurilo. Album je producirao Edi Cukerić, s Pitijem, Darkom, Miroslavom i ST-om, na albumu su i gosti iz East Rodea, The Chwengera, Eyota, a svoju rolu dobila je i glumica Dijana Vidušin, koja pjeva u pjesmi “Početka”.

Kako rekoh, Goribor su grupa koja snima jedan album, i to uvijek i stalno. Tako zvuče. Kao da tragaju za savršenim jednim tonom. Posve intimno. Kao da igraju jedan na jedan. Doslovno zovu na preslušavanje kod kuće, u miru sobe koju se prethodno zaključalo i tako onemogućilo smetnje u prijemu tjeskobe, koju ovi momci isporučuju u natprosječnim količinama.

Za sobe, a ne stadione

Ne svoje, nego vaše tjeskobe, što je malo čudno, ali u tome i jest stvar kad je takozvana umjetnost u pitanju. To da netko zna kako se osjećate. Ili da vas natjera da pomislite kako to zna. Kako zna baš to. I ništa više. I kako će mu samo to biti dovoljno da o tome, o vama i njemu, njoj, napravi album.

Ovako bi zvučali veliki bendovi iz povijesti rocka da su albume snimali za sobe, a ne za stadione. Postoje klupski bendovi, stadionski bendovi, a Goribor su jedan od najvećih sobnih sastava ikad. “Evo je banja” je dupli album, oko osamdeset pet minuta svirke već okarakterizirane kao trip hop blues, iako ih je, u osnovi, idiotski igdje smještati ovako atmosferične, gdje je svaki stilski obrazac samo sredstvo za naglašavanje ili rušenje uvijek varljiva štimunga. Kod njih je elektronika od krvi i mesa. Pitijeva gitara savija se kao puzavica oko uglavnom jednostavnog ritma preko kojeg idu androidne ST-ove rime.

ST pjeva o ljudima iz kojih je isisana sva krv. Ujević ovako piše, malo se i hvaleći: Moje krvi ima unca više no što je može popit’ vampir jedan. Vampiri s kojima se bori ST su krvopije nove generacije, s dvojezgrenim krvosisačkim procesorima i teško im je odoljeti. Kad pjeva “Ne računajte na nas”, nije to u ime osviještenosti koliko u smislu da se u rezervoaru nema goriva čak ni za pokrete u smjeru vlastite sreće. Agresivni ali ne i hrabri, izvikuje u “Uzalud se budiš”. Gotovo je. Pužemo u drugom smjeru, sami. Evo je banja.