Profesionalci

DNEVNIK 3

Kasni je sat, crkava naš grad, a nacija dobiva informaciju da su podignute optužnice protiv Vinka Mladinea, Ivice Kirina i ostale gospode. Sve same cvećke, pa ta vijest izaziva duboku i iskrenu žalost u našim srcima. Potom dobivamo i opširno izvješće o novom pismu Tomislava Karamarka gradu i svijetu. Opet se žali na Jacu. Dobije li izbore u HDZ-u, bit će prvi političar u ljudskoj povijesti koji je dobio neke izbore pukim pisanjem pisama. Dosad ga nismo vidjeli ni na jednom sučeljavanju. Protivnici tvrde da ima tremu. On se brani da izbori nisu šou i da zato neće u fajt. No najzanimljivije vijesti dana, one da je Uskok digao optužnicu protiv Siniše Svilana – nema. A zašto je nema? Odgovor bi bilo vrlo zanimljivo čuti. Možda zato što se u Svilanovom predmetu, kojim se DORH bavi skoro dvije godine, nalaze i imena najutjecajnijih HTV-ovaca? I njihovi prljavi poslovi. Mogla bi to biti afera ravna Fimi mediji, samo u njenom fokusu više neće biti predestinirani zlikovci, političari, na koje smo već oguglali, nego tzv. društvena krema. O tome koliko je i danas utjecajna svjedoči baš spomenuto prešućivanje.

Gledajući tu cenzuru, čovjek ne može a da se ne zapita što bi danas bilo s Hrvatskom da Sanader onoga dana nije rekao: “Moja dionica je gotova”? Kakav bi to horor bio! Da se dr. Ivo nije povukao, ostao bi neoštećen cijeli arhipelag korupcije, hobotnica koja je progutala državu. Jaca bi i dalje bila zapisničarka, Šeks ne bi primjećivao stisak “željezne šake u svilenoj rukavici” oko svoga vrata, a Andriji Hebrangu ne bi bilo jasno da je “Šeks radio za Udbu” i da je “Sanader lažov”. Svi oni zastrašujući detalji o krađi stotina milijuna, o slatkom životu dostojnom katarskih šeika, o avionskim letovima na probe fraka, ostali bi u sferi spoznajne ezoterije za koju znaju samo privilegirani: sinonim društvenog zla ostao bi onaj jadnik što je primio peku. Sanader bi imao desetke milijuna, na izborima bi možda opet pobijedio… Sve bi, dakle, bilo različito, samo bi državni odvjetnik bio isti, a njegove bi ladice skrivale sve ove strašne spoznaje koje su danas na svim ustima. Tko zna što Bajićeve ladice još skrivaju; čini se, uskoro će biti novih afera. Blažen bio trenutak kada je Poliglot otišao, mogli bismo taj prvi srpnja proglasiti Velikom srijedom…

VIJESTI, HTV

Vijesti HTV-a u deset ujutro na Veliki petak počinju nevjerojatnom ekskluzivom: HTV obavještava građane da je Veliki petak. Podnevni Dnevnik započinje istom obaviješću: Veliki je petak. Većina informativnih emisija do Dnevnika u pola osam započinje na isti način – možda postoji netko u ovoj, 90 posto katoličkoj zemlji, tko još nije čuo za te nemile događaje od prije 2.000 godina, pa je red ponoviti. Uz tu vijest išla su maštovita izviješća o prodaji ribe, vjerskim obredima i sl. Sekularna smo država, crkva se ne smije osjetiti zapostavljenom. Već dan kasnije, novinari i urednici dosjetili su se jadu, pa više nisu objavljivale staru vijest da je Veliki petak. Od zore do zvijezde vrtjelo se novo otkriće: danas je Velika subota…

JUGOSLAVENSKE TAJNE SLUŽBE

Iako se neprijatelj duboko ukopao – po prilici dva metra ispod zemlje – dobri vojaci Zdravko Tomac i Obrad Kosovac nasrnuli su na njega poput lavova! Zlotvor iz zagorskih sela, Josip Broz, takozvani Tito, prisilio je doktora Tomca, čije plemenito lice proviruje iz 40-ak posto kadrova u prvoj epizodi serijala, da veći dio života provede na mukotrpnom radu u hrvatskoj katorgi. Prognao ga je na surove obronke Sljemena, u Vilu Weiss, odredivši mu ponižavajući rad u kabinetu predsjednika Socijalističke Republike Hrvatske. Tomac je tamo morao surađivati s Jakovom Blaževićem, čovjekom koji je bio tužitelj Alojziju blaženom Stepincu. Morao je Blaževiću napisati i biografiju pod naslovom “Kako sam tražio crvenu nit”. Samo godinu dana prije kraja te satrapije, Tomac je morao tražiti modele kako da je se spasi za budućnost, pa je bio prinuđen objaviti i “Federalizam po mjeri budućnosti”. Kakva poniženja!

Još je gori rad namijenio Obradu Kosovcu: dotični je istoga Stepinca morao po drugi put osuditi u svome filmu “Put izdaje”, žrtvujući za taj veličanstveni uradak svaki slobodan trenutak od rada na uređivanju i vođenju dnevnika nacionalne TV kuće, nakon službe u uredu predsjednika Republike druge najdiskriminativnije službe na koju je Brozov represivni aparat mogao natjerati čovjeka ili zvijer. Režim u kojemu su ovi dobri ljudi i profesionalci bili na takvim pozicijama nije mogao biti nego zločinački i morao je propasti, pa je lijepo da ga se raskrinka, makar i s nekoliko desetljeća zakašnjenja.

DNEVNIK, NOVA TV

Voditeljica dnevnika Nove TV dramatičnim tonom najavljuje “novu, osebujnu reakciju prvog potpredsjednika Vlade”, pa čovjek, znajući o komu je riječ, očekuje da je na Markovu trgu pao kakav težak šamar. Ali avaj! U prilogu vidimo prosvjednike pred Vladom, a jedan od njih, valjda najdrčniji, prilazi Čačiću s pitanjem: “Kako komentirate činjenicu da s tri posto podrške birača vodite Vladu?” Prvi potpredsjednik mu sa šeretskim smiješkom na licu odgovara: “Užasnut sam.” Potom odlazi, zadovoljan zbog dobre zajebancije…

Osebujno? Vjerojatno da, ali svakako duhovito i ležerno. Radimir Čačić, sada je to već općepoznato, spada među one dužnosnike koje može ubiti jedino “prejaka reč”. Prošlog je tjedna ubio u pojam poreznike, kojima je predbacio da ne rade “apsolutno ništa”, pa su mu poslali opširnu litaniju na temu “što mi sve radimo”. Radili su, dakako, svašta – osim hvatanja milijunaša koji primaju socijalnu pomoć. No, Čačić se nije potrudio izreći tu važnu napomenu. Potom je djelatnicima vlastitog resora predbacio da su godinama držali preko 120 zahtjeva za pokretanja raznih biznisa u ladici, a onda je došao on i sve riješio u tjedan dana. Djelatnici su se opet požalili da su radili svašta. Jesu, ali očito nisu izdavali dozvole. Neki su čekali mito, drugi su čekali rodijaka koji je trebao uzeti parcelu… Prvom potpredsjedniku katkad bi bilo korisno da uz neku riječ, koju voli koristiti poput malja, doda i poneku distinkciju; manje bi ljutio naciju, ali on očito uživa u činjenici da Hrvatima bez rukavica objašnjava ljepote tržišta.

POLA URE KULTURE

Sve su smrti žalosne, samo je Sokratova tragična, veli Hegel, uz pojašnjenje kako je tragični karakter filozofova pogubljenja vezan uz činjenicu da su obje strane istodobno bile u pravu: i on, i država koja ga je osudila jer je “kvario mladež”. Takav nekakav dojam čovjek stječe gledajući prilog o Vesni Kusin koju su skratili za funkciju: istekao joj je drugi četverogodišnji mandat, a nova je ministrica na mjesto ravnateljice Klovićevih dvora imenovala njenu dotadašnju pomoćnicu Marinu Viculin. Vesna Kusin uspjela je u osam godina od Klovićevih dvora napraviti najpropulzivniji izložbeni prostor u Zagrebu i udio vlastitih prihoda te institucije dići do respektabilnih 28 posto. Zvuči dojmljivo. No ravnateljica je, notorno, bila dio ancien regimea, kadar Bože Biškupića, pa je odbijanje Andree Zlatar i Marine Viculin da govore u prilogu izgledalo kao simptom nečiste savjesti i potvrda teze da je riječ o političkoj čistki. Šteta, jer kraj mandata je kraj mandata, a novi “mandatari” preuzimaju i odgovornost za svoje resore.

Vesna Kusin jako se teško rastala od svoje funkcije: onoga dana kada nas je napustio, Sanader je izgledao znatno šeretskije od ex-ravnateljice, koja je jedva suzdržavala suze jer se očito jako srodila s Dvorima. Ovaj tragikomični slučaj vuče samo na jedan zaključak: nova bi Vlada morala, uz konsenzus, odrediti koja su mjesta u državi politička, a koja stručna. Jer, ovako će samo davati stalne povode pričama o “čistki” jednih ili drugih; iako nema ništa prirodnije od toga da čovjek koji preuzima neku dužnost oblikuje svoj tim ljudi od povjerenja – inače riječ “odgovornost” nema nikakvog smisla.