Laž i mir

Neke pojave koje se ogledaju u načinu vladanja onih danas vladajućih stalno iznova izazivaju čuđenje komentatora, koje odavno – ako je ikada i imalo – nema opravdanja. Rečeno s marksističkim filozofom Benjaminom: “Čuđenje da je to što doživljavamo ‘još’ moguće u dvadesetom stoljeću”, a mi dodajemo i sljedeće, “nije uopće filozofsko.” A kako bi i bilo, kada današnji tzv. masovni mediji bježe od filozofske spekulacije (makar i u novčarsku špekulaciju) kao vrag od tamjana.

Naoko, radi se o zdravom razumu, dapače formalnoj logici. Ono što naše komentatore iritira jest tako bolno očigledna činjenica da samoproglašene nacionaliste (a nitko od sada i ovdje vladajućih ne trudi se ofenzivnije pokazati da to nije i ne želi biti) ne brine puno boljitak vlastite nacije. I više od toga: vladajući, poput nekakvih nestajućih posrednika, koji nikako da nestanu – jer su strukturno još nužni – rade direktno protiv interesa većine (i) u vlastitoj naciji. A sve za račun vladajućih manjina u drugim nacijama, onima kapitalskog centra. To proizvodi takve nove razmjere među nacijama (ali i među klasama) da neki teoretičari govore o toliko neautonomnim zajednicama da su one postale “društvima za druga društva” (npr. grčko za njemačko). Pratimo li samo ovlaš “naše” medije – jer pratiti ih pozorno korisno je samo još znanstvenim proučavateljima simptomatike nametanja “društvenih” trendova u rubnom kapitalizmu – vidimo da je tu vladajući diskurs još uvijek nekakva “nacionalna kritika nacionalizma”. Poput ljudoždera iz vica koji tvrdi da takvih više u njegovom plemenu nema, jer su zadnjeg pojeli prošli tjedan, naši “liječeni nacionalisti” iz mainstreama htjeli bi i dalje sve, pa i “herojski (čitaj: zločinački) nacionalizam” očeva nacije, sada prevesti u hladni calcul “koristi i štete za Hrvatsku”. Ne želeći vidjeti koliko njihov sublimni predmet žudnje – nacionalnu državu – s jedne strane bez nacionalizma nije moguće konstituirati, a s druge, samo nacionalizmom uvjerljivo objasniti. A to stoga što nacionalizam NIJE epohalni način proizvodnje društva. Dok to kapitalizam i socijalizam jesu.

Pojasnimo to konkretnim primjerima. Smije li nekoga čuditi što se u Zagrebu sastaje nacionalistička internacionala, čiji članovi dijele iste nacrte velikodržavlja, kojih je jedina mana da se međusobno teritorijalno preklapaju? A sve to nakon što smo prošli iskustvo gotovo simuliranih, no zato ne manje okrutnih ratova (bez bitaka, uglavnom s kaznenim ekspedicijama progona stanovništva) koji, svoj patologiji teritorija usprkos, nikada NISU sprečavali navodne i stvarne ratne vođe da međusobno trguju i dogovaraju poslove. Cinik bi rekao: dok su tržišta nafte, oružja i droge od početka dobro razumjeli, na tržištu radne snage svojim su “etničkim čišćenjem” izazvali poprilično kaotičnu situaciju. No, naknadnom pameću, primjerice vijestima o “donatorstvu” u tzv. regiju zahvaćenu zadnjim ratovima od strane tzv. međunarodne zajednice, predstavnici koje su se ovih dana tim poslom okupili u Sarajevu, vidimo da i cijena rata i pomirenja (a sve bez izricanja njezine političke istine: provincijalne restauracije kapitalizma!) može biti ukalkulirana u novu kolonizaciju još ne tako davno socijalističkih društava. Trebaju li nas onda čuditi puno manje drastični primjeri, recimo oni u kulturnoj nadgradnji, koji govore da su dojučerašnji profiteri nacionalističke samobitnosti današnji profiteri “suradnje u regiji”. Da jedna Školska knjiga kupuje beogradski Nolit, ali i postaje značajni uvoznik knjiga iz Srbije u Hrvatsku!

Dignemo li, pomalo poprijeko, cijelu ovu diskusiju s vladajućeg moralističkog na barem pokušaj njezinog materijalističkog utemeljenja, doći ćemo do konstatacije da kapitalizam u nas, i baš u nas, proizvodi proturječja koja sam (bez ogromnog nasilja nad ljudima i stvarima) nije sposoban savladati. U tom “normaliziranju” nenormalne situacije najviše stradaju “niže”, radne i proizvodne klase, dok vladajući ne samo da ne stradaju, već i profitiraju od ljudski izazvanih “društvenih poremećaja” (u tom smislu je Sanader “istina” povijesne mjere Tuđmanova državotvornog projekta: od domovine koja nema cijenu do domovine koja još ima samo cijenu – to je bukvalistička realizacija metafore pod svaku cijenu!).

Zato danas u svakoj od državica nastalih iz Jugoslavije imamo takav problem da uopće konstituiramo radništvo kao klasu. Ono je, kao jugoslavensko radništvo (ne bez voljnog sudjelovanja, ali nikako kao glavni subjekt, u zločinu nad samim sobom), razbijeno na identitetske nacionalističke “klase”, koje se na tom desno-građanskom, identitetskom terenu ni ne mogu kvalitetno interesno konstituirati. Kapitalistima je, vidimo, dovoljno da pokrenu kapitalistički način proizvodnje (za koji su se, a protiv socijalističkih jugoslavenskih tendencija, na svim stranama ZAJEDNO u “rasapu” izborili), pa da proradi ne toliko konkurentnost među nacionalnim privredama (kojih više gotovo i nema), koliko solidarnost vladajućih u interesu podjarmljivanja “svoje” i “tuđe” radničke klase. Jer to je “skrivena bit”, i dalje jedini izvor proizvodnje viška vrijednosti, bilo u venućoj materijalnoj proizvodnji ili u svim ostalim cvjetajućim područjima “proizvodnje društvenosti” – kratkovidnom kapitalu svejedno.

Kapitalistička klasa – svjetska i domaća u nastajanju – odlučila je u jednom trenutku (dosta prije ratova) da je jedini način ovladavanja cjelokupnom društvenom situacijom potpuno razvlaštenje radničkih klasa. Da je ono moralo biti ovako krvavo i drastično govori u prilog, a ne protiv teze da je u vlasti radničke klase u Jugoslaviji bilo dosta toga autentičnog što se moralo uništiti. Da bi ratovi kao najbolja pozadina za uvođenje “kapitalizma katastrofe” (Naomi Klein) bili mogući, trebalo je prije njih uništiti diktaturu proletarijata. A to znači tendencije prema zbiljski demokratskom socijalističkom samoupravljanju i nesvrstanoj politici. To je uspjelo još mangupima u komunističkim redovima. I od toga se – od te “komunističke” izdaje, a ustvari izdaje komunizma – radničke klase još teško oporavljaju. U procesu rada u socijalizmu, ipak uz iznimke, postojeći (bes)klasni kompromis postao je tek u tzv. tranziciji pravi klasni kompromis. A to znači ideologija koja drži radnike u podređenom položaju, sprečavajući njihovo konstituiranje u klasu. Zalijepljeni krvlju, najprije tzv. nacionalne stvari, a onda tzv. euroatlantskih integracija, radnici su, ne bez borbe, gubili glas.

Sada taj “kompromis”, više zbog globalne krize no zbog unutrašnjih procesa u našim društvima, puca. No, da bi radničke klase od klasa po sebi postale klasama za sebe potrebno je da izađu iz samorazumljivosti odvijanja kapitalističkog procesa u političku sferu. Točnije, da taj proces, proces proizvodnje društvenosti, repolitiziraju. Još više: da se, za razliku od kapitalista, postave PROTIV njega! Da postave “staro” socijalističko pitanje: dokle se svi vladajući procesi u društvu moraju negativno prelamati na grbači radnog naroda? To je u rubnom kapitalizmu, kada radnici nemaju svojih politički artikuliranih predstavnika koje bi sistem uvažavao, teško. Ali se počelo dešavati.