Sarajevo, kristalna sećanja

Na Bebel-placu u Berlinu nalazi se nesvakidašnji spomenik koji neprestano pred očima posmatrača, slučajnih prolaznika, perpetuira stanje odsutnosti. Reč je o Spomeniku spaljenim knjigama, radu izraelskog umetnika i profesora Mihe Ulmana, koji je ovaj memorijal projektovao 1995, na godišnjicu nacističkog spaljivanja knjiga. Ispod stakla postavljenog u ravni tla, pruža se pogled na sablasno prazne i bele police za knjige. Ova prazna biblioteka priziva u sećanje one naslove i autore koje je istorija upamtila kao štivo koje je u jednom trenutku postalo apsolutno subverzivno za društveni projekat koji su gradili nacionalsocijalisti u Nemačkoj tridesetih godina. Oko 25.000 knjiga je izgorelo na lomači u noći 10. maja 1933.

Radikalni zahvati “čišćenja” knjiga tesno su skopčani sa procesima “čišćenja” ljudi, iza njih ostaju prizori zastrašujućeg odsustva poput onog koji je pre nekoliko dana osvanuo u centru Sarajeva – 11.541 prazna stolica u performansu reditelja Harisa Pašovića kojim je obeležena dvadeseta godišnjica od početka opsade i razaranja ovog grada. Ovaj performans izazvao je u Srbiji dvostruku reakciju, s jedne strane je “istraživano” gde su stolice kupljene, dok se s druge strane potenciralo na osudi “negovanja mržnje prema Srbima”.

Srpski binarni sistem

Postavlja se pitanje da li je u društvu, koje je zaokupljeno rehabilitacijom četničkog komandanta Draže Mihailovića, uopšte moguće postaviti pitanje o odgovornosti za rat tokom devedesetih, budući da većina domaćih istoričara smatra neupitnim Mihailovićev antifašizam. Da bi se ova akrobatika izvela, domicilni istoričari, urednici i nacionalistički orijentisani intelektualci smislili su mehanizam “vage” (vozači dobro znaju šta on znači na uzbrdici), po kome u paketu idu jedan levičar i jedan desničar, pri čemu je levičar tu samo da bi opravdao veliku zainteresovanost za onog drugog, nesrećnog čoveka, Srbina, koji je postradao za majku Srbiju. Takav par, kada su rehabilitacije u pitanju, predstavljaju Milovan Đilas i Draža Mihailović. I dok je armija istoričara već decenijama upregnuta u objašnjavanje svakog momenta “antifašističkog života i dela” četničkog komandanta, Đilas je tu kao ravnoteža. O njemu eventualno nešto može da kaže Matija Bećković koji je, kao i Amfilohije, zadužen za davanje pomena svima.

Službeni glasnik, izdavačka mašina za istorijsko pomirenje i izgradnju novog nacionalnog identiteta, želeo je po tom sistemu da krene u produkciju uporednih biografija (Đinđić/Milošević, Karađorđe/Miloš itd.) isto onako kako kombinuje bibliografske projekte (Ćosić/Đilas) ili izdavačke (Nebojša Popov/Kosta Čavoški itd.). U takvom vaganju sve je moguće, pa i privid da se uz neku istorijsku uzbrdicu društvo kreće napred. Sarajevo je u srpskoj intelektualnoj javnosti takođe dobilo “protivteg”, čemu su pored istoričara (Ekmečić, Ljušić, Predrag J. Marković) najveći doprinos dali književnici, najpre Dobrica Ćosić, a potom Miroslav Toholj, Vladimir Kecmanović i mnogi drugi nacionalni trudbenici iz UKS-a i SKD-a. Njihov zadatak bio je ravan nemogućoj misiji da očigledne istorijske činjenice o srpskom razaranju Sarajeva preoblikuju u metaforu srpskog stradanja u istom gradu, u čemu su dobili široku podršku medija, pre svega “Politike”, “Novosti” i “Pressa”. Najveći literarni projekti osporavanja istine o sarajevskom urbicidu (i ne samo njemu) podržani su upravo od ovih medija, dok ih je odavno uhodani sistem književne evaluacije u vidu nagrada samo potvrdio kao kanonski ispravne spise. U tako generisanoj klimi, godišnjica koja je nedavno obeležena u Sarajevu ne može biti percipirana kao potresna i opominjuća. Naprotiv, Pašovićev performans sa stolicama izazvao je podsmeh i istoričarsku zabrinutost zbog negovanja loše slike Srba.

Kuda vode tragovi

Zvanični Beograd uvek može da pronađe zgodan izgovor u dubletnim datumima kakav je 6. april – Dan sećanja na bombardovanje Beograda i početak opsade Sarajeva ili 27. januar – Sveti Sava i Međunarodni dan sećanja na žrtve holokausta. Međutim, kada je u pitanju obeležavanje nacionalno i politički neupitnih stvari, onda dubletni izgovori ne važe. To najbolje može da posvedoči proslava dvadeset godina Republike Srpske 9. januara, kada se u famoznoj sali “Borik” u Banjaluci okupila srpska politička, kulturna i bezbednjačka elita. Za to se mora imati vremena. Tom prilikom, međutim, niko nije pomenuo ni Sarajevo ni Srebrenicu, ali je iskazana zahvalnost “onima koji su imali političke snage da u odlučnim trenucima povedu srpski narod”. Srpski ministar policije Ivica Dačić, potonji istrebljivač književnika-terorista (sada kandidat za predsednika Srbije), pozdravio je stvaranje “Pijemonta srpstva”.

Ono što je usledilo nakon proslave tog jubileja dobro je poznato. Manje je poznata, međutim, sudbina starog bezbednjaka Božidara Stanišljevića koji je svoje naoružanje skladištio u sali gde je radio kao dugogodišnji čuvar. Ovih dana saznajemo da je pušten na slobodu i da mora jednom nedeljno da se javlja policiji. A oružje koje je pronađeno u “Boriku” moglo bi poslužiti za ozbiljnu ekspertizu, ali ne o pokušaju atentata na srpske velikodostojnike na jubileju, već o njegovoj upotrebi tokom rata u BiH. Nije uzalud direktor srpske policije Milorad Veljović govorio o postojanju “mnoštva otisaka na puškama” te da bi to trebalo “shvatiti veoma ozbiljno”. Slažem se. To oružje, između ostalog, ima veze i sa strašnim odsustvom građana Sarajeva koje nam je reprezentovao performans Harisa Pašovića. Takođe, može svedočiti o svim onim stratištima koja srpska revizionistički raspoložena elita nastoji da izbriše. Naposletku, može svedočiti i o uništenoj sarajevskoj biblioteci, koja je izgorela u noći između 25. i 26. avgusta 1992. Tom prilikom je uništeno dva miliona knjiga i oko 6.000 vrednih unikatnih dela i dokumenata.

Prazne biblioteke i prazne stolice imaju veze jedne s drugim. Nemoguće ih je ponovo ispuniti, ali ih se možemo i moramo sećati.