Nemoć ispod buke i bijesa

“Platonov” u Dramskom kazalištu “Gavella”

Žalosno je da u zagrebačkom Dramskom kazalištu “Gavella” tek u rijetkim prilikama gledamo zaista zanimljive i uzbudljive predstave: već dugi niz godina repertoar toga teatra čine zamorne i dosadne izvedbe, koje bismo najradije što prije zaboravili. Po nekom birokratskom principu – red klasike, red suvremenosti – na “Gavellinoj” sceni neprestano gledamo predstave slabašna dometa, bez smisla i unutarnje povezanosti. Katastrofalno loša predstava “Platonov”, prema komadu Antona Pavloviča Čehova, koju smo premijerno ovih dana vidjeli, samo dokazuje činjenicu da to kazalište nema ozbiljan koncept niti zna što bi samo sa sobom htjelo učiniti. Dvoipolsatna predstava, puna agresivne glazbe i besmislenih grubosti potpuno neprimjerenih Čehovljevim rečenicama i mislima, pokazala je da je kronična estetska nemoć samo prikrivena spektaklom buke i bijesa.

Snađi se kako znaš

Redatelj “Platonova” Samo M. Strelec, jedan od kućnih “Gavellinih” redatelja srednje struje, izabran je upravo zato da napravi neodređeno “nešto”, pseudomoderno ili pseudoklasično, jer se kazališna uprava očito i ne trudi sustavno gledati u nekom drugom smjeru. U slučaju Čehova, to je težak zadatak: glumačkom igrom bilo je potrebno iz pametnoga i melankoličnoga pisca izvući maksimum, i to tako da se atmosferi i tekstu od prije sto godina ništa ne doda, a da priča opet izgleda kao da se događa danas. Zašto to mogu glumci njemačkih teatara, briljantno izvodeći “Ujaka Vanju” ili predstavu “Ivanov”, koja se igra na potpuno praznoj pozornici?

Izbjegavajući zahtjevnost, redatelj Strelec okrenuo se površnom šokiranju publike: u krajnje besmislenoj scenografiji Vasilije Fišer, s praznim bazenom, kućom i dvorištem, uz zaglušnu se buku odjednom pojavljuje robusni trkaći motor, a petnaestak se glumaca gura u toj rupi, snalazeći se kako znaju i umiju – netko u kratkim hlačama, netko u kostimu s početka stoljeća. Netko – ne zna se zašto! – drži noge u lavoru, netko glumi s patosom, netko kao da je u kafiću, a netko kao seoski lola. U neraspoznatljivoj masi tjelesa, gdje se ne zna tko je kome tko i zašto se nešto događa, potpuno je upropaštena Čehovljeva drama o mladom i inteligentnom čovjeku raspetom između egzistencijalnih i emotivnih promašaja.

Plitko poput bazena

Brojni ansambl, predvođen Bojanom Gregorić Vejzović, Dijanom Vidušin, Živkom Anočićem, Filipom Šovagovićem, Ivanom Roščić i drugima, nije kriv za ovaj promašaj. Bili su, jednostavno, ugurani u redateljevu rogobatnu zamisao da se Čehov igra “moderno”, pa su se unedogled valjali u histeričnim dijalozima praćenima glazbom koja probija uši, a sve nevjerojatnija scenska rješenja nizala su se jedno za drugim. Tako u završnom dijelu glavni junak potpuno nepotrebno stoji pričvršćen remenjem za uspravno postavljen krevet, a tijekom cijele izvedbe glumci bez ikakvog smisla završavaju u plitkom bazenu, pa – mokri do kože – nastavljaju radnju kao da se ništa nije dogodilo.

Bio je u pravu jedan od kritičara kada je za ovu premijeru rekao da je “nasrtanje sjekirom na Čehova”; to svakako spada u zonu odgovornosti uprave, koja očito zna zašto nekim redateljima neprestano poklanja povjerenje, a neke ne zove nikada. Mogu li “Gavellini” glumci izvesti “Platonova” kako treba? Nesumnjivo mogu, uz toliki broj iskusnih i talentiranih, no i uz pretpostavku da se repertoar ne kreira tek s obzirom na administrativno zadovoljavanje broja premijera, nego uz ozbiljno promišljanje teatra i njegovih vrijednosti.