Na Sanaderovoj liniji

Među nekolicinom graditeljskih i općenito ulagačkih zahvata koje je današnji tzv. prvi potpredsjednik Vlade zazivao u svojoj poznoj oporbenoj fazi, isticala su se dva kontroverzna dubrovačka projekta: golferski kompleks na Srđu i hidroelektrana na izvoru rijeke Omble. Već tad – premda, generalno, i znatno ranije – mogla se uočiti simptomatična, zacijelo demonstrativna ignorancija kojom se Radimir Čačić odnosi prema opravdanim zaprekama ispriječenim pred tim dvama, na izvjesno vrijeme obustavljenim projektima.

Oba su, naime, do pucanja opterećena dubiozama ekološkim, socijalnim, ekonomskim, političkim. No, čini se da ta ograničenja čak pomalo nadražuju Čačića, pa su iza njegovih retoričkih pitanja tipa “zašto se čeka s tim i tim”, u novinama redovito stajali i uskličnici. Što je više bilo raznih, utemeljenih “zato”, dakle, on je bio čvršće riješen da prednost dade famoznoj poduzetničkoj klimi.

Gnojivo i pesticidi

Svog čovjeka na terenu Čačić je definitivno našao u Andru Vlahušiću, dubrovačkom gradonačelniku karakterističnoga bandićevsko-kerumovskog profila, koji je naizgled samo na njegov povratak u izvršnu vlast i čekao kroz prethodne tri godine svog mandata na čelu dubrovačke gradske uprave. Čačić je predsjednik HNS-a, Vlahušić istaknuti član Središnjeg odbora stranke; zvijezde su se konačno poklopile.

Štoviše, Hrvatskom i Dubrovnikom vlada ista koalicija SDP-HNS, baš idealno za poslovanje, pa je na toj relaciji prošlog tjedna u dubrovačkom gradskom vijeću izglasan nastavak izrade Urbanističkog plana uređenja Golf parka na Srđu. Druga važna odluka s tog sastanka jest faktičko isključivanje javnosti iz daljnjeg procesa, sve do javne rasprave. Oživljavanjem UPU-a otklonjena je mogućnost održavanja gradskog referenduma na temu golfa na Srđu, a koji je Vlahušić najavljivao u vrijeme preuzimanja gradonačelničkih ovlasti. Logično, zanemaren je i negativni stav o golfu arhitektonske struke, odnosno Društva arhitekata Dubrovnika. Ovakvo ubrzavanje postupka dovodi se u vezu, povrh već spomenutog, i sa činjenicom da navedena koalicija u Dubrovniku naskoro započinje posljednju godinu mandata.

Dosad nije učinjeno baš mnogo, ali je puno toga postalo jasno. Da rezimiramo: prije desetak se godina počinju iza planiranja razvoja golfa u Dubrovniku ukazivati konkretni obrisi popratnog apartmanskog monstr-naselja kao prvenstvenog interesa ulagača. Količina zacrtanih stambenih jedinica je u međuvremenu rasla, nositelji projekta te vlasnici otkupljenih parcela na Srđu se mijenjali, a vrijednost ukupnoga predviđenog zahvata popela se na oko milijardu eura.

S oko 3.200 kondominijskih apartmana, hotelskih soba i vila, Golf park bi postao daleko najveći dubrovački ugostiteljski subjekt, pritom na lokalitetu koji gradu predstavlja jedini raspoloživi prostor za eventualno širenje ili smještaj bilo kakvih novih sadržaja. Ekološki aspekt također nipošto nije zanemariv, s obzirom na enormne količine pesticida i umjetnih gnojiva, kao i goleme rezerve vode, a što je neophodno za kultiviranje bujnih alohtonih biljaka na izrazito kraškom, takoreći minimalističkom staništu i podlozi.

S tih razloga, golfu na Srđu protivi se i nova ministrica zaštite okoliša Mirela Holi, no teško da ona sa svojim argumentima ima šanse kontra udarnog developing-ministra Čačića i “progresa” koji drobi sve pred sobom, htjeli mi to ili ne. Doduše, potrebna je nekad i podrška medija, pa su za popularizaciju golfa u Dubrovniku zabilježena i podmićivanja stanovitih novinara, ekskurzijama u inozemstvo i sl. A posljednjih godinu i pol činilo se da projekt stagnira.

Pregolemo i predizajnirano

Kako stvari danas ponovno stoje, bar što se tiče odgovornih struktura, dakle, nad tim površinski omalenim gradom se opet nadvila prijetnja rasprostiranja vulgarno pregolemog i predizajniranog komercijalnog kompleksa. Osobito je cinično to što će Dubrovčani sami javno financirati dobar dio energetske i prometne infrastrukture za privatni biznis.

Golfu na Srđu, međutim, protivi se veliki dio lokalne javnosti, angažirane oko toga kao ni oko čeg drugog, kad je interes zajednice posrijedi. Na drugome mjestu je također krajnje problematičan projekt hidroelektrane na Ombli, a ohrabrujuće je to što su ta dva slučaja među vodećim prioritetima ekoloških aktivista, kao i nekih drugih nevladinih branitelja javnih dobara, u Hrvatskoj općenito.

Njima nasuprot postavila se bezmalo kompletna domaća politička elita, nažalost, ne samo Vlahušić i Čačić. Njih dvojica su tek, izgleda, dovoljno bezočan dvojac za samu realizaciju. Mirela Holi je iz opozicije rogoborila protiv diskriminatornog i pljačkaškog Zakona o igralištima za golf, ali hrvatski političari rijetko se izjašnjavaju protiv golfa u Dubrovniku. Što se naše politike tiče, ona je u golfu našla idealni sport, nedemokratski (vidi gore: referendum) koliko je i sama, s njemu imanentnim prezirom spram najširih slojeva. Oni mu pristup nalaze jedino kao kediji, naime, dok vuku kolica s palicama za bjelosvjetske dokoličare.

Za golf u Dubrovniku drukali su ranije, također, Ivo Sanader i Marina Matulović-Dropulić. Sadašnji hrvatski predsjednik, kao i njegov prethodnik, pokazivali su veliku naklonost prema vlasniku projekta od 2007. godine Aronu Frenkelu, inače naveliko kompromitiranom izraelskom biznismenu.

Bivša dubrovačka gradonačelnica Dubravka Šuica, koja sad gromko zahtijeva referendum, udarila je temelje proboju golfa, prodavši Frenkelu gradsko zemljište na Srđu po cijeni dva i pol puta nižoj od tržišne. Primjera sluganstva u korist privatnog poduzetništva ispod i oko Srđa je nebrojeno mnogo, i zaista je teško predvidjeti hoće li ta množina utjecaja biti na koncu doista fatalnom po grad. Od njegovih živih društvenih vrijednosti u srazu s krupnim kapitalom ionako nije ostalo puno toga, a baš i nije osobita utjeha to što mu grob namjeravaju ozeleniti pomno njegovanom travom.