Strast i bunt
“Blokada”, dokumentarni film Igora Bezinovića
Igor Bezinović, mladi filmaš iz Rijeke i zagrebački student Filozofskog fakulteta i ADU-a, istaknuo se svojim lijevim aktivističkim sklonostima, pa je tako njegov dosad najpoznatiji film bio kratki dokumentarac “TDZ – za uspomenu i dugo sjećanje” o radničkom prisvajanju Tvornice duhana Zagreb nakon odluke novih vlasnika da se proizvodnja premjesti u Istru. Međutim, Bezinović je i jedan od najaktivnijih hrvatskih članova YouTubea, gdje ga njegovi brojni, obično vrlo kratki radovi, razotkrivaju kao osobu vrlo širokih interesa.
Dragulji na YouTubeu
Neki od Bezinovićevih mini-komada na YouTubeu pravi su dragulji. Od aktivističkih može se istaknuti fina dokumentarna skica “Knjige, knjige, knjige” o sudbini Političke škole u Kumrovcu i njezine marksističke literature, a od putopisnih pravo mikro remek-djelo “Autostopom od Rijeke do Splita” i nešto dulji biser “11 shots”, zbirka kadrova nastalih na putu od San Sebastiana do Istanbula. Posebne Bezinovićeve YouTube-poslastice izvanredna su mikro-anegdota “Hanin dečko ima duge nokte”, u čijem je središtu po mnogima istovremeno najdarovitija i najljepša hrvatska redateljica Hana Jušić, te “Duet – Maestral”, u kojem dvije preslatke djevojčice pjevaju klasičnu dječju pjesmicu, što bi perverzne umove moglo nagnati da na autora bace strašnu optužbu za pedofiliju.
Ipak, u svom dugometražnom dokumentarnom debiju Igor Bezinović nije iznenadio izborom teme: njegova “Blokada” angažirani je uradak o znamenitoj studentskoj pobuni na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a nije iznenadio ni kvalitetom. Riječ je o superiornom ostvarenju koje se komplementarno nadovezuje na nešto ranije nastalu “Zemlju znanja” Saše Bana, dokumentarac o istom događaju koji je, međutim, ostao fokusiran samo na javna zbivanja u popularnoj “sedmici” Filozofskog fakulteta, kombinirana s medijskim odjekom (pregršt arhivskog materijala s HTV-a). Iako je Banov film vrlo solidno ostvarenje, Bezinović odlazi mnogo koraka dalje. Za razliku od relativno uredne strukturiranosti “Zemlje znanja”, gdje se pobuna prati po danima i tematskim segmentima, a učesnici potpisuju (doduše samo funkcijom, ne i imenom), “Blokada” odbija tu vrst olakšavajuće segmentiranosti, već čitavo zbivanje donosi kao bujicu koja se plodonosno sručila na desetljećima uspavani fakultet i sveučilište, uspavan još od onih davnih maspokovskih vremena na koje ponosni ionako mogu biti samo nacionalisti. Bezinovićev film odvija se, dakle, u jednom dahu i ni na koji način ne potpisuje učesnike, ali za razliku od Banova, elementarno profilira skupinu protagonista (među kojima se erotskim potencijalom i srčanošću izdvaja tzv. mala Andrea), koje prikazuje i u intimnim trenucima zatišja i krize.
Ljepota mladosti
Bezinovića medijske reakcije zanimaju mnogo manje od ulaska u fakultetske hodnike i predavaonice, u prostore (relativne) privatnosti, pri čemu maestralno dočarava atmosferu uzbuđenja nabojem revolucionarnog potencijala, ali i onu intime i opadanja entuzijazma.
“Blokada” je punokrvni dokumentarni rad koji možda gubi na tempu tek u završnoj četvrtini, nakon sjajne izvedbe Brechtova songa Ibrice Jusića koji se pridružio studentima. Posebno je pohvalno što Bezinović uz političko raskrinkavanje licemjera i oportunista a la rektor Aleksa Bjeliš i sindikalni vođa Vilim Ribić, odnosno uz već čuvenu “potjeru” za tadašnjim ministrom Draganom Primorcem, ne gubi iz vida ni ljepotu mladosti koju snima. Obratite pažnju na horizontalno položen kadar okomito snimljene lijepe djevojke i upitajte se kome je posvećen.