Jezik je kao svemir

Đorđe Nešić (1957, Bijelo Brdo) smatra se pjesnikom, no piše i prozu, književne kritike i eseje, a Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem obogaćuje brojnim kulturnim događajima. Dobitnik je brojnih književnih nagrada, među njima i “Prosvjetine” “Sava Mrkalj”. Objavio je šest knjiga pjesama, a njegov zavičajni rječnik “Luk i voda” ovih je dana u izdanju SKD-a “Prosvjeta” doživio drugo izdanje.

– Oduvijek sam volio svaštare i rječnike, onakve kakav je Vukov, pune digresija i literarnih rukavaca. Jezik je kao svemir, beskonačan i svevremen. Iako njime vlada deterministički haos, postoje određena pravila. Zanimalo me dokle može da odvede određena riječ, u koji prostor i vrijeme, kakve dubine i širine. Riječi su naše vodilje u suštinu, u logos. Jezik najpouzdanije i najdulje pamti i čuva sve što je postojalo i što postoji. Sve što se dešava prvo nastane u jeziku, a tek ono što iščezne iz njega definitivno pripada ništavilu. Rječnik je doživio drugo izdanje jer prvog odavno nema, a interes još postoji – kaže autor.

Serioznost i ludizam

Rječnik sadrži više od 1.600 odrednica: zašto naslov “Luk i voda”, na što se on točno odnosi?

Naslov je kolokvijalni idiom, iskorišćen zbog svoje višeznačnosti. Osnovno mu je značenje lakoća kojom se nešto razumije ili radi, oznaka je za lagan sadržaj ili temu. Potcjenjivanje teških tema i problema odrednica je našeg mentaliteta, kao i potcjenjivanje jezika koji je, rečeno riječima Isidore Sekulić, “za poeziju, lakši od leptira, teži od olova”. Luk i voda su i osnova slavonske kuhinje, potka gastronomije koja je jedna od sastavnih komponenti rječnika. Podnaslov je “Zavičajni rječnik s ušća Drave u Dunav”; odnosi se na prostor koji obuhvaća dio osječkog i vukovarskog područja, istočnu Slavoniju i zapadni Srem, uz donju Dravu i Dunav. Manji dio leksičkog fonda čine lokalizmi, no brojnije su obične riječi koje evociraju uspomene i emocije ili prizivaju citate iz književnih djela i lokalnoga govora. Tu je i literarna ilustracija određene riječi, u rasponu od kratke lirske forme (brzalice, razbrajalice) do eseja. Meni su najdraži zapisi nastali iz dječjih fascinacija i poglavlje posvećeno ribama, jer je tu rad autora najličniji.

Rječnik je kao književnu formu moguće čitati fragmentarno, s preskocima i u oba smjera, pa je drugo izdanje ne samo dopunjeno nego i izmijenjeno, složeno na drugačiji način. Odlučio sam se za tematsku podjelu, čime se otkriva nova dimenzija teksta i ukazuje koliko jezična i literarna materija, pored serioznosti, sadrže i ludizam. Riječi u rječniku su uglavnom srpske i hrvatske, prošarane germanizmima, hungarizmima i turcizmima, što je odraz sadašnje i prošle etničke i lingvističke slike ovog prostora. Većina riječi je akcentovana onako kako ih akcentuju Bjelobrci, a to znači pretežno u duhu standardne četveroakcenatske akcentuacije, s ponešto lokalnih odstupanja. Namjerno je izostavljena etimologija riječi, da bi se naglasila literarna komponenta rječnika.

Kako bi izgledao “idealni” rječnik toga kraja?

Idealni rječnik 20. vijeka za prostor uz ušće Drave u Dunav bio bi srpsko-hrvatsko-mađarsko-njemačko-jevrejski, jer bi tako pružio cjelovitu sliku življenja na tom prostoru i u tom vremenu i zato što se ti jezici ovdje još dozivaju. Ako bismo išli u vremensku dubinu, morao bi sadržavati i jezike Ilira, Kelta, Rimljana, Langobarda, Avara, Grka, Turaka i još desetina naroda koji su se nastanjivali i iščezavali uz Dunav i Dravu, turbulentnom prostoru lesnih uzvisina.

Emocionalni naboj

Ima li u današnje vrijeme interesa za lokalne govore?

Rječnik je nastao s ciljem podsjećanja na neke događaje, uspomene, običaje i riječi koje ubrzano nestaju iz kolokvijalnog govora i književnog jezika; ovako one traže srodnu dušu u kojoj će probuditi uspomenu ili asocijaciju, da ne bi potonule u ništavilo. Riječi lokalnog govora imaju visok stepen emocionalnog naboja, nisu apstraktne i sterilne kao riječi književnog jezika, jer se vezuju uz konkretno i troše se puno manje. U današnje vrijeme reducirane SMS i e-mail pismenosti i komunikacije, kad svi “lajkuju” i “hejtuju”, zaboravljajući koliko je nijansi između ljubavi i mržnje, između sviđanja i nesviđanja, teško je očekivati interes za lokalni govor: on može dotaknuti samo onoga ko ima ugrađen senzor za recepciju. Sve riječi u rječniku postoje u meni, samo ih je trebalo aktivirati prisjećanjem, asocijacijama, dozivanjem. Kad mi je sinula ideja, želio sam rječnik napraviti ravnopravno i simultano s nekolicinom saradnika, ali ih nisam uspio naći. Ovako je sve završeno za godinu dana, uz asistenciju i priloge nekolicine prijatelja – Borde, Borivoja Čalića, Žarka Nešića, Milovana Ćurčića, Radomira Kolarića, Stevana Babića – koji su dali priloge nastanku rječnika. Ponekad bih, radi provjere, obavljao i konsultacije sa starijim osobama ili, jednostavno, ciljano slušao njihov divan.

Kako je došlo do suradnje sa SKD-om “Prosvjeta”, izdavačem vašeg rječnika?

Prve svoje knjige objavio sam u Srbiji, a posljednje tri za “Prosvjetu”; za prve tekstove “Luka i vode” krivac je Čedomir Višnjić, koji je tražio da mu “nešto pošaljem”. Tako su nastali zapisi o ribama, konjima, drveću, običajima… U protekle dvije decenije izdavaštvo se promijenilo, naročito u Srbiji. Ugasile su se najjače kuće, a nicale i gasile se neke nove, kojima beletristika nije bila u opisu posla. Došlo je doba da autor sam mora tražiti sponzore za svoje knjige. No, “Prosvjeta” je, zahvaljujući uredniku i načinu financiranja, našla način da se autor i dalje osjeća dostojanstveno: preda rukopis, potpiše ugovor i ima uvid u sve segmente rada do izlaska knjige iz štamparije. Osim toga, “Prosvjeta” je i moja kuća, u njoj i s njom realizujem kulturne sadržaje već petnaest godina.

Pored rječnika, na čemu još radite?

Po vokaciji sam prvenstveno pjesnik, a povremeno se bavim književnom kritikom i esejistikom. Neraskidive su i moje veze sa zavičajem, no moj odnos prema njemu je ambivalentan; za pisca je najbolje kad, što bi rekao Kiš, ima “ironijski otklon prema temi”. Pošto sam, sticajem istorijskih gibanja, fizički vraćen u najuži zavičaj, u njemu živim kao unutrašnji emigrant. Najveći dio vremena provodim kao kreator i učesnik kulturnih programa u Kulturnom i naučnom centru “Milutin Milanković” u Dalju te u pododborima “Prosvjete” u Bijelom Brdu i Dalju.