Sit licemjerstva Zapada

Günter Grass prošlog je tjedna objavom pjesme “Ono što se mora reći” (“Was gesagt werden muss”), proznoga karaktera i izrazito političkoga sadržaja, žestoko protresao njemačku i svjetsku javnost te na sebe privukao teškokalibarski topovski baraž kritika, zaradio zabranu ulaska u Izrael i “titulu” antisemita, a izgubio, čini se, status rado viđena starog suborca Socijaldemokratske partije Njemačke. Povodom njegove pjesme uskovitlala se na više kontinenata globalna, prava olujna rasprava o Bliskom istoku, ali i njemačkom odnosu prema Izraelu. Osamdesetčetverogodišnji dobitnik Nobelove nagrade i najslavniji živući njemački književnik, u točno 382 riječi iskritizirao je Izrael, napisavši da je riječ o atomskoj sili koja ugrožava svjetski mir – što se, s pravom ili ne, iščitalo kao izravna usporedba s Iranom – te izrazio veliki strah od mogućih posljedica izraelskoga preventivnoga vojnog udara na Iran. Dodatno, Grass je iskazao zabrinutost činjenicom da Njemačka prodaje Izraelu sofisticirane podmornice klase “Dolphin”, sposobne za ispaljivanje raketa velikog dometa i s nuklearnim bojevim glavama.

“Isporučitelji zločina”

I mora se reći, / jer sutra je možda već prekasno; / pogotovo za nas koji – opterećeni ionako što smo Nijemci – / možemo postati isporučitelji zločina, / koji je predvidljiv, zbog kojeg se naše saučesništvo / ne može prebrisati uobičajenim opravdanjima – tim stihovima, ovdje u prijevodu Miljenka Jergovića i Anne-Kathrin Godec, autor “Limenog bubnja” postavlja pitanje suodgovornosti Njemačke za žrtve eventualnoga izraelskog napada. Otišao je i dalje, neugodno pogodivši samu suštinu trauma njemačke mračne prošlosti i povijesne krivnje. S obzirom na to da su, kako je jednom rekao Joschka Fischer, odnosi dviju zemalja utemeljeni na ubojstvu milijuna Židova, ova zemlja osjeća, kako je i kancelarka Angela Merkel istaknula u obraćanju Knesetu 2008., posebnu povijesnu odgovornost prema Izraelu, čija sigurnost “predstavlja njemački nacionalni interes”. Zbog tog neizrecivo teškoga povijesnoga konteksta, svaka kritika države Izrael i njene politike upućena iz Njemačke i izrečena od Nijemaca izuzetno je osjetljiva stvar. A kada, povrh toga, dolazi od osobe koja je kraj Drugoga svjetskog rata dočekala u uniformi SS-a – pa i unatoč tome što je s jedva sedamnaest godina prisilno unovačena – jasno je da će nastati kontroverza zaoštrena do usijanja.

Grass je, s jedne strane, u pjesmi toga itekako svjestan: u njoj progovara o “svom podrijetlu”, označenom “nepopravljivom sramotom” koja mu nije dopuštala izricanje određenih činjenica. No, u isto vrijeme insistira na otvorenom govoru o pogrešnim, da ne upotrijebimo teže riječi, aspektima izraelske politike te prekidu s često jednostranom interpretacijom bliskoistočnih sukoba, pa i s time da ratoborno izraelsko vodstvo, s Benjaminom “Bibijem” Netanjahuom na čelu kolone, nedokazane indicije o samom postojanju iranskoga nuklearnog programa uzima kao opravdani casus belli, dok se, s druge strane, izvjesno izraelsko posjedovanje nuklearnog naoružanja tretira kao ne previše problematična stvar. Opće prešućivanje činjenica, / kojem se moja šutnja podredila, / osjećam kao tešku, opterećujuću laž / i kao prisilu, uz kaznu u slučaju nepoštovanja; / presuda “antisemitizam” sasvim je uobičajena, piše Grass i nešto dalje odlučno zaključuje: I priznajem: ne šutim više, / sit sam licemjerstva Zapada.

Pljusak negativnih reakcija

Pjesma, koju su 4. travnja istovremeno objavili ugledni europski listovi “Süddeutsche Zeitung”, “El Pais” i “La Repubblica”, odmah je izazvala pljusak negativnih reakcija i potakla oštru raspravu, pa “slučaj Grass” narednog tjedna nije silazio s naslovnica njemačkih novina. Predsjednik Centralnog savjeta Židova u Njemačkoj Dieter Graumann pjesmu je nazvao “pamfletom mržnje”, a potom zaključio da u Grassu još čuči SS-ovac. Najdalje su, očekivano, otišla izdanja poznate desničarsko-populističke izdavačke kuće “Axel Springer”. U “Bildu” (zaista impresivnom tabloid-trešu, s nakladom većom od tri milijuna primjeraka, najvećom u Europi) glavni direktor “Springera” Mathias Döpfner piše da je “Grass u ‘Ljuštenju luka’, kako je nazvao svoju autobiografiju, stigao do središta. Jezgra luka je smeđa i grozno smrdi”, aludirajući na smeđe košulje Hitlerovih Sturmabteilung jurišnih odreda.

Mnogo neugodnije zvuče kritike koje je Grassu u intervjuu “Frankfurter Allgemeine Zeitungu” uputio Marcel Reich-Ranicki: jedan od najuglednijih njemačkih književnih kritičara židovskog porijekla, koji je nevjerojatnom srećom uspio preživjeti holokaust, pjesmu je okrstio odvratnom te politički i književno nevrijednom. “Iran želi uništiti Izrael, (njihov) predsjednik neprestano to ponavlja, a Grass ustihovljuje suprotno.”

Naime, jedan od spornijih momenata je da se u pjesmi spominje mogućnost izraelskoga prvog udara te uništenja iranskog naroda. Treba reći da, barem koliko je autoru ovog teksta poznato, Izrael nikada nije prijetio Iranu potpunim uništenjem, a obratno je bilo često. Uz to, iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad više je puta negirao ili dovodio u pitanje holokaust. Izrael se zalaže te vjerojatno i sam planira precizno bombardiranje specijaliziranih postrojenja, čime bi se uništio iranski potencijal za proizvodnju nuklearnog oružja.

Što se Reicha-Ranickog tiče, Grass je pjesmu napisao da bi izazvao skandal i uživao u pozornosti koju nikada nije dovoljno imao; uz to, Grass zapravo “izražava antisemitske sklonosti značajnog dijela Nijemaca”.

Konstruiranje tabua

Niz novinskih autora nobelovca je optužio za megalomaniju i patetično forsiranje vlastite “samopravičnosti”. Predvidljiv je, pak, bio novi početak priče o njemačkoj krivnji koja se, po logici pripisanoj piscu, umanjuje ako se Izrael prikaže kao agresora, a Iran kao žrtvu. Ozbiljno zvuči i prigovor da Grass – ako smatra da u Njemačkoj i svijetu nema kritike ili rasprave o Izraelu te da vlada šutnja – živi u nekom izmaštanom svijetu. Berlinski “Tageszeitung” tako upozorava da je gotovo nemoguće nabrojati članke u kojima se Netanjahua optužuje za opasne odluke i da pisac sam konstruira tabu koji realno ne postoji, između ostalog i zato da se prikaže njegovim rušiteljem. Tisak ističe da su se izraelskom udaru na Iran odlučno usprotivili službeni predstavnici njemačke države, primjerice ministar obrane Thomas de Maizière, dok je šef socijaldemokrata Sigmar Gabriel, govoreći o situaciji u Hebronu, čak preko usta prevalio riječ “aparthejd”. Podsjeća se i na jednog od zanimljivijih protivnika napada na Iran: bivšeg šefa Mosada Meira Dagana, koji je javno ustvrdio da je to “jedna od najglupljih ideja koje je ikada čuo” i da je iranski režim, u određenom smislu, “vrlo racionalan”.

Pisca su s velikom ili još većom dozom zgražanja oprale i gotovo sve političke stranke, a socijaldemokrati – za čiju stvar usrdno agitira još od vremena Willyja Brandta – zahvalili su se na njegovoj pomoći tijekom sljedećih izbora. Angela Merkel je, pak, preko glasnogovornika poručila da u Njemačkoj postoji sloboda umjetnosti i zgodno se pozvala na slobodu vlade da ne komentira umjetnost, ministar vanjskih poslova Guido Westervelle usporedbe Irana i Izraela nazvao je apsurdnim, a nobelovka Herta Müller smatra da nitko tko je obukao SS-uniformu ne može neutralno presuđivati.

S druge strane, Grassa su poduprli predsjednik nacionalnog PEN centra Johano Strasser i Akademija umjetnosti, na čijem je čelu svojedobno bio upravo danas najsporniji europski pisac, a srdačnu podršku daju mu i oni koji mu najmanje trebaju – ultradesničarska Nacionaldemokratska partija, kojoj država upravo prijeti novim pokušajem zabrane. Oduševljenje ne kriju ni u Iranu, gdje je Press TV pjesmu nazvao “smrtonosnim lirskim udarcem izraelskoj laži”.

Histerija u Izraelu

Sve su te reakcije prava kamilica prema onima iz Izraela: kako piše ugledni list “Haaretz”, za razliku od Njemačke, gdje o Grassovoj pjesmi raspravljaju intelektualci, u Izraelu se političari, “od kojih većina do proteklog tjedna za dobitnika Nobelove nagrade nije ni čula”, žestoko natječu u pljuvanju pisca. Za Netanjahua, Grassove “ignorantske i sramotne izjave svaka poštena osoba na ovome svijetu mora osuditi”. Izraelski je premijer, doduše, donekle s pravom ogorčeno naveo da Iran, za razliku od Izraela, podupire masakr civila u Siriji, kamenuje žene, vješa homoseksualce i prijeti uništenjem drugima. Međutim, nakon što je ministar unutarnjih poslova Eli Jišai donio odluku da se Grassa uvrsti na sve dulji popis onih kojima je zabranjen ulaz u Izrael, zajedljivi novinari “Haaretza” točno su primijetili da, ironično, upravo zahvaljujući toj odluci Izrael podsjeća na Iran ili Sjevernu Koreju. Inače, u naglom napadu gubitka pameti, Jišai je zatražio i da se Grassu oduzme Nobelova nagrada.

Po mišljenju “Haaretza”, Izrael je na čitavu priču reagirao pretjerano i histerično, a njegovu je kaznenu mjeru osudila većina u Njemačkoj, uključujući i dobar dio onih koji su pisca napadali. I u ovom se slučaju pokazuje da je od toga što se govori – s pravom ili ne – mnogo važnije tko govori; primjerice, dovoljno je na internetskoj stranici “Haaretza” u pretraživač utipkati riječ “apartheid”, da se izlistaju stotine tekstova koji dokumentiraju brutalnost okupacije palestinskih teritorija i prizivaju vrlo neugodne asocijacije o izraelskom ponašanju.

Ugledni izraelski novinar Gideon Levy napisao je da “Izraelci mogu biti ljuti na Grassa, ali ga moraju slušati”, podsjećajući da je još jedan nobelovac, José Saramago, nakon posjeta okupiranim teritorijima napisao da Izraelci “žive pod sjenom holokausta, očekujući oprost za sve što će počiniti u ime svoje patnje” i da “ništa nisu naučili od patnji svojih predaka”. “Nakon što prokažemo pretjerivanja, nakon što odbacimo neopravdani dio optužbe, moramo slušati ove velike ljude. Oni nisu antisemiti, oni izražavaju mišljenje mnogih ljudi. Umjesto da ih optužujemo, trebamo razmisliti što smo to uradili, a zbog čega su to izgovorili”, smatra Levy.

A da je preformulirao…

Možda bi se moglo reći da je, u ovom slučaju, veliki pisac Günter Grass svojoj javnoj odgovornosti intelektualca pristupio nepromišljeno: naime, uz manje je preformulacije vjerojatno mogao izbjeći bar dio optužbi koje su ga stigle. To je i sam potvrdio, kazavši da stoji iza svojih stihova, ali da bi pjesmu, u svjetlu ogorčenih reakcija, sastavio drugačije. Pojasnio je da je protiv Netanjahuove vlade i politike sabotiranja UN-ovih rezolucija o gradnji naselja, a ne protiv Izraela.

Inače, optužbe za relativizaciju holokausta Grass si je već jednom navukao na vrat, kada je šest milijuna žrtava toga genocida čudno i krajnje neprimjereno usporedio s navodno jednakim, zapravo napuhanim, brojem mrtvih njemačkih vojnika. Međutim, javio se izraelski povjesničar Tom Segev, koji je s Grassom tom prilikom razgovarao, te ustvrdio kako je pisac u žaru rasprave pogriješio brojke, ali da “sigurno nije namjeravao relativizirati šest milijuna ubijenih Židova”.

Ipak, sporni reci Güntera Grassa, piše u tjedniku “Der Spiegel” sin njegova osnivača Jakob Augstein, “jednom će se brojati kao njegove najutjecajnije riječi”, jer je Grass, unatoč glupostima poput “uništenja Irana”, ukazujući na izraelsku logiku nametanja svijetu ultimatuma oko udara na Iran, skrenuo pozornost na to da i “nuklearna sila Izrael ugrožava svjetski mir”, tako da se to više nikada neće moći zaobići. “To je rečenica koja je izazvala poviku. Zato jer je istinita. Zato jer ju je izgovorio Nijemac, pisac, nobelovac, zato jer ju je rekao Günter Grass. Tu je rez. Na tome bi Grassu trebalo zahvaliti. Preuzeo je na sebe da izgovori tu rečenicu za sve nas. Započeo je dugo odgađani dijalog”, napisao je u tekstu naslovljenom “Moralo je biti rečeno”.