Aurora nove solidarnosti

Upozorenje je poznato: suvremeni kapitalizam nema svoj Zimski dvorac koji bi se moglo osvojiti, zauzeti pa preoteti vlast u jednom danu, kao u Petrogradu 1917. Pa opet, kad god se udari globalnog otpora sistemu približe simboličkim utvrdama moći, državna represija poprima tragikomično hipertrofirane dimenzije: kao kada je u Davosu, za vrijeme januarskog skupa Svjetskog ekonomskog foruma, potrošeno osam milijuna eura da bi se dvije i pol tisuće sudionika zaštitilo od opake prijetnje tridesetak prosvjednika; kao kada je na Wall Streetu njujorška policija tukla, privodila i osljepljivala sprejem mirne demonstrante.

Zato i nije začudio pokušaj službene zabrane velikog četverodnevnog prosvjednog skupa “Blockupy Frankfurt”; još manje, nakon što je zabrana samo djelomično uspjela, slanje pet tisuća policajaca na četiri stotine “okupatora” koji još od prošlog oktobra kampiraju pred zgradom Europske središnje banke, kao ni privođenje jednakog broja prosvjednika u petak, 18. maja, dan uoči najavljenih masovnih demonstracija. Koje su, usprkos ovom kontinuiranom pritisku odozgo, uspjele: između dvadeset i trideset tisuća ljudi marširalo je ulicama prigodno preimenovanog Bankfurta, nudeći novu priliku dežurnim reakcio-cinicima da pomno prouče njihove majice i tenisice, kako bi novi antikapitalistički prosvjed mogli otpisati stoga što u njemu sudjeluju ljudi u adidasicama i pumama, umjesto polugolih i izgladnjelih beskućnika, koji bi možda uspjeli zadovoljiti visoke estetske kriterije strogih arbitara modnog morala.

Taktike blokiranja i okupacija

A takve su reakcije bile još i najmanje problematične: neodoljivom lakoćom prešutnoga dosluha, skoro svi utjecajniji svjetski mediji izvještavali su o frankfurtskim događanjima kao o prosvjedu protiv mjera štednje i “neobuzdanog kapitalizma”, iako su njegovi organizatori – četrdesetak njemačkih ljevičarskih političkih i društvenih stranaka i organizacija – decidirano objašnjavali da se bune protiv kapitalizma kao takvog. Nekoordinirana je, ali dosljedna tiha cenzura njihovih motiva samo nova potvrda da ideološki raster medijskoga mainstreama naprosto ne može artikulirati sistemsku kritiku niti na elementarnoj razini, pa se iznova pokazalo kako razglašena programska konfuzija nove ljevice barem dijelom leži u oku neupućenog promatrača.

Njegov će pogled onda u frankfurtskoj povorci vidjeti tek karnevalsku feštu rasplesane naivne mladeži, a njezini će mu rezultati pritom promaći jer ih mjeri skromnim rasponom dnevnopolitičkog utilitarizma: kako prosvjed proglasiti uspjelim kada se opet ništa konkretno nije postiglo, kada je masa protutnjala neformalnim glavnim gradom novog europskog ekonomsko-političkog poretka baš kao što se okupljala i u Rimu, Madridu, Ateni ili Londonu, samo da bi se potom raspršila, ostavljajući stvari onakvima kakve ih je zatekla? Taktike bi se blokiranja i okupacija, jasno, da bi uzrokovale značajniju promjenu morale transformirati iz kratkotrajnih epizoda masovnog nezadovoljstva u stabilniji, dugoročniji oblik otpora; pa ipak, svojom su evidentnom međusobnom povezanošću, u kojoj je Arapsko proljeće inspiriralo španjolske indignadose, a frankfurtski skup već i imenom odao hommage zbivanjima u parku Zuccotti, ostvarile neporecive simboličke učinke. Upravo onako kao što je, primjerice, studentska blokada u Hrvatskoj, ne postigavši svoj deklarativni cilj javnog financiranja obrazovanja, uvelike modulirala medijsku paradigmu: dovoljno je proći kroz novinske ili televizijske arhive pa ustanoviti koliko se o kapitalizmu, neoliberalizmu ili radničkoj klasi kod nas pisalo i govorilo uoči proljeća 2009, a koliko nakon njega.

Ključni je značaj “blokupacije” stoga vidljiv upravo na toj simboličkoj ravni, na kojoj se postupno rekonfigurira javni diskurs i uvodi nova optika, otvarajući mogućnost manje radikalnih, ali “konkretnih”, institucionalno-političkih promjena, poput odbacivanja kursa štednje na nedavnim grčkim i francuskim izborima. Na njoj, premještanje europskih prosvjeda s periferije prema središtu sistema, pred zgradu Europske središnje banke, ali i druga dva člana notorne “Trojke” – Međunarodnog monetarnog fonda i Europske komisije – neobično je važan zaokret. Deklaracija solidarnosti s grčkim, španjolskim, portugalskim i drugim “periferijskim” radnicima, upućena s frankfurtskih bina, uz osnovni je, antikapitalistički apel najznačajnija poruka skupa, jer počiva na svijesti o “njemačkom gospodarskom čudu” kao drugoj, privlačnijoj strani dužničke krize “lijenih” mediteranskih država.

Njemački neomerkantilizam

Čudo se, naime, najpreciznije može opisati sintagmom “njemačkog neomerkantilizma” ekonomista Riccarda Bellofiorea, Francesca Garibalda i Josepha Halevija: gospodarstvom usmjerenim prema visokom trgovinskom suficitu, ostvarenom dužnički financiranim izvozom upravo u one zemlje kojima Njemačka danas navodno pomaže. Takvoj je politici podređena cjelokupna ekonomska i monetarna arhitektonika eurozone: bilo kakva je pravednija redistribucija ekonomskih viškova ili devalvacija nacionalne valute danas nemoguća, pa se periferijom Europe sada grade samo slijepe ulice palijativnih i neučinkovitih pokušaja refinanciranja nagomilanog duga. A upravo je Europska središnja banka, uvjerljivo pokazuje autorski tercet u tekstu “Globalna kriza i kriza europskog neomerkantilizma”, odigrala ključnu ulogu u aktualnom kolapsu Grčke, proglasivši u jesen 2009. njezine obveznice neprihvatljivima i povećavši time moć neodgovornih agencija za kreditni rejting.

Ovakva je rekonstrukcija kriznih zbivanja, naravno, oprečna površnim mentalitetskim narativima koji bujaju medijima. Na nju se, možda ne do kraja svjesno, stoga oslanjaju inicijative poput “blokupacije”: borba za drukčiju Europu odvija se i dalje na trgovima i na ulicama, policijskoj represiji usprkos, a samo pritisak odozdo nudi šansu da se ona i ostvari. Prosvjedničko “nišanjenje” baš onih institucija koje su za današnju krizu odgovorne dokaz je da taj otpor ulazi u novu fazu precizne detekcije svojih protivnika. Zimskog dvorca možda više nema i ekonomsko-politička moć je disperzirana; ali blok kontinentalne solidarnosti koji se gradi nudi prve odgovore i na taj izazov. Pojačana nervoza vladajućih, razlivena frankfurtskim ulicama kroz vodene topove i suzavce, pokazuje nam da su odgovori ispravni.