Strukture proizvode letargiju

Razgovaramo sa Zvonimirom Dobrovićem, osnivačem festivala Queer Zagreb, koji se od 23. do 30. travnja održava posljednji, deseti put. Zanimljivo je vidjeti zašto i koga se to uopće tiče.

Prekidate festival koji se razvio u jedan od važnijih i kvalitetnijih kulturnih proizvoda zato što se nije uspio etablirati kao “stvarna javna potreba u gradu”. Unatoč depresivnoj činjenici, potez je pošten i iskren, u skladu s ideologijom njegovog početka 2003. Tada se činilo da je sve kulturnoumjetničko moguće, a danas baš obratno. Kako se to vama čini, jeste li depresivni?

Nije lako zatvoriti festival koji je izrastao iz snažnog osobnog impulsa. Ali poučen iskustvima drugih festivala, znam da bi otezanje kraja bilo mnogo teže. Nisam se želio uvući u labirint vlastite muzealizacije. U okvirima u kojima smo radili deset godina došlo se do maksimuma, zato zatvaramo. Općenito se u domaćoj kulturi, nedostatkom bilo kakve razvojne vizije, strategije Ministarstva kulture ili gradskih uprava, sustavno proizvodi jedino letargija. Ta je letargija dokaz neuspjeha svih struktura koje su posljednjih deset godina sjedile na pozicijama moći i odlučivale o kulturi.

Mimikrirana homofobija

Festival je uvijek igrao na dvije pruge: estetičke i društveno-ideološke, ili je to nedjeljivo? Pomicali ste granice na oba kraka, pa pokušajte neskromno elaborirati uspjehe.

Neka gostovanja pamtim kao posebno važna: redovito gostovanje Raimunda Hoghea, kvirenje Jeromea Bela, Jose Celso iz Brazila i njegov Teatro Oficina kao najutjecajniji predstavnik antropofagije, post-porno faza Annie Sprinkle, ili Tadasu Takamine iz Japana i način na koji je spojio temu seksualnosti i invaliditeta. Neskromno govoreći, pomicali smo standarde domaćim festivalima snagom svog programa. Inzistirali smo na vidljivosti, smanjivanju histerije, normalizaciji govora o drugačijosti u estetičkom i političkom polju. I čini se da smo imali uspjeha. Inače, koreograf Hoghe ove se godine predstavlja svojim najvećim projektom, komadom naslovljenim “Si je meurs laissez le balcon overt” (Umrem li, ostavite balkonska vrata otvorenima), prema motivima Lorkine pjesme. Predstava je posveta Dominiqueu Bagouetu, osnivaču festivala plesa u Montpelijeu, koji je preminuo od posljedica AIDS-a, ali i prisjećanje na vrijeme kada je Hoghe bio dramaturg Pine Bausch.

Ako ćemo o neuspjesima, govorimo li o manifestaciji mikrofašizama? Kako uspoređujete razdoblje početka i kraja festivala u tom smislu?

Manifestacije mikrofašizma su vrhovi sante leda. Danas, primjerice, nije politički oportuno izražavati homofobiju, to je nekakvo društveno postignuće. Ali homofobija je i dalje ukorijenjena u našem obrazovnom sustavu, čime joj je garantiran dug život u društvu. Mimikrirana homofobija, pojava mnogo opasnija od institucionaliziranog oblika protiv kojeg se lakše boriti, raširena je i laka forma. Svakodnevna diskriminacija ima prepreden lik, nije lokalizirana u očekivanom polju neke političke desnice ili ekstremizma. Split Prajd, prisjetimo se, nisu napadali samo huligani, nego i dobri susjedi, mirni građani koji možda ne bacaju pitare i kamenje na homoseksualne ljude svaki dan. Očito treba ponavljati, homofobija nije samo kamen u glavu.

Sjećamo se zbunjenosti publike na počecima, kada su se lijepile sličice festivala, to je bilo kul, iako pojam nije bio u tolikoj mjeri “napunjen značenjem”. Što kvir znači danas, a što je značio 2003.?

Kvir je odličan pojam jer omogućuje gradaciju i prilagodljivost značenja. On ovisi i o geografiji, u Hrvatskoj je kvir nešto drugačiji nego na Zapadu ili Istoku. Time se bavimo i na ovogodišnjem festivalu, kroz konferenciju koja će preispitivati početak i kraj kvira na Balkanu, Kavkazu i u arapskim zemljama. Dakle, ono što bi bilo kvir u Iranu drugačije je od Hrvatske – odnos prema transseksualnosti je dijametralno različit. Primjera je mnogo. Za naš geografski i mentalni prostor je, čini mi se, vrlo važno da se oslobodimo patrijarhalnog odnosa prema seksualnosti, da se oslobodimo utjecaja religije na baš svaki aspekt života. Kao što je rekao Jose Celso, jedan od najutjecajnijih brazilskih redatelja koji je gostovao na Queeru: “Heteroseksualci se zavaravaju, jer dok god homoseksualci nisu slobodni, neće ni oni biti slobodni.”

Tema kvir djece

Najzanimljiviji motiv svojevrsnog “uspjeha u nezrelosti” bilo je izdanje s temom o “kvir djeci”. Dojam je da je nespremnost ili nezrelost društva pomogla da se tema održi bez javne moralističke buke, koja danas sigurno ne bi izostala?

Tema kvir djece čini mi se najvažnijom koju smo otvorili. Tada nas je zatekao izostanak rasprave, ali smo zaključili da je razlog možda u teoretiziranju, intelektualizaciji problema za manji krug stručnjaka i istomišljenika. Tema je otad otvorena kao problem, riječ je o važnom području za borbu demistifikacije. Držimo li da je homoseksualnost ravnopravan izraz seksualnosti, zašto je najveći argument protiv ozakonjenja homoseksualnih brakova ili partnerstava upravo panika da će homoseksualne osobe odgajati djecu tako da ih “pretvore” u homoseksualce? Kao da je moguće raditi razliku između djece roditelja različitih seksualnih orijentacija! A u praksi je jasno potvrđeno da seksualna orijentacija roditelja ne utječe na seksualnu orijentaciju djece.

Vaš festival pomogao je i u emancipaciji homoseksualnosti u medijskom polju, ali ne toliko da se ozbiljno otvore teme djece u homoseksualnim brakovima. U Sloveniji je, vidimo, uspjeh po tom pitanju izostao. Gdje je ovo društvo u tom smislu?

O ljudskim pravima ne smije se odlučivati na referendumima, nego ih treba integrirati kao problemsku okosnicu u sistemu obrazovanja. Ona moraju biti garantirana ustavom i zakonima, pa je nedopustiva manipulacija kroz dnevnu politiku, u koju se onda vješto upliću i Crkva i razni drugi dnevnopolitički manipulatori. Djeca već odrastaju u homoseksualnim obiteljima, i te obitelji i ta djeca moraju se zaštititi. Pitanje je vremena, što će biti sljedeća pobjeda LGBT pokreta: ukidanje izmišljenog heteroseksualnog monopola na obitelj.

U kojem društvenom polju ili disciplini treba najviše raditi da se drugačijost afirmira, unatoč zabrinjavajućem porastu desničarskih pokreta u Europi?

Za afirmaciju različitosti nije potrebna samo politička volja, nego i hrabrost. U aktualnoj hrvatskoj politici, mislim, ima volje, ali još nema snage i hrabrosti da se suoči s kvazi-čuvarima mitskih tradicijskih ili poopćenih nacionalnih vrijednosti. Jasno mi je, recimo, da je Crkva u Hrvatskoj spremnija osuditi masturbaciju od desničarenja. Multikulturalizam, pak, vidim kao vrijednost koja, unatoč svim svojim problemima, mora opstati: vjerujem da je to jedini model koji će opstati u budućnosti.