Mediji jučer, danas, sutra

Asa Briggs i Peter Burke: “Socijalna povijest medija”, s engleskoga preveo Marko Gregorić (Pelago, Zagreb, 2011)

Mediji su sklisko područje suvremene teorije. Ona im se, s jedne strane, od sredine prošloga stoljeća naovamo posvetila s golemim entuzijazmom. S druge, prešutno uvjerenje da živimo u jedinstvenom “dobu medija” znalo je zakloniti pogled na duboku povijesnu dimenziju razvoja različitih tehnologija posredovanja informacija: fasciniranost internetom ili televizijom nerijetko počiva na zanemarivanju papira ili pisma. A čak i kada bi izbjegli početničku pogrešku izjednačavanja medija s novim, modernim sredstvima masovnoga komuniciranja, teoretičari su bili neobično skloni vibrantno, heterogeno polje proučavanja medija markirati eksplozivnim i zavodljivim sintagmama, poput McLuhanova “globalnog sela” ili Debordova “društva spektakla”. Riječ je, bez sumnje, o inventivnim i produktivnim uvidima; pa ipak, kada god zapostavi detaljno i strpljivo historiografsko istraživanje, teorijski pristup medijima riskira da odvažnim konceptualizacijama zahvati tek poneki među brojnim aspektima fenomena kojima se bavi.

Živa i konkretna građa

Obuhvatna i informativna, studija “Socijalna povijest medija” uglednih britanskih povjesničara Ase Briggsa i Petera Burkea jedan je od preporučljivijih suvremenih vodiča za izbjegavanje takvih prečaca i stranputica. U izvorniku objavljena prije deset godina, prevedena je na niz jezika – srbijanski Clio, primjerice, objavio ju je još 2006. Zahvaljujući uobičajeno visokim nakladničkim standardima zagrebačkoga Pelaga, hrvatske čitateljice i čitatelji više, evo, ne moraju tragati za tim izdanjem.

Briggs i Burke već na uvodnoj stranici jasno određuju svoju namjeru: “Ukazati na relevantnost prošlosti za sadašnjost unoseći povijest u medijske studije i medije u povijest.” Ograničavajući se primarno na zapadne civilizacije i kulture, početak svoje pripovijesti provizorno postavljaju u sredinu petnaestoga stoljeća, kada je Guttenbergov izum tiska proizveo dalekosežne učinke na nastanak reformacije, konstituciju nacionalnih država i cjelokupni kasniji razvoj medija. Tisak je, inače, nastao u Kini punih osam stoljeća ranije, ali tamo nije imao ni približno značajne efekte: već i ovaj primjer ukazuje na to da medije ne možemo razumjeti izvan njihova specifičnog društvenog i historijskog konteksta…

Krećući se od ranoga novog vijeka prema suvremenosti, “Socijalna povijest medija” prati rast tržišnoga, političkog i kulturnog utjecaja tiskarstva, postupni uspon javne sfere, prijelomne godine Francuske i industrijske revolucije, nebrojene devetnaestostoljetne tehnološke inovacije, nastanak gramofona, fotografije, pisaćega stroja i filma, e da bi preko dvadesetstoljetnih izuma telefona, radija i televizije došla sve do interneta, satelita, video-igrica i, konačno, nekih problema koji će nam se, sada i ovdje, učiniti neobično bliskima – pitanja financiranja javne televizije ili budućnosti tiskanih novina u vrijeme “portalizacije” novinarstva, recimo. Ovo je, naravno, samo ovlašna skica Briggsova i Burkeova izlaganja: pet i pol stoljeća medijske povijesti predstavljeno je bogatom, živom i konkretnom građom, pa samo indeks osnovnih tema i imena obuhvaća petnaest gusto tiskanih stranica.

“Mekani” okvir

Metodološki, to je izlaganje eklektično: autori neobavezno kombiniraju “veliku” povijest vojnih sukoba i političkih institucija s epizodama iz svakodnevice, razradu teorijskih koncepata sa zabavnim anegdotama, strukturalni prikaz materijalnih uvjeta s humanističkim povjerenjem u presudnu ulogu značajnih pojedinaca. Takav “mekani” okvir ima svoje bolje i lošije strane. U rubriku minusa brzo ćemo im upisati, primjerice, nedovoljnu teorijsku elaboraciju samoga pojma medija: nije uvijek do kraja jasno shvaćaju li ih kao tehnologiju prenošenja informacija ili u njih uključuju i fizičku komunikaciju, poput željezničkog ili cestovnog prometa. Odustajanje od metodološke dosljednosti, međutim, brzo puni i rubriku pluseva, otvarajući prostor za faktografske korekcije utjecajnih suvremenih teorijskih konstrukcija, ali i za vrlo kompleksnu i šaroliku kontekstualizaciju pojedinih medija, prikazanih s ekonomskoga, kulturnoga, političkoga, tehnološkog i niza drugih aspekata.

Ono što je pritom ključno, Briggsovo je i Burkeovo izbjegavanje linearnog narativa, na kojem se temelje moralizacijske fantazmagorije o nezaustavljivom “napretku” ili o katastrofalnom urušavanju društvenih vrijednosti. Akribična, ali pristupačno pisana, ova povijest složenih, bogatih povratnih veza medija i vremena u kojem su nastajali dovoljno je odgovorna spram svoje teme da bi uspješno zaobišla takva pojednostavljivanja. Utoliko, ona je rijetko važan ispit vjerodostojnosti svake ambicioznije suvremene teorije medija.