Vladina suspenzija sudstva

Dok traje predizborna kampanja u kojoj stranke, pogotovo one koje čine sadašnju vladajuću koaliciju predvođenu Demokratskom strankom Borisa Tadića, obećavaju brda i doline i bolji život nakon izbora 6. svibnja, javnosti je promakla uredba Vlade Srbije koja je na snagu stupila 31. ožujka. Naime, pozivajući se na Ustav, međunarodne konvencije i presude Međunarodnog suda za ljudska prava u Strasbourgu, a kršeći upravo sve te dokumente, Vlada je donijela Uredbu o evidentiranju dospjelih neizmirenih obveza društvenih poduzeća po izvršnim presudama za potraživanja iz radnih odnosa, čime je – kako su to primijetili jedino Društvo sudaca Srbije i Sindikat pravosuđa – praktički na neodređeno vrijeme suspendirala izvršenja pravomoćnih i izvršnih sudskih odluka. Ali ne samo to, njome su suspendirani i sudovi i bar virtualna udaljenost izvršne od (neovisne!) sudske vlasti.

Neslavna statistika

Prema toj Uredbi, radnici koji već imaju izvršnu presudu temeljem koje im društveno (javno) poduzeće treba isplatiti dug, sad imaju rok od četiri mjeseca da to prijave Agenciji za privatizaciju. Traže se podaci o povjeriocu i dužniku, iznosu duga, presudi i datumu njene pravomoćnosti, broj i datum odluke Ustavnog suda ako ona postoji, broj i datum predstavke Evropskom sudu za ljudska prava ako ona postoji i još razne kopije i potvrde. Nakon toga, kaže Uredba, slijedi evidentiranje i obrada podataka iz prijava i dokumentacije, te će Agencija za privatizaciju napraviti izvještaj o ukupnom iznosu evidentiranih obveza javnih poduzeća, kao i “po pojedinim dužnicima”.

O tome će Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja informirati Vladu u roku od dva mjeseca (nakon proteka četiri mjeseca i vjerojatno još nekog mjeseca potrebnog za “evidentiranje”), te će predložiti “odgovarajući propis za izmirenje tih obveza”. Tu treba dodati još i 15 dana ostavljenih ministru ekonomije da pravilnikom propiše “obrazac prijave, kao i način dostavljanja prijave”.

Društvo sudaca Srbije u svom saopćenju, za koje su mediji ostali gluhi, naglasilo je da je Međunarodni sud u Strasbourgu zaključio da je neizvršavanje pravomoćnih i izvršnih sudskih odluka donesenih u korist radnika u Srbiji “dobro ustanovljena sudska praksa” i da je taj sud preporučio zaključenje poravnanja s oštećenim radnicima. Odnosno, od Srbije se zahtijeva da plati nematerijalnu štetu zbog dužine postupka izvršenja, materijalnu štetu i troškove dosuđene presudama domaćih sudova.

Tužbe građana Srbije Međunarodnom sudu mjere se tisućama i njihov broj se iz dana u dan povećava: Srbija se nalazi na sedmom mjestu po broju predstavki tom sudu, iza Rusije, Turske, Ukrajine, Rumunjske, Italije i Poljske, zemalja koje imaju puno više stanovnika. Samo tokom 2012. taj je sud protiv Srbije presudio u 12 presuda, a za naknadu nematerijalne štete iz proračuna je isplaćeno oko 300.000 eura, s time da se najveći broj predstavki podnosi upravo zbog dugog trajanja postupka i neizvršenja pravomoćnih presuda.

Građani moraju platiti

Valja znati da je ovo što je Uredbom napravila odlazeća Vlada premijera Mirka Cvetkovića vlast već pokušala prije tri godine. Najprije je državni tajnik Ministarstva ekonomije uputstvo da se ne izvršavaju izvršne presude o plaćanju dugova radnicima uputio Ministarstvu pravosuđa, ono je pak to proslijedilo tadašnjem Vrhovnom sudu, da bi ga tadašnja predsjednica Nata Mesarović – danas predsjednica Vrhovnog kasacionog suda i Visokog savjeta pravosuđa – proslijedila nižim sudovima. Kad se digla prašina, uslijedila su objašnjenja da je Ministarstvo pravosuđa bilo tek “poštanska” instanca u svemu tome, dok od Nate Mesarović nije ni stiglo suvislo objašnjenje.

Ovaj put stvar je obavila sama Vlada, usprkos tome što krši baš sve na što se poziva, ali i pravno shvaćanje Vrhovnog kasacionog suda i Ustavnog suda Srbije da se izvršni postupci koji se odnose na naplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa protiv dužnika (subjekata privatizacije u restrukturiranju) neće prekidati, a prekinuti postupci nastaviti i okončati. Ako se pravno shvaćanje (obvezujuće) odnosi na privatizirana poduzeća, odnosi se i na javna poduzeća, koja su u vlasništvu države.

Da stvar bude bolja, ono što važi za državu, ne važi za njene podanike, pa će tako uskoro početi s radom privatni izvršitelji (za razliku od Hrvatske, gdje je zakon suspendiran), baš nekako nakon predstojećih izbora za koje će predizborna kampanja, po računicama upućenih, koštati oko osam milijuna eura.