U znaku redateljica

U široj publici najzanimljivijim kategorijama igranog i dokumentarnog filma na ovogodišnjim Danima, vidjeli smo niz više ili manje zanimljivih uradaka i poneki nedvojbene vrsnoće, a lako je bilo zamijetiti da su hrvatskim igranim kratkišima zavladale (mlade) žene. Od šest najboljih ostvarenja, čak pet djelo su autorica. Debitantica Ana Perčinlić oduševila je naslovom “Danas smo pojeli zadnju kravu”, svojevrsnom postapokaliptičnom mini-storijom sjajne atmosfere, koja na svoj način može prizvati i McCarthyjevu “Cestu” i “Stalkera” Tarkovskog, i prava je šteta što je malo tko prepoznao vrsnoću ovog ostvarenja.

“Mušice, krpelji i pčele”, film velike nade domaće kinematografije Hane Jušić, srećom je prošao bolje. Žiri ga je ignorirao, ali Društvo kritičara dodijelilo mu je Oktavijana za najbolji igrani rad; zasluženo, jer autorica je inteligentno zašla u prostor duge tradicije francuskog ladanjsko-izletničkog filma, obogaćujući ga (vrlo) blagim primjesama suvremenih i manje suvremenih klasika poput Apichatpongovog “Blaženo tvoj” i Weirova “Piknika kod Hanging Rocka”, a sve to kroz priču o dvije sestre oprečnih karaktera, od kojih mlađa i blaža na izlet u prirodu pozove dečka koji joj se sviđa.

Igrani program

Odličan osjećaj za ritam i opći ugođaj, kao i sigurne izvedbe Karle Brbić i Tihane Lazović u ključnim ulogama, velike su vrline ovog ostvarenja, čija je jedina mana verbalna eksplicitnost kojom starija sestra objašnjava mlađoj njezino psihičko ustrojstvo kao korijen problema koje ima i koje će imati u životu, životu za koji konkretni piknik funkcionira kao sinegdoha. No taj nedostatak uvjerljivo biva potisnut impresivnom završnom kadar-scenom čvrstog zagrljaja dviju sestara, čija implicitna proerotska sugestija biva pojačana poljupcem koji mlađa utiskuje na usne starijoj, pomalo usporediv s poljupcima “vrelim ko mlado kuče”, koje je pjesniku dijelila Davičova Hana.

Uz ovaj ženski dvojac, na vrhu piramide ovogodišnjih igranih Dana stoji iskusni Lukas Nola ostvarenjem “Svi uvjeti za priču”. Iako novi autorov uradak ne doseže kvalitetu njegova prethodnog kratkiša, makabričnog remek-djela “Foto atelje”, ponovno je riječ o interesantnom posezanju u baštinu Davida Lyncha i nekih drugih, manje znanih (ne)američkih indie autora. Riječ je o opskurnom trileru pomiješanog redoslijeda scena, i taj spoj modernizma i žanra jako dobro funkcionira, pogotovo kada o dizajnu brine snimatelj ranga Stanka Hercega, a u glumačkoj ekipi je erotska prvakinja Iva Mihalić, čija ledena mladost dolazi u paru sa zrelom toplinom seksepilne Barbare Nola.

“Prva dama Dubrave” na ZFF-ovim Kockicama već viđen je crowd pleaser Barbare Vekarić o dvije sestre, jako mladoj reperici i njezinoj astmom opterećenoj mlađoj sestrici, film koji dobrodošlo u domaći ambijent uvodi ikonografiju američkog geta. Besprijekoran narativni ritam i topla priča uz izvrsnu glumačku međuigru dobro znanog Asima Ugljena i naturščikinja Tene Pataky i Marije Piliškić uvjerljivi su aduti ovog ostvarenja.

Dok je Barbara Vekarić posegla za američkom ikonografijom, Daria Blažević u “Zubima” je kreirala nešto nalik otuđenoj atmosferi suvremenih austrijskih filmova, pri čemu prvi na pamet pada Haneke zbog otvorenog, enigmatičnog svršetka filma. U kvartu kojim dominiraju tipične obitelji s djecom nestala je neudana djevojka, svojevrsni “remetilački faktor”; redateljica uzorno gradi atmosferu nedogađajne svakodnevice, ispod koje povlači tjeskobnije niti. No svršetak filma ipak je ponešto nategnut, tako da nužna otvorenost kraja ne postiže potreban efekt. Svejedno, Daria Blažević je autorica koju treba upamtiti.

Sonju Tarokić već smo upamtili po dobru, no njezin novi film “Ja sam svoj život posložila” djeluje kao mali pad u odnosu na dojmljive “Pametnice” (u suautorstvu s Hanom Jušić) i “Kurvo!” Bravurozan početak s dvije teen prijateljice od kojih jedna (opet odlična Karla Brbić) strepi jer su na internetu objavljene fotografije na kojima “puši travu i kurac”, ostatak filma ne može pratiti, a priča o dvije tinejdžerice u pozadini seta neke TV serije i pod privremenom paskom starije sestre jedne od njih (od žirija nagrađena Marina Redžepović), psihološkom iznijansiranošću i minucioznim osjećajem za detalje ne može se nositi s dosad najboljim filmom Sonje Tarokić “Kurvo!” Ipak, svakako je riječ o solidnom ostvarenju.

Dokumentarni program

U dokumentarnom programu dominirali su filmovi nedavno viđeni na ZagrebDoxu. Jedan od njih, “Veliki dan” Đure Gavrana, freska o više mladih parova koji se spremaju za vjenčanje i svadbu, dobila je Grand Prix i nagradu za režiju, što je doista carski poklon žirija za jedan simpatičan i solidan ostvaraj koji, međutim, ostaje u debeloj sjeni maestralne “Blokade” Igora Bezinovića, koju su kritičari, srećom, nagradili Oktavijanom za najbolji dokumentarac.

Od ranije neviđenih doksova, najbolji je dojam ostavio suptilan rad Tomislava Mršića “25. sat” o vlaku, putnicima i željezničarima koji u kasnoj noći čekaju da se kazaljke prebace s ljetnog na zimsko računanje vremena. Mršićev osjećaj za atmosferu noći i prostora doista je dojmljiv. Ništa slično ne može se reći za banalni pokušaj filmskog eseja “Nadzorna kamera” Željka Kipkea, koji se u konkurenciji vjerojatno našao samo zbog autorova imena. Ista stvar vrijedi za jedini dokumentaristički temeljen rad koji su izbornici pripustili u eksperimentalnu sekciju, “Složne ruke” Igora Grubića, neopisivo patetičnu ljevičarsku propagandu, spram koje se dokumentarno-eksperimentalna “Terasa” Sanje i Vedrana Šamanovića (uvrštena u dokumentarnu sekciju) čini vrhom vrhova, iako ne dopire do njihova prethodnog remek-djela “Prolaz za van”.

Inače, među eksperimentalcima i ove je godine briljirao mladi Dalibor Barić, koji je svojim pop-art kolažima u filmu “The Spectres of Veronica” dodao noir notu, a treba istaknuti i za najbolji debi od žirija nagrađeni “Site Selection” Mare Šuljak o lutanju ispražnjenim gradskim lokalima, te dva filma veterana Željka Radivoja – metafizičnu “Začudnost kaosa” i razgaljujući one take “Serenissima”, snimljen na venecijanskom Canal Grandeu.