Crkveni Kmeri

Podsvijest je, kažu psihoanalitičari, vražja stvar. Krenu ljudi izreći neku poluistinu ili laž i onda se spotaknu o vlastiti dugi jezik i famoznim lapsusom, tj. djelićem podsvijesti koji ne kontroliraju, kažu, avaj, pravu istinu. Današnja politika, nakon što je ušla u nepreglednu vodurinu postideološke proizvoljnosti, pruža za to svu silu mogućnosti, jer se na sve strane toliko brblja da je politički govor postao načičkan nehotičnim, nenamjernim istinama, kao Hrvatska minama.

Primjera je koliko hoćeš. Uzmite, recimo, ovo što rade dvojica hrvatskih apostola privatizacije i deregulacije, Radimir Čačić i Slavko Linić, koji se ubiše dokazujući da su dva vitalna i snažna, kao iz hrastovine istesana stupa, bez kojih nema izlaska iz ove pogibeljne krize. I mogu oni to ponoviti još sto puta, ali kada je javljeno da baš ta dvojica Vladinih ljudi ulaze u nadzorno tijelo pretežno privatne Ine, praktički su sami priznali da ta njihova privatizacijsko-deregulacijska Biblija ništa ne vrijedi. Ili, direktnije govoreći, svaki od njih pljunuo je debeli masni hračak na nju.

Sljedeći primjer je iz zagrebačke sudnice, gdje upravo traje krivični proces protiv Tomislava Merčepa, ali glavna zvijezda nije on, nego ključni svjedoci (Šeks, Gregurić, Jarnjak…), sve odreda prvi muževi hrvatske državotvorne politike. Ali, odreda i lažni svjedoci koji su, praveći se da ništa nisu znali i ne znaju o Merčepovim zločinima, zapravo otkrili da je suština tog državotvorstva otpočetka bila da se hrvatski zločini prešućuju i prikrivaju, i time sponzoriraju i potiču. Dakle, šuteći kao zaliveni, oni su izlajali sve što o tome treba znati, a sud na kojem je i dvadeset godina poslije moguće ovakvo svjedočenje i sam je dodatno potvrdio da je tako.

Idemo dalje. Oba su ova primjera iz posljednjih mjesec dana, a pojavilo ih se još sličnih, u kojima se zbog loše posađenih jaja umjesto zdravog pileta dobije mućak. Tako se Katolička crkva oštro okomila na odluku da se opozove pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom na Bleiburgu, uzimajući to čak kao dokaz da je ova vlast “odnarođena”. Doduše, nije to neko iznenađenje, pogotovo jer je došlo iz usta biskupa Vlade Košića, koji u svojoj mentalnoj draguljarnici ima i većih bisera. Ipak, pomalo je neočekivano koliko se verbalnih plotuna ovaj put rikošetom vratilo Crkvi. Košić je nazvao sramotnim što je nova vlast ovim opozivanjem stala na stranu jedne ideologije, komunističke, očito ne naslutivši što je time pokrenuo. A na čiju bi stranu, pobogu, trebala stati?! Pa komunisti su u ratu bili na čelu antifašističkog pokreta, dok su najveći antikomunisti tada bili nacifašistički okupatori i njihova ustaška posvojčad, i zar tu ima prostora za ikakvo dvoumljenje u izboru? U Košićevom slučaju očito ima. U bijesnom jurišu na komunističku neman, biskup se toliko zanio da je počeo mahati podatkom o tobože više stotina tisuća hrvatskih ljudi pobijenih na Bleiburgu i Križnom putu. Dakle, brojkom kojim nitko normalan ne barata, osim pripadnika ustaške emigracije, bratski se nadopunjujući s istim takvim numeričkim mahnitanjem na srpskoj strani o broju jasenovačkih žrtava.

Da li se, možda, ovo omaklo Košiću jer nije znao kontrolirati prekomjerni viktimološki testosteron, pa mu je ovaj udario u glavu? Kamo sreće, ali nije tako. Tu je brojku ovaj biskup ugradio pri potpuno čistoj svijesti u žrtvoslovnu shemu na kojoj već dugo radi, a najjasnije je javnost o tome obaviještena kada je na blajburškoj komemoraciji 2010. Bleiburg usporedio s Katynskom šumom. Naravno da se to dvoje ne može uspoređivati. U Katynskoj šumi su smaknuti potpuno nevini ljudi, pripadnici poljske vojske, odreda bez ikakve krivice zbog koje bi im se moglo suditi, dok je na Bleiburgu (Križnom put) takvih itekako bilo, pa ako Košić tvrdi da nije, onda je logično zaključiti da su za njega nevini i pripadnici straže iz Jasenovca ili Pavelićevog tjelesnog zdruga. A to onda faktički znači i cijela NDH. To jasno proizlazi i iz njegovih kasnijih istupa, o kojima se manje zna. Ljetos je u Tomislavgradu održao propovijed u kojoj je čak lupnuo da su Hrvati “izabrani narod” koji nikada nikome nije napravio zlo, već se uvijek samo branio. O tome je portal e-Posavinu obavijestio jedan bosanski vjernik, katolik, koji se osupnuto i ogorčeno pitao: “A od koga smo se branili u Jasenovcu i Dretelju?”, dok je sintagmu “izabrani narod” ismijao kao najobičniju pseudoteološku bljezgariju. Nakon ovoga, ponovno se moraš zapitati nije li biskup Košić ipak munjen nekom svojom kvazipovijesnom fiksacijom, koja mu nekontrolirano bježi preko jezika i otkriva o njemu više nego što bi sam htio. Ali, čekaj malo, on vodi komisiju “Iustitia et pax”, koja bi trebala biti neka vrsta elitnog intelektualnog odreda Katoličke crkve, pa ako njen prvi čovjek pokazuje ovakvu fundamentalističku isključivost i zatucanost, onda to mora biti znak nekih dubljih crkvenih pomjeranja. A to i jeste. Dosad je ovako zadrte stavove iznosio uglavnom samo vojni ordinarij, biskup pod šljemom Juraj Jezerinac, čiji su praskavi istupi mogli biti shvaćeni kao solodionice jednog crkvenog Kmera. I samo se slutilo da bi oni mogli biti upozorenje što će biti ako nominalna ljevica zauzme mjesto i predsjednika države i premijera. Sada se vidi da su se te slutnje ostvarile.

Praktički cijeli vrh Crkve danas se ponaša kao armada Crvenih Kmera na borbenom zadatku, koja ne diže samo galamu, kao što je to uglavnom radio Jezerinac, nego i zahtijeva od svjetovnih vlasti da se donose ovakvi, a ne onakvi zakoni, da se u vjeronauku u školama ne rade ni najmanje izmjene bez njenog izričitog odobrenja, a najviše da se ne dira ni u točku ni u zarez ugovora države s Vatikanom. Vladi Košiću čak ni to nije bilo dovoljno, nego je pokrenuo specijalnu jedinicu “Iustitia et pax” kako bi spriječio dodjelu odlikovanja predsjednika Ive Josipovića Dragi Hedlu, čime je jasno pokazao da koliko bagatelizira žrtve ratnih zločina Branimira Glavaša i druge o kojima je Hedl pisao, toliko istovremeno napumpava i mistificira one s Bleiburga. Većina tih pritisaka, od kojih je ovaj posljednji otvoreno ponižavanje institucija hrvatske države, u koju se Crkva toliko zaklinje, poduzimaju se kako bi se spriječilo da ova vlast dirne u materijalne povlastice koje Crkva uživa. No, kako ta vlast ne pokazuje takve namjere, osim donekle najavom da će kontrolirati trošenje velike količine novca koji Crkva dobiva iz budžeta, cilj je očito širi i smjera na čvršće ušančivanje pozicije u društvu, ali i politici.

Na to se crkveni vrh, po svemu sudeći, odlučio zbog bitno izmijenjene političke situacije nakon što je HDZ, izbušen velikim korupcijskim aferama, izgubio izbore. Iako odnosi Crkve s tom strankom više nisu idilični kao devedesetih, ona se osjećala puno sigurnije uz nju na vlasti. Ipak je kler dugo figurirao kao popovsko krilo HDZ-a, a HDZ kao političko, čak i vojno krilo Crkve (neustavna hodočašća Hrvatske vojske u katolička svetišta u zemlji i inozemstvu). Osim toga, HDZ ne samo što više nije na vlasti, nego zbog teških unutrašnjih svađa ne funkcionira ni kao opozicija, čime je otvoren prazan prostor u koji se sada ubacuje Kaptol, držeći, ne bez osnove, da je to njegovo prirodno stanište. Razlika je jedino što on smatra da to stanište treba štititi puno radikalnije nego HDZ, a to znači s puno više antikomunističkih decibela, što je odmah na početku otišlo toliko daleko da je “Glas Koncila” napao Milanovićevu Vladu zbog zabrane održavanja neonacističke internacionale u Zagrebu.

Problem je jedino što, unatoč toj zabrani, ova Vlada nimalo ne sliči na komunističku neman koju bi javnost doživjela kao opravdanu metu za crkvene anateme i gromove. Zato sada Kaptol mora praviti tu neman od blata, kako bi kreirao histeriju nalik onoj iz vremena splitske Rive, ali bez realnih izgleda da se ona zaista ponovi. To znači da hrvatska desnica, stranačka i crkvena, neće uspjeti prebaciti vlastitu krizu na društvo u cjelini. Barem zasad.