Novi Spartakov savez

Misli poput ovih, koje prenosimo iz dnevnih novina, slušamo i čitamo svaki dan u našim medijima: “Jednadžba je jednostavna. Ova je vlast izbore dobila na obećanju o gospodarskim, društvenim, političkim promjenama; izvlačenju Hrvatske iz gliba u kome se našla. No, od nje se prije svega očekuju konkretni rezultati koji bi olakšali život građanima.” Nakon toga u medijskim analizama obično slijedi misao kako je hrvatsko izborno tijelo sazrelo, kako ono sada zna prepoznati (ne)ispunjenje svojih životnih interesa. A tu je i (HDZ, makar trenutno u obliku raspada, koji to ustvari nije) djelatna politička opozicija. Svi će oni kad-tad kazniti neuspješnu vlast. Građani nebiranjem sadašnjih vlastodržaca, a opozicija ponovnim pozicioniranjem sebe na vlasti.

Naoko ništa ne nedostaje ovim stavovima. To je svakodnevni pristup političkom životu u liberalnoj demokraciji. Njegovu osnovu čini parlamentarizam, koji se pak ogleda u životu stanaka koje dominiraju Saborom. Druga je stvar što je naš sustav u praksi polukancelarski, pa više po novoj uobičajenosti negoli po ustavnom okviru koji govori o trodiobi, preferira jednu – izvršnu vlast. Čini se, svi bi voljeli da imamo jakog premijera na čelu tima sposobnih ministara. Kriza, danas ekonomska, sutra i politička, proizvodi stanje na rubu izvanrednosti, pa nije vrijeme za kabinetske ustavne i zakonske zavrzlame, već za donošenje konkretnih odluka – naputaka. Ljudi čekaju da čuju jasnu riječ ili barem maglovite signale iz političkih zamaka, koji bi im rekli što da se radi. Konkretno: koga ćemo ovaj mjesec “spasiti”, a koga pustiti da propadne. Za koga je među nama, “robovima rada svog”, svim tržišnim zakonitostima usprkos (za koje već i naši do jučer neoklasični ekonomisti, kao Guste Santini, sada znaju da ako ih se pusti da stihijski djeluju, nema razvoja zemlje), vlast, a onda i svi oni koji poslušno idu za njom, njenim putem, poput publike u rimskoj areni, digla svoj prst gore ili dolje. Oči su uprte u VIP ložu, u kojoj sjede predstavnici dvorskog, tzv. političkog i privrednog života, i onda razni niži funkcionari – privredni, državni, kulturni – u drugim dijelovima arene pokušavaju uskladiti svoje palčeve s njihovim. Radne mase u publici cikću od uzbuđenja, sretne što mogu sudjelovati u ovome, u biti za njih priređenom spektaklu. One se raduju, ali i jeze na krvoločnost prizora. Budući da ipak, barem podsvjesno, znaju da su danas još publika, ali bi koliko sutra i njih mogla zapasti sudbina gladijatora. Od kojih rijetko koji dočeka penziju na tako fleksisigurnom radnom mjestu.

Ne idu li u ovom smjeru svi komentatori koji kukaju nad činjenicom što nas u opasnu zemlju kapitalističkih divova, koji vladaju globalnim tržištem svega – od sapuna do pogleda na svijet – vode politički patuljci? Baš oni pojedinci i skupine koji među svojim stanovništvom valjda još jedini vjeruju da igra odnosa među klasama u državi i među državama, u njihovim savezima i neprijateljstvima, nije namještena. Već je valjda još uvijek plod plemenite borbe ideja za političku hegemoniju, a sve na “neutralnoj” pozadini slobodne parlamentarne diskusije. Koja svakom pojedincu-glasu daje priliku da se i njegovo glasanje – bilo ono melodiozni životni pjev ili predsmrtni vapaj – jednakopravno čuje. Zato i živimo u najmanje lošem od svih ikada postojećih političkih sistema. U sistemu liberalnog, parlamentarnog, demokratskog višestranačja. A i najgori takav parlamentarizam (naš građanski republikanac Igor Mandić zove ga “slobodom lajanja”, iako mu ona u iskustvu s novim medijima slabo pomaže), bolji je i od najboljeg (čitaj: jugoslavenskog) socijalizma.

Kome, dakle, služe ovakve analize koncentrirane na dvor ili dvorove, gospodare naših života i smrti? Započeti analizu u tom smjeru, i bez nekih stvarnih znanstvenih istraživanja, uopće nije teško i već je dio narodne mudrosti ulice: metanje svih naših jaja u jednu košaru, onu vlasti, koristi najviše samoj vlasti. Ispada da je narod u nju projicirao – uz to još i demokratski – sva svoja očekivanja. Iako ona još uvijek uglavnom papagajski ponavlja mantru kojom je uvjetuje tzv. međunarodna zajednica. Onu da se u svetu slobodu tržišnih zakonitosti, tu sferu osjetilno-nadosjetilnu, ljudi od krvi i mesa ne mogu miješati, ne žele li osjetiti moć kazne bogova. To liči na analizu koju je povodom svojedobnog uvođenja reality showa “Big Brother” poduzeo njemački teoretičar Mark Terkessidis. Rekao je da to njemu izgleda poput ovakvog dijaloga. Građani mole Velikog Brata: “Vidi me! Vidi me!” A on im odgovara: “Ne da mi se.”

Zato mi, robovi rada svog, bilo da smo već gladijatori ili još uvijek publika u rimskoj areni našega doba, itekako dobro znamo da prst lože okrenut prema gore ili prema dolje nije cijela priča naše društvene situacije, iako i mi svoj još uvijek za njima okrećemo. I to još zovemo slobodnom voljom. Neki Spartak među nama već zna da to više nije nužno. Da je samo pitanje kako da se mi – većina naroda koju čas bacaju, čas pošteđuju bacanja lavovima – samoorganiziramo. Manje ili više slikovito, teško je reći, zamislimo ovu arenu sada kao hrvatsku i kao ostale jugoslavenske države. Jer o njima je, naravno, ovdje riječ. Njihova “rimska dekadencija” zove se državotvorstvo. Narod su uvjerili – više nego jedan – da je njegov zadatak spašavati Rim. Još bolje: sedam (za sada) njihovih malih Rimova. Od ne znaš im ni broja koliko nasrtaja do jučer braće, a danas barbara.

No, Spartakova ideja vodilja, treba li reći, nije bila spašavanje Rima. Već nešto sasvim drugo. A to je oslobođenje robova. Zato je i mogao poslužiti kao inspiracija radničkom pokretu u 20. stoljeću, u trenutcima kada je ovaj bio stvarno revolucionaran. Spartakov savez koji je digao radnički ustanak u Njemačkoj 1918. bio je inspiriran Oktobarskom revolucijom. A vođe oktobra gledale su na ruski carizam i njegove ratove s jedne, te na liberalno-građansku revoluciju 1905. s druge strane, kao na momente koji potencijalno i stvarno slabe odnosno snaže moć radničkog pokreta. Pa u tom smislu kao na šansu za sebe, primjerice u činjenici da je carska Rusija izgubila rat s Japanom. To sve pod uvjetom da njihov pokret u svim tim historijskim perturbacijama u kojima sudjeluje, u obilju različitih, pa i kontradiktornih taktika, ne izgubi svijest o svom konačnom, strateškom cilju. A to je uspostava vlasti radnika i seljaka.

Prije sto godina svima je bilo jasno da nacionalni i radnički interes nije jedan te isti interes. Danas onome tko mišljenje formira samo na dominantnom, vladajućem diskursu (a to, srećom, ne čini bezostatno nitko, pa čak ni političari koji ga oblikuju), izgleda kao da se 20. stoljeće nije ni dogodilo. U tom smislu treba početi govoriti ispočetka. Primjerice ovako: što je dobro za Hrvatsku (čitaj: njezine dvorove), ne mora biti dobro za radne mase u njoj (čitaj: radnike i seljake). Svijest o tome nulta je točka razlike od koje će morati početi svaki lijevi pokret budućnosti, koji ne želi biti nekritički uvučen u reakcionarnu državotvornu priču vlasti. Već koji, i kada sudjeluje u vlasti, ide za svojim, od svake građanske vlasti odvojenim, autonomnim ciljevima. Tada će i vijest da ovu zemlju vode patuljci za robove rada svog možda moći biti shvaćena kao dobra. Naime, kao naša šansa.